Izborni neuspjeh opozicione političke grupacije Demokratski front, koju je Rešetnjikov gromoglasno promovisao i omogućio obilatu logističku pomoć iz raznih izvora, jedan je od ključnih razloga vanrednog uklanjanja čovjeka koji se vrlo često ponašao kao gubernator Balkana.
U Kremlju su procijenili da je isuviše mnogo ruskih ,,državnih resursa“ uloženo u Mandića i ekipu, od vremena uličnih protesta 2015. do izborne kampanje oktobra 2016. godine. A sve bez ključnog efekta - Đukanovićeve smjene, koju je Rešetnjikov obećavao drugovima u Moskvi.
Bahato i trapavo
Problem su i brojne izjave Rešetnjikova o Đukanoviću i Vučiću kao ,,mahinatorima i kriminalcima“ koje treba skloniti. I, mnogo više otvorene priče o ratu u Crnoj Gori.
- Crnogorske vlasti će nastaviti da progone sve koji se zalažu za nezavisnu politiku Crne Gore, protiv NATO-a. Ali, te njihove mjere će naići na snažan otpor naroda. Ja sam u to siguran. Da li će to dovesti do oružanog sukoba, teško je sada reći. Crnogorci neće htjeti da žive pod vlašću ovog diktatora. I situacija će se sigurno zaoštriti - upozorio je Rešetnjikov u intervjuu za ,,Rusku reč“, glasilo pod kontrolom zvanične Moskve.
Možda bi se ova ,,proročanska“ izjava zaboravila ili pripisala nespretnosti bivšeg ruskog generala. Rešetnjikov je bio glavni strateg uličnih demonstracija i pokušaja da se kroz nemire i sukobe preuzme vlast i on to sam nije mnogo ukrivao.
No, uslijedilo je 15. oktobar, dan pred izbore, hapšenje srpskih državljana koji su planirali da najavljeno okupljanje Demokratskog fronta - ,,da bi se proslavila pobjeda ili narodnim buntom poništila krađa izbora!“ - iskoriste za izazivanje nemira i krvoprolića.
Slučajna podudarnost planova Demokratskog fronta o narodnim okupljanjima, zloguke najave ruskog povjerljivog čovjeka za Balkan i dolaska grupe spremne za terorističku akciju? Ili je bila u pitanju koordinacija aktivnosti?
Pitanja se množe a sve se više pogledava u pravcu Moskve. Tim prije, što istraga jasno ukazuje da postoje materijalni dokazi - snimljeni razgovori, primopredaja novca, iznenadne uplate iz inostranstva, ali i izuzeti DNK uzorci - o tragovima ,,ruske ruke“. Ne samo u logističkoj predizbornoj podršci rusofilskim strankama već i u planiranju i izvođenju akcije izazivanja nemira u Crnoj Gori.
Zato i nije slučajnost što se odlazak generala Rešetnjikova dešava samo nekoliko dana nakon nenajavljene posjete Beogradu Nikolaja Patruševa, šefa svih obavještajnih službi Ruske Federacije. Patrušev se za nepunih 48 sati mogao iz prve ruke uvjeriti da ono za što je bio zadužen - Rešetnjikov nije izveo kako je trebalo da se radi, pametno i efikasno.
Međutim, smjenu Rešetnjikova ne treba tumačiti kao najavu promjena strateške politike Moskve prema Crnoj Gori i, uopšte, regionu Balkana.
Istorijske paralele
Velike sile kao što je Rusija imaju dugoročne interese i namjeru da te interese slijede i štite. O tome govore i neki istorijski primjeri, iz vremena Knjaza Danila koji je glavom platio pokušaj okretanja ka Zapadu.
U jesen 1856. godine Stremouhov, ruski konzul u Dubrovniku, uvjerio se tokom posjete Cetinju da ne može uticati na knjaza Danila da odustane od političkog poduhvata približavanja Francuskoj. Kada se vratio u Dubrovnik, javio je nadređenima u Beču da je ,,stvar sa Danilom izgubljena“. Ta je procjena prenešena i ruskom caru Aleksandru II koji je, očito razočaran, rekao da se ,,više neće baviti tim nesrećnikom“, misleći na crnogorskog knjaza. Zatim je, kao pravi vladar, prenio svom prvom podređenom Gorčakovu, da se neće ,,miješati u tamošnje stvari“.
Osim u jednom slučaju - ,,ako narodno raspoloženje ne bude protiv Danila“!
Tu je carevu opasku pravilno shvatio njegov prvi savjetnik - ,,svijetli knez“ Aleksandar Mihajovič Gorčakov, i prenio dalje kao izvršnu komandu: da politika nemiješanja u unutrašnje stvari -,,ne znači da treba da budemo indiferentni“.
Taj je glas brzo stigao do Stremouhova, koji je, uz pozamašne svote novca pokušao da potakne narodno nezadovoljstvo zbog ,,Danilove profrancuske orijentacije“, uz posebne fondove namijenjene Danilovom političkom oponentu Đorđiju Petroviću, kojeg je Rusija projektovala kao vladara nakon svrgavanja ,,odmetnutog crnogorskog knjaza“.
Zvuči poznato?
Akcija širenja fronta narodnog nezadovoljstva nije baš išla kako je planirano, pa se pribjeglo drugim sredstvima. Koju godinu kasnije, avgusta 1860. godine Todor Kadić je ubio knjaza Danila na rivi u Kotoru. U narodnom predanju će biti plasirana priča o osveti zbog povrijeđene sestrine časti. Realna istorija je već dokazala ko je vodio ruku Todora Kadića.
Sredstva i cilj
Kraća istorijska digresija dokazuje da se ključni strategijski interesi velikih sila teško mijenjaju, već se samo koriste različita sredstva za postizanje krajnjeg cilja.
Moskva je odavno definisala strategiju na Balkanu - ne dozvoliti dalje širenje NATO zone. U tom svjetlu valja tumačiti smjenu Leonida Rešetnjikova: čovjek nije ispunio zadatak i ostavio je mnogo kompromitujućih tragova za sobom, uključujući i skandal sa podrškom grupi iz Srtbije u koji su uključena tri čovjeka iz elitne tajne službe GRU.
Ali, ne treba očekivati dramatičnu promjenu ruske politike prema prozapadnoj politici zvanične Podgorice. O tome svjedoči i nedavni poziv Sergeja Železnaka, potpredsjednika ruske Dume i generalnog sekretara Putinove Jedinstvene Rusije koji je poručio crnogorskoj opozicija da ..dalje dejstvuje“.
Mijenjaju se, dakle, ljudi, ali ne i ciljevi. Moguće je, samo, da nasljednik Rešetnjikova, Mihail Fradkov, neće biti toliko sklon javnim ispadima. Biće, valjda suptilniji, jer je to naučio u dosadašnjem poslu: devet godina bio je prvi čovjek ruske obavještajne službe.
Piše: Draško Đuranović, Pobjeda
