Prvog jula 2010. godine svjetski mediji izdali su saopštenje da ruski matematičar Grigorij Perelman, koji je dokazao Puankareovu hipotezu, odbija milionsku nagradu. Taj postupak izazvao je nedoumice, jer je pošteno zaslužio nagradu izvanredno riješivši zadatak koji sto godina nisu mogli da riješe ni najveći umovi matematike. Ova hipoteza je uključena u listu sedam neriješenih matematičkih problema milenijuma. Riješivši jednu od misterija milenijuma, Perelman i sam postaje misterija.
Rođen je 13. juna 1966. u Lenjingradu. Kao dječak imao je neobičan karakter – bio je odlučan i besprekorno pošten, miran i stidljiv, skroman u svemu osim u svom znanju iz matematike. Od djetinjstva, razgovarao je sa odraslima kao ravan njima, i dok su se njegovi vršnjaci igrali u dvorištu, on je učio osnove matematike, uglavnom kroz knjige, kojih je u njegovom domu bilo mnogo. Njegova majka je bila zaljubljena u nauku o preciznosti. U školi je bio jedan od najboljih učenika. Bio je odličan iz svih predmeta, osim iz fizičkog vaspitanja. Jednostavno, fizičko vaspitanje nije zaokupljalo njegov um kao drugi predmeti. Perelman je za sebe uvijek govorio: Ljudskom telu je potrebna vježba. Ako možete da vježbate ruke i noge, zbog čega ne biste vježbali i mozak?
Kao mladi student matematike na Lenjingradskom univerzitetu, na koji se upisao sa šesnaest godina, volio je da kaže: Nema nerješivog zadatka, postoje samo teže rješivi zadaci. Stvar je u prethodno pronađenim podacima i količini vremena provedenog u traženju novih.
Tokom života u SAD-u gdje je stažirao, Grigorij se upoznao sa poznatim matematičarom Ričardom Hamiltonom. Moguće da ih je upravo tog trenutka istorija vezala u zajednički matematički niz. Iako je njihov susret bio uobičajen, samo kratak razgovor o Puankareovoj hipotezi nakon predavanja promjenio je sve. Hamilton je rekao Griši sve što je znao o ovoj temi, a rekao je i ono najvažnije: da je blizu rješenja hipoteze. Perelmanu, kao ozbiljnom matematičaru, Puankareova hipoteza je bila poznata, ali da li je bio zainteresovan za nju? Do tada ne. Međutim, nakon kraćeg vremena Perelman se vraća u Rusiju i započinje rad. Da riješi Puankareovu hipotezu Perelmanu je trebalo nekoliko godina. To mu je bio jedini cilj u to vrijeme. Mislio je samo na nju, tražeći pravi način i pristup u srodnim naukama, osjećao je da je dokaz negdje u blizini. I bio je. Tokom sedam godina rada na hipotezi, niko nije znao čime se Perelman bavio. I iznenada, u novembru 2002. godine na jednoj od istraživačkih web-stranica, gdje fizičari i matematičari objavljuju svoje članke i otkrića, izašao je Perelmanov članak s dokazom teorije iz geometrije. U tom članku od četrdeset stranica Perelman iznosi dokaz Puankareove hipoteze. Svoj rad je poslao i Ričardu Hamiltonu, kineskom matematičaru Gangu Tjanu, koji mu je bio prijatelj u Njujorku, i još nekoliko naučnika u koje je imao povjerenja.
Zašto raditi nekoliko godina i tek tako objaviti članak slobodno na internetu? Zar se autor nije bojao da bi njegove proračune neko drugi mogao da iskoristi? Rad od milion dolara je bio na internetu. Šta je Perelman poručio tim svojim postupkom?
Samo se Perelman odnosio prema dokazu milenijuma kao prema zajedničkom djelu. On nije želio taj rad da unovči, niti da postane poznat niti da naglasi svoju jedinstvenost. Uradio je ono što je želio i što je njemu pričinjavalo zadovoljstvo. Oduvijek je znao šta želi od života. O bilo kojem pitanju je imao svoje mišljenje, koje se često razlikovalo od mišljenja većine. Kolege su govorile za njega da je tvrdoglav i neprobojan kao tenk. Činilo se da ga ljudi uopšte nisu zanimali, a posebno ne njihovo mišljenje. Bogatstvo i materijalne vrijednosti kojima teži većina u današnjem društvu pogotovo ga nisu zanimali. Nakon što je objavio rad opet odlazi u SAD da održi predavanja matematičkoj zajednici o tome kako je došao do rješenja. Ljudi su očekivali da će Perelman objasniti kako je dokazao Puankareovu hipotezu, ali on ništa od toga nije spomenuo. Govorio je o onome što je on smatrao bitnim, a hipoteza je bila samo mali dio njegove teorije. To nije bila samo Puankareova hipoteza već nešto više. Pričao je i otvarao nova vrata geometrije, a hipoteza je ostala samo kao nešto što je usput dokazao, kao da se samo rukovao sa Puankareom i nastavio dalje. To je bilo nevjerovatno. Perelman nije volio previše pažnje, ali tada se osjećao prijatno među kolegama. Međutim, jedino što je bilo dostojno razgovora bila je matematika, sve ostalo nije bilo za njega.
Zadatak je bio riješen i šta još trebalo jednom matematičaru? Milion dolara? Za Grigorija se ništa ne može porediti sa osjećajem pobjede nad samim sobom. U principu, život ide dalje, i kako je jednom rekao Perelman sam: Naučio sam da izračunam prazninu. Zajedno sa svojim kolegama poznajem mehanizme popunjavanja socijalnih i ekonomskih praznina. Praznina je svuda. Ovo se može izračunati, i daje više mogućnosti... Znam kako da kontrolišem univerzum. I recite mi – zašto bih trčao za milionom?!
Nakon rasparave o zaslugama za rješenje Puankareove hipoteze, Perelman se još više razočarao u matematičku zajednicu. Grupa kineskih matematičara je tvrdila da su i oni radili na rješavanju Puankareove hipoteze i da i njima pripadaju zasluge za rješenje. Pokušavali su da ubjede matematičku zajednicu da Perelman nije ništa novo otkrio, već da je samo dao još jednu verziju te da ne zaslužuje nagradu. Perelman je rekao da svijet matematike postaje podmitljiv, kao što je i cijelo društvo. Stvar je u tome da je Perelman vjerovao u to da su matematika i ljudi koji se njom bave bolji i pošteniji od ostatka svijeta. Po njegovom mišljenju niko se nije trudio da ustanovi pravednost po pitanju njegovog slučaja.
Po pitanju etike Perelman je bio ozbiljan. Naučen je da matematika nije samo kraljica među naukama, već i najmoralnija nauka. To je tvrdio i njegov učitelj koji se bavio odnosom nauke i etike, Aleksandar Aleksandrov, koji je pred kraj života rekao da ga ne zanima geometrija, već moral. Za matematičara postoji veoma precizan kriterijum šta je tačno, a šta ne. O čemu je on razmišljao niko nije znao. Možda je glavni uzrok premišljanja bio upravo Hamilton. Mnogi su razmišljali o tome kako obojica zaslužuju tu nagradu. Tako je posle petnaest godina Perelman htio da se oduži Hamiltonu za onaj kratak razgovor u Americi o Puankareovoj hipotezi. Za njega je to bilo pitanje časti.
Oni koji su poznavali Gregorija Perelmana, bivše kolege i nekoliko novinara koji su uspjeli da dobiju tek nekoliko riječi, rekli su za njega da je skroman, stidljiv, rezervisan, promišljen, ozbiljan. Ako je nešto i bilo neobično kod njega, to je rijetka sposobnost da postavi sebi i drugima vrlo visoke etičke standarde. U našem vremenu, to je izgledalo neprirodno. Stiče se utisak da je on iz nekog drugog vremena i da živi u nekom drugom svijetu, gdje nema tog novca kojim može da se kupi savjest.
Perelmanovog miliona više nema, ali njega nije bilo briga. On živi u svijetu gdje se misterije univerzuma ne rješavaju zbog novca, a uzeti taj novac za njega bi značilo izdati svoje principe. Riješio je zadatak koji samo nekoliko ljudi na svijetu razumije, a da li će ljudi razumjeti njegovo ponašanje i odnos prema materijalnim stvarima zavisi od toga koliko i šta zapravo oni sami cijene u životu. Griša nam nije održao predavanje samo iz matematike već i predavanje o najvažnijim ljudskim vrijednostima.
U junu 2011. godine na TV kanalu Rusija prikazan je dokumentarni film o životu i radu ovog matematičara. Prvi put na ruskoj televiziji o Perelmanu su govorili ljudi koji su ga znali mnogo prije događaja koji su mu doneli slavu, i koji su poznavali pravu vrijednost njegovog karaktera i njegove inteligencije. Ovaj film je prvi ozbiljan pokušaj da se sazna šta se krije iza snage koja pokreće tog čovjeka i šta je sve ovaj čovjek uradio i čemu je doprineo u svijetu nauke. A zašto Perelman nije uzeo milion dolara, gledalac će sam zaključiti.
Izvor skolegijum.ba</p>
