ADX 24 sata dnevno nadziru patrole pod teškim naoružanjem. Iznad zgrada od cigala izdiže se dvanaest velikih tornjeva s naoružanim čuvarima, dok se na vrhovima zidina prostire bodljikava žica sa sječivima koja delimično zaklanja pogled na obližnje snježne planine.
"Čim prođu kroz ulazna vrata, možete da vidite kako se menja njihov izraz lica.... To je trenutak kada shvataju šta ih čeka. U jednom trenutku vide ljepotu Stenovitih planina u pozadini, a kad uđu unutra, to je posljednji put da ih ikad više vide", priča bivši čuvar iz ADX-a Robert Hud.
"ADX je život posle smrti. To je nešto što traje do kraja života. A, prema mom mišljenju, mnogo je gore od smrti", kaže Hud koji je radio u zatvoru između 2002. i 2005. godine.
Većina od 400 zatvorenika dane provodi u maloj betonskoj ćeliji 23 sata dnevno. Obroke dobijaju kroz male rupe u vratima. Krevet je od betona, a na njemu se nalaze tanki dušek i ćebe.
U ćeliji se nalazi jedan prozorčić kroz koji ulazi malo dnevnog svjetla, ali zatvorenici kroz njega ne mogu da vide ništa osim zgrada.
U ćelijama su i nepokretne betonske stolice i stolovi, a čvrsti zidovi sprečavaju da se zatvorenici međusobno vide ili komuniciraju na bilo koji način.
"Arhitektura ove građevine kontroliše sve. Dizajnirana je namjerno tako da zatvorenici ne mogu da vide nebo, a postavljene su i žice tako da helikopteri ne mogu da slete", objašnjava Hood.
Zatvorenici skoro da ne komuniciraju s bilo kim osim sa čuvarima i zatvorskim osobljem. Kad napuštaju ćelije, moraju da imaju zavezane noge, ruke i lance oko stomaka, a prate ih čuvari.
Rekreacija u kavezu na otvorenom im je omogućena jedan sat dnevno, ali ni ona nije mnogo veća od ćelija unutar građevine. Osim toga, u kavezu mogu da vide samo nebo. Da bi uopšte dospjeli tamo, moraju da prođu pored nekoliko stotina kamera, dok se za njima otvaraju i zatvaraju metalna klizna vrata.
U pojedinim ćelijama nalaze se pojedini radio prijemnici i crno-beli televizori na kojima mogu da prate verski, obrazovni ili program od opšteg interesa.
Pisma i razgovori se nadgledaju sve vrijeme, a zatvorenici mogu nakon nekog vremena da dobiju zatvorske poslove, kao što su čišćenje tuševa ili preseljenje među opštu populaciju.
Nivo slobode dostupne zatvorenicima određuje za 'velike zvjerke' među zatvorenicima Ministarstvo pravosuđa, kao i agencije koje su ih istraživale i digle optužnicu, a ne osoblje zatvora.
Oni najgori smješteni su u H Odeljenju za koje važe specijalne bezbjednosne mjere. Njima je strogo ograničena sva komunikacija sa spoljašnjim svijetom, a smiju da ih posećuju samo njihovi advokati i najbliži članovi porodice.
Zatvorenici su tokom posjeta odvojeni od posjetilaca staklenim prozorom i komuniciraju putem telefona. Svi lični razgovori se nadgledaju, a samo se pravni razgovori i pisana komunikacija s advokatima smatra privilegovanom i ličnom.
Zatvorenici u ADX-u smatraju se najnasilnijim, i tu su smješteni brojni teroristi. Mnogi od njih već su bili u zatvoru, ubijali zatvorsko osoblje ili posjetioce, čime su zaslužili 'pravo' da dođu ovdje i tu provedu ostatak života.</p>
