Crnogorski slikar i likovni pedagog, Goran Ćetković, rođen je 1975. godine u Kolašinu. Diplomirao je slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, u klasi profesora Nikole Gvozdenovića.
Zaposlen je u OŠ „Kekec“ u Sutomoru i u srednjoj ekonomsko-ugostiteljskoj školi u Baru.
Dobitnik je godišnje nagrade galerije „Spinaker“ na izložbi studenata završne godine, kao i nagrade za slikarstvo ULUCG, „Milunović, Stijović, Lubarda“ za tekuću 2016. godinu.
Goran je izlagao na velikom broju grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu i učesnik je velikog broja likovnih kolonija, a imao je i 20 samostalnih izložbi.
Kako otkriva čitaocima našeg portala, pozvan je od strane selektora prestižnog crnogorskog likovnog salona, u okviru kojeg će biti predstavljen presjek crnogorske likovne scene, da javnosti prikaže svoje radove na grupnoj izložbi koja će biti upriličena 12. novembra na Cetinju.
Takođe, tokom sljedeće godine planirana je Goranova izložba u srpskoj prijestonici, Beogradu.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Igra i bezbrižnost. Moje djetinjstvo je vezano za Kolašin i selo Bakovići. Mi, djeca, smo po čitav dan provodili u prirodi, sakupljali pečurke, igrali se žmurke, fudbala i drugih igara.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Kao dijete volio sam da crtam. Međutim, kao odrasla osoba u potpunosti sam se posvetio umjetnosti i to je ono što me najviše ispunjava.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Pored slikarstva moja velika ljubav je fudbal. Živio sam za taj sport, međutim, ipak je prevagnula umjetnost.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Možda nijesam dovoljno preduzimljiv.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Kreativnost.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Recimo „Igra svjetlosti i sjenke“, a glumac neka bude Entoni Hopkins.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Odgovoran, vrijedan, posvećen, objektivan i pomalo pesimista.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Mislim da bi mom opisu najbolje odgovarala neka ukusna hrana, sa primjesama ljutine.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Moć humanosti Supermena.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Nijesam o tome razmišljao.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Obično slikam.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- U posljednje vrijeme slušam Leonarda Koena, izdvojio bih pjesmu „Dance Me To The End Of Love“.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- „Put u život“ autora L.N. Tolstoja. To je jedna mala knjižica koja na lijep način demistifikuje život.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Pa svakako na prvom mjestu to bi bio Pariz, kao jedan od centara umjetnosti.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Avion.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Branki.
Čemu se uvijek obradujete?
- Kada vidim nasmijana lica svoja dva sina. Isto tako se radujem kada naslikam dobru sliku. To je sjajan osjećaj.
Da li za nečim žalite?
- Ne. Iskreno da kažem, nemam ni vremena da razmišljam previše o tome.
Bez čega ne možete?
- Slikarstvo je za mene način života, a život sam po sebi je jedno umjetničko djelo. Porodica i umjetnost su mi na prvom mjestu.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- U jednoj situaciji sam bio strožiji prema svom starijem sinu i kasnije sam mu se izvinio.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Prvo bih poželio mir u svijetu, zatim sreću i zdravlje svima i naravno mojoj porodici. I na kraju bih poželio sebi uspjeh na polju umjetnosti.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Što se mora, nije teško.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Pa, svakako da bih najveći dio vremena proveo uz porodicu i svoju umjetnost.
Kako biste voljeli da umrete?
- Uz štafelaj, dok slikam i volio bih da uhvatim taj posljednji trenutak na slici...
Koji bi bio Vaš epitaf?
- „Slikam, dakle postojim“.
Priredila: A.POPOVIĆ
