Kada je Pobjeda pozvala Vladimira Šušovića, nekadašnjeg državnog tužioca, koji je bio svjedok fašističkog progona ovog naroda u Crnoj Gori, i objasnili mu šta je povod za razgovor, odgovorio je da otkada je u penziji nikada nije prihvatio nijedan intervju, ali da za ovu temu nije mogao reći: „Ne“.
“Brzo sam odlučio da hoću da pričamo, jer nosim u sebi neki jed što se nešto od tog vremena i borbe zaboravlja”, kaže on.
Do najsitnijih detalja sežu njegova sjećanja na vremena kada je još bio dječak i kada je moćna okupatorska sila gazila i Crnu Goru. Uz stisak šake i grč na licu ispričao je tragične sudbine njegovih nevinih junaka. Volio bi da su bile drugačije. Sa srećnijim krajem.
“Nikada neću zaboraviti to jutro kada su me probudili Njemci. Sve sam gledao kroz prozor, a majka me je odvlačila. Govorio sam joj da izvode djecu sa kojom sam se igrao pola godine ispred kuće. Tada, kao dječak, nijesam ni znao šta su Jevreji i šta se to dešava”, priča Šušović, vrteći glavom.
Kaže da je kasnije čuo da u njegovoj porodici komentarišu da su ti Jevreji odvedeni u zatvor, a onda su vjerovatno i strijeljani.
“To je bilo užasno”, dodaje on. Rat i progon Jevreja i antifašista, između ostalog, obilježio je njegovo djetinjstvo zbog čega, kaže, zapravo, i ,,nije bio mali“ iako je tada imao nešto više od 10 godina. Priča da je nosio ogroman teret na plećima, jer je na ulicama gledao hapšenja, strijeljanja i prolivenu krv nevinih žrtava.
“U mojoj porodici je uvijek postojao snažan antifašizam. Morali smo da živimo sa mukom koju smo gledali... A Njemci su bili jako strogi”, prisjeća se on.
Kad je trebalo pokazati humanost, njegova porodica je, kako priča, čak i svoje živote izlagala opasnosti. To je uradila i onda kada su donijeli odluku da prime u svoj dom Jevrejku koja je tražila spas iz Beograda. Da su, kako kaže, četnici saznali za taj slučaj, sve bi ih odmah pobili.
“Čuo sam kako je jedne noći sestra rekla majci da će doći ta djevojka, ali da niko ne smije da zna da je ona tu. Bio sam radoznao, sve me je interesovalo i onda sam ih pitao o kome se radi i šta se dešava. Rečeno mi je samo da ćutim. Došla je ubrzo jedna mlada žena, manjeg rasta i bila je ljepuškasta. Sjećam se da je imala kovrdžavu kosu”, priča Šušović uz osmijeh.
Jevrejka je boravila kod njih nekolika dana, a onda je čuo kako joj je njegova sestra obezbijedila preko nekog premještaj do Doljana.
“Nekome je rekla da će je tamo preuzeti. Bilo je predvečerje kad je napustila kuću. Kasnije su pričali da je stigla do Kolašina gdje se priključila partizanima. Tamo je kao medicinska sestra išla u borbe da previja ranjenike. Nažalost, zarobljena je i četnički sud je osudio na smrt. Strijeljana je 1944. godine”, prisjeća se Šušović.
Njegova sestra išla je da posjeti grob te djevojke koji se nalazi u Kolašinu. Jedan događaj iz tog vremena ostavio je posebno bolan ožiljak u njegovom srcu. Ni juče nije mogao da sakrije suze dok je pričao o tome.
“Sestra mi je kazala da pođem na strelišta i da vidim hoće li ubiti komšiju Njaka Šaranovića koji je bio u partizanima i kojeg su zarobili. Tada je duvao jak sjeverni vjetar i baš je bilo hladno. Trčao sam na strelište na Zabjelu, ali ga tamo, među zarobljenicima, nije bilo. Onda sam se vratio kod Sahat kule. Vidio sam da se tu veliki narod okupio. Stajao je veliki italijanski kamion sa ceradom, i danas znam i marku kamiona - SPA. Tražio sam pogledom Njaka, ali ga nije bilo ni tu”, priča on. Strelište je bilo i na Vrelima Ribničkim. Otrčao je tamo.
“I tu je bio kamion sa zarobljenicima. Prostor je bio ograđen žicom. Nijesmo mogli prići. Uhapšeni su izlazili iz kamiona. Oko njih su, vjerovali ili ne, bili vojnici sa oznakom Crvenog krsta na uniformama, tu su bila i medicinska kola. A pored je stajao streljački vod. Prvo su postrojili njih 26 zarobljenika. Uglas su vikali: ,,Živio Staljin“. Strijeljani su. Ako je neko ostao živ pripucali su u njega”, ponovopriča Šušović, uz drhtaj vilice. Bio je tada, kaže, uprkos svemu, srećan što među njima nije bilo njegovog Njaka. A onda se pojavio drugi kamion. Iz njega je izašao Njako.
“Sav sam se sledio. Evo, dok vam to pričam isto i sad osjećam. Suze mi dođu”, prekida razgovor na tren. Ubrzo je nastavio priču.
“Počeo sam da ga dozivam. Samo mi je rekao: ,,Pozdravi Mirunu (njegovu majku) i reci joj“. Žica je bila između mene i njega. Sve se brzo završilo. Onda su bačeni u jamu. Tu je danas spomenik”, priča on.
Kada se narod razišao, Šušović se provukao kroz žicu do mjesta gdje su ih strijeljali. Tu ga je zatekla ogromna lokva krvi.
“Iznenada su se pojavili Italijani. Pitao sam se gdje ću sad. Ako me vide, ubiće me. Uspio sam neopaženo da se provučem ispod žice i pobjegnem kući. Sve sam ispričao majci i sestri. Majka mi je zaprijetila da ništa ne pominjem Miruni, da joj mi ne hvatamo taj „muštuluk“, kaže on. Njegova porodica kasnije je napuštila Podgoricu.
Morali su jer su okupatori krenuli u obračun i sa simpatizerima komunizma.
“Pošli smo u Albaniju. Strašna je zima bila”, prisjeća se on. Mirnim životom naš sagovornik počeo je da živi tek nakon oslobođenja Podgorice.
“Najgori grad u smislu zlostavljanja bila je Podgorica. Tu je bilo dosta četničke vojske, strijeljanja, suđenja, maltretiranja”, dodaje Šušović.
Svijest ljudi mora se razvijati, poručuje on, uz konstataciju da je prihvatanje vrijednosti demokratije jedini način da se ne ponove ružna vremena.
“Treba poštovati različitosti i ne prihvatati nikako nazadne, napuštene, retrogradne ideologije, a to su nacionalizam i fašizam. Protagoniste takvih ideologija apsolutno treba kažnjavati kroz krivični progon i presude”, izričit je on.
Pobjeda
