Ima li se kome i šta pričati?
„Obaveza i odgovornost ljudi koji imaju određena znanja i koji su utemeljeni u profesijama jeste da se obraćaju građanima i da ih pokušaju osvijestiti, podižući kapacitet njihove svesti i pomažući im da artikulišu nezadovoljstva za koja oni ne znaju odakle tačno dolaze. Oni samo znaju da ne žive dobro, ali ne znaju kako to da riješe. To je jedno, a drugo je da se obratimo najodgovornijima za društvo i državu, a to su političke elite, elite znanja i duhovne elite. Ako one ne mogu da nađu saglasnost oko toga koji su to strateški ciljevi društva, onda smo u velikoj nevolji. Tu je zadatak ljudi od znanja - da to kažu, da makar opomenu, da pošalju poruku, da se ovi bar zamisle. I političke elite i partije koje su na vlasti, ako nemaju svijest o tome da treba da rade za opštu korist, učestvuju i u sopstvenoj propasti. To izgleda kao kad se neko nađe u živom blatu a stoji na ramenima onoga koji uveliko tone i misli da se spasao, a propada zajedno sa njim.
Nekako nikad ne nauče tu lekciju?
“Poslije oktobarskih promjena profesor Ratko Božović i ja smo javno opominjali nove vlasti i naše prijatelje - čuvajte se ovih koji su se olako obogatili i iza čijeg bogatstva stoje mahinacije, nezakonitost, hohštapleraj, privilegije zbog saradnje sa vlašću, ratno profiterstvo... Ako takav ima deset miliona maraka i ako to gubi, on će dati pet, ali sa tih pet vi ste gotovi. Imaćete trenutnu ličnu korist, ali ćete biti u njihovim rukama. Nisu mogli da izdrže. Nažalost, mislim da u ovih šesnaest godina nijedna od vlasti koje su bile nije izdržala po tom pitanju. Nismo imali sreće da imamo ljude na važnim položajima koji imaju kontrolu nad sopstvenom pohlepom. Svi smo mi pohlepni, pa i ja, ali od moje pohlepe niko ne strada osim mene. Prejedem se uveče, pa onda cijelu noć ne spavam. Ali pohlepa od koje drugi stradaju je opasna i tu je potrebna kontrola.
Tu dolazimo na pitanje morala i politike.
“Politika je praktična delatnost, ali u njoj se nalaze univerzalne vrijednosti i ono što se zove opšta korist. A dvije univerzalne vrijednosti su dobro i pravda. Organizovanje života treba da počiva na pravdi, da su svi ljudi ravnopravni, da uživaju u određenim pravima, da su solidarni, da se drže istine i da nikada nikome ne načine nešto što bi bilo na njegovu štetu. Druga dimenzija je dobro, i to opšte dobro. Ako je ono situirano, onda ćete imati i pojedinačno dobro. Te dvije vrednosti su činile da je politika počivala na etičkim principima. Etika, između ostalog, propisuje i prosuđuje, a moral je to što konkretno pokazuje. I zato se moral dokazuje. Vi možete da znate sve etičke teorije i norme i da prosuđujete etički, ali da budete nemoralan čovjek. Politika se u početnom obliku i delovanju konkretizovala u moralnom ponašanju i delovanju. Ali već Makijaveli je uvidio da konkretne politike u svojoj realizaciji to ne pokazuju, vidio je da je politika postala hladna tehnika upravljanja ljudima kao stvarima, jedan zanat gdje su neke lukave zanatlije dovele do toga da to postane jedna krvoločna borba pojedinaca i uskih grupa za osvajanjem i održavanjem na vlasti. Ako može do vječnosti. S druge strane, iza toga je stajala raspodjela bogatstva i privilegija, kontrola bogatstva. Tog momenta su i etika i moral potisnuti iz politike, Nažalost, to se nikada više ne može vratiti na izvorne principe, ali pametni vladari mogu da prihvate bar ono minimalno što je vezano za moralne principe i načela i moralna dkelovanja. I taj minimum može da nas održi.
Imaju li ih ovi danas ?
Ne, nemaju, i to je tragedija ovog društva. Da imaju, sve bi drugačije izgledalo. Da konkretizujem. Imate dva instituta u političkom životu, to su ostavka i smjena. Ostavka je visoko moralni čin. Neki političar je predložio neki koncept, ideju, ona nije izazavala posljedice, ali ako bi se primjenila, izazvala bi štetu. Tog momenta kad je on na to upozoren i kada shvati posljedice svog djelovanja, on treba da podnese ostavku. To je taj minimum moralnog ponašanja. Drugi je smjena. Ako je neko nešto pogriješio i izazvao posljedice, on treba odmah da bude smijenjen sa mjesta na kome se nalazi, a ona nosi i odgovornost njega i institucije. Smjena podrazumijeva da on i odgovora za djelo koje je počinio. Rijetko smo u prilici da vidimo i jedno i drugo.
Dolazimo i do etike u medijima, i tu se prilično izgubila?
“Kad je u pitanju etičnost u medijima, ona se svodi na poštovanje visokih standarda profesije. Ako ih profesionalac poštuje, on se već pridržava etičkih načela. Isto tako ako on, pored toga, u ličnom djelovanju ne dozvoli da mu bude nametnuto nešto što je neprofesionalno, on je moralan novinar. Imate ljudi koji to dozvoljavaju. U mom osmogodišnjem novinarskom iskustvu imao sam takva iskušenja, ali nisam podlegao. Sjećam se kad su mi tražili da napišem tekst o profesorima koji su izbačeni sa Filozofskog fakulteta u smislu kako oni imaju političke ambicije. I ponuđeno mi je da ću, ako to napišem, dobiti stan. Nisam prihvatio i platio sam ceh. Devetnaest godina bio sam podstanar, ali nisam izgubio ono što je bitno i za profesiju i za čovjeka.
Koliko je krivica intelektualaca koji se povlače u tišinu svojih kabineta? Vi to niste radili, bili ste član savjeta Otpora, član antikorupcijskih tijela, ulazili ste u polemike...
“Intelektualac je čovjek koga vodi razum i koji ima dar i sposobnosti da ga pretvara u stvaralačka djela. Ali ako se zadrži samo na tome, on je samo visoki stručnjak, a da bi bio potpuni intelektualac, mora da živi žestoko u svome vremenu, a to znači - on je odgovoran za sve što se dešava. Ne da on rješava, ali da sve mane tog vremena i onih koji učestvuju na društveno političkoj sceni obeleži i argumentuje. Intelektualac ne smije da se povlači i da stvara puževu kućicu. Onda nije intelektualac, samo je stručnjak. Intelektualac treba da posjeduje dvije moći - moć znanja i moć savjesti. Stručnjak poseduje samo moć znanja. Upravo savjest nalaže da čovek ne smije da živi u društvu gdje se dešavaju neke užasne stvari a da ne reaguje i ne skreće pažnju.
Vi ste to radili, jeste li platili cijenu?
“Plaćao sam cijenu, ali smatram da bih sebe iznevjerio da nisam tako radio. Smatrao sam da svoj poziv do kraja moram da pratim. Prema tome, nisam se osvrtao na cijenu, a svašta mi se događalo. Imao sam tri ozbiljne prijetnje smrću, jednu „presudu“ meni i porodici koja i danas stoji. Te 2008. godine mi je policija nudila zaštitu, ali je nisam prihvatio jer sam smatrao da mi tek to ugrožava slobodu. Ali vi nikad ne znate da li se iza toga krije nešto što vas zaista može teško koštati. Imao sam tokom devedesetih godina i oštru poruku iz jedne od vladajućih partija da ću biti ubijen. Neko je tamo rekao „njega treba ubiti“, u to vrijeme nije bilo naivno. Sećam se, bila je 1998. i profesor Svetozar Stojanović je mom kolegi Vukašinu Pavloviću početkom aprila rekao kako se ja i profesor Ratko Božović nalazimo na spisku za likvidaciju. Rečeno nam je da bi bilo dobro da se sklonimo. Onda je Ratkova supruga Vesna Mališić rekla: „Dobro, vi odete, a oni dođu i nas muče“. Onda sam odlučio da ostanem. Sin mi je imao tek šest godina i znam samo da sam tu noć rekao supruzi da se ona ne pojavljuje na vratima ako se neko pojavi. Pa ako su riješili da me likvidiraju, neka to i urade. Nisam imao strah. Zašto? Zato što sam svjesno u to ulazio i smatrao sam da sve što imam da kažem za tadašnju vrhušku treba da kažem. Smatrao sam da vode sulude projekte koji će nas teško koštati decenijama. Posle promjena 2000. godine sam povjerovao da ćemo skratiti te decenije, ali u međuvremenu i to je upropašteno.
Predlagali ste otvaranje dosijea i objavu saradnika tajnih službi.
“Ne možemo ući u EU a da se to ne uradi. To je uslov. Bugari i Rumuni su pokušavali da izvrdaju, ali su ih natjerali. Česi su to uradili poslije osam godina, Poljaci posle deset. Jedini koji su to uradili odmah bili su Istočni Njemci. Kad su se spojile Istočna i Zapadna Njemačka, otvoreni su dosijei i pronašli su 180.000 špijuna. I otvoreni su dosijei po ideološkoj osnovi. Ja i sad tražim da se svi takvi dosijei otvore i da se svim saradnicima po toj osnovi objave imena. Dok se to ovde ne uradi, neće biti zdravog političkog života. I osnovna mjera za sve saradnike bila bi da odmah napuste sve poslove. Neko mi je rekao „a šta ako tu budu i profesori Univerziteta“. Ništa. Istočna Njemačka je, po tom osnovu, ostala bez 97 odsto profesora. Svi su otpušteni. To je temeljno pročišćenje.
O propasti velikih ideja
Sve velike ideje su propale. Ideja francuske revolucije na giljotini, komunizma u gulazima, ljubavi u braku... Kad god ideja uđe u instituciju, a nije jača od nje, onda institucija zarobi ideju. Opasnost je ako institucija kao sredstvo pojede stvaralaštvo. Između ostalog, to se dešava sa ljubavlju i brakom. Ljubav je jedna od univerzalnih i svetih vrijednosti i ljudi bi, kad uđu u brak, stalno trebali da se drže te ideje. Međutim, šta se događa? Brak, pošto je ugovor, sa tim svojim praktičnim stvarima ljubav pretvara u obligacioni odnos. To pojede ideju. Sitnice unište velike stvari.
Blic.rs
