Svega dvadeset i četiri sata nakon što su proglasili pobjedu, predsjednici desetak crnogorskih opozicionih stranaka su, kao po komandi, “zbog pokušaja državnog udara” o kojem će kasnije biti riječi, odlučili da ipak ne priznaju rezultate redovnih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, održanih u nedjelju, 16. oktobra. Shvativši da im, uprkos “izbornom trijumfu”, za formiranje nove vlade nedostaju dva mandata, opozicioni lideri su predsjedniku Bošnjačke stranke Rifatu Husoviću navodno ponudili savez, koji podrazumijeva i mjesto premijera. Što je Husović - odbio.
Sljedeći korak bila je odluka o nepriznavanju izbora.
Osam sati kasnije, proruski Demokratski front još jednom je promijenio mišljenje: izbore su ipak priznali i ostatku opozicije, zajedno sa manjinama, ponudili da formira novu Vladu, koju će onda oni podržati u parlamentu.
U međuvremenu, predstavnica EU za vanjsku politiku i proširenje Federica Mogherini i komesar za susjedsku politiku i pregovore o proširenju Johannes Hahn saopštili su da su izbori u Crnoj Gori “protekli u miru i redu i unutar reformisanog zakonskog okvira”.
Slične ocjene stigle su i iz OEBS-a i State Departmenta.
Moskva se, baš kao ni Srbija, još nije zvanično oglasila. Što ne znači da neće, tvrdi profesor na američkom Univerzitetu John Hopkins Daniel Server, koji kaže da će Vladimir Putin “nastaviti da izaziva probleme u Crnoj Gori”, a sve s namjerom da tu najmanju republiku bivše Jugoslavije po svaku cijenu spriječi da uđe u NATO.
“Izgleda mi da je na ovim izborima pobijedio NATO. Pobjedu je odnio Milo Đukanović, mada ne toliko veliku koliku je možda želio, ali je pobijedio. Imaće šansu da formira vladu, biće mu potrebna koalicija, za što ima mnogo opcija. Većina manjina ne samo da je prihvatila Đukanovića nego je srećna sa idejom da Crna Gora bude članica NATO-a”, rekao je za Glas Amerike Server.
Sa ocjenama Servera saglasan je i Ranko Đonović, koji kaže da “rezultati redovnih parlamentarnih izbora nijesu najbolji po Crnu Goru, ali nijesu ni tako loši”. Za trenutno stanje u zemlji Đonović optužuje “prije svega razne mešetare i klasične političke prevarante” koji, nakon proglašenja izbornih rezultata, pokušavaju da izazovu novi haos i nerede u Crnoj Gori.
DANI: Ko su politički mešetari i prevaranti? O kome govorite?
ĐONOVIĆ: Govorim o predsjednicima Socijaldemokratske stranke (SDP) i pokreta URA Ranku Krivokapiću i Žarku Rakčeviću, koje je netrpeljivost i lična mržnja prema Milu Đukanoviću dovela do toga da se pretvore u vlastite suprotnosti. Ta dvojica političara, koja su devedesetih vodila antiratnu politiku i zalagala se za samostalnu Crnu Goru, danas hoće da uđu u savez sa Demokratskim frontom (DF), grupacijom koju predvode Nebojša Medojević i četnički vojvoda Andrija Mandić. Medojević i Mandić su, podsjećam, tokom cijele predizborne kampanje prijetili da će, dođu li na vlast, ukinuti sankcije Rusiji i poništiti crnogorsko priznanje Kosova. Tih sedam, osam procenata glasova koje su osvojili na izborima 16. oktobra - a riječ je o podršci izrazito procrnogorskih birača, uglavnom nekadašnjih liberala - Krivokapić i Rakčević pokušavaju, dakle, da pridodaju proruskom DF-u i na taj način prevare građane koju su ih podržali.
DANI: Nedugo nakon izbora počelo je licitiranje: DF tvrdi da zajedno sa ostalim opozicionim koalicijama i partijama ima 39 od 81 mandata u Skupštini; istovremeno, premijer Milo Đukanović kaže da je njegova Demokratska partija socijalista (DPS) sama osvojila gotovo 160 hiljada glasova, dakle, više nego ostalih desetak opozicionih stranaka zajedno i da će sa svojim tradicionalnim saveznicima, manjinama, moći da formira vladu.
ĐONOVIĆ: Opozicija sabira glasove svih stranaka i koalicija sa te strane političkog spektra, iz čega izvodi računicu da je pobijedila Đukanovića. Da, svih tih desetak partija zajedno imaju tri mandata više od samog DPS-a. Ali, šta je sa manjinama?! Zašto ne računaju i njih, koji su tradicionalni partneri DPS-a i za koje se zna koga će podržati? Uostalom, ko bi išao protiv sebe? Možete li zamisliti Bošnjake, Albance i Hrvate u koaliciji sa četničkim vojvodom?
Sve u svemu, zajedno sa Socijaldemokratama Ivana Brajovića i strankama manjina, Đukanović ima većinu za formiranje nove vlade: može da računa na sigurna 42 mandata.
DANI: Dakle, mandat više od neophodne većine za formiranje vlade. Koliko će onda ta vlada biti stabilna?
ĐONOVIĆ: Ne pretjerano. Štaviše, ubijeđen sam da je riječ o vladi sa ograničenim mandatom - opstaće do ulaska Crne Gore u NATO. Taj strateški državni cilj bi, pored navedena 42 poslanika, vjerovatno ipak morali da podrže SDP i URA, što je dovoljna, gotovo šezdesetprocentna većina. Poslije ulaska u NATO, vjerujem da će biti raspisani novi izbori i da će politička scena Crne Gore izgledati kudikamo drugačije.
DANI: Na sam dan izbora u Crnoj Gori je uhapšeno dvadeset lica iz Srbije, koje je predvodio “mali Legija”, general i smijenjeni načelnik srpske Žandarmerije Bratislav Dikić, svi osumnjičeni da su, “u dogovoru sa određenim političkim subjektima u Crnoj Gori”, planirali nasilno zauzimanje crnogorskih institucija i hapšenje premijera Mila Đukanovića. Kako je Vama to izgledalo?
ĐONOVIĆ: Više je nego zabrinjavajuće da dvadeset naoružanih ljudi u vrijeme održavanja parlamentarnih izbora iz druge države ulazi u Crnu Goru sa ciljem da, kako tvrdi specijalni tužilac, nasilno upadnu u institucije, izazivaju nerede, otimaju i hapse najviše državne funkcionere. Pritom, jasno je da se takve akcije ne planiraju i ne izvode bez podrške domaćih političkih snaga. Čudno je da to nije zabrinulo crnogorskog ministra unutrašnjih poslova Gorana Danilovića, jednog od famoznih “opozicionih ministara” u Vladi Crne Gore, koji je na to mjesto imenovan kao predstavnik koalicije Ključ. Po mom sudu, sve što se dogodilo ne može biti slučajno, uprkos sumnji koju posljednjih dana tako neodgovorno javno iskazuje premijer Srbije Aleksandar Vučić.
DANI: Premijer Vučić traži dokaze...
ĐONOVIĆ: Dokaze prije svega mora imati crnogorska javnost, a ne premijer Srbije. Koji se, u maniru viševjekovne velikosrpske političke tradicije, prema Crnoj Gori sada ponaša kao nekakav pater familias. Pritom, čudno je da predsjednik srpske Vlade pokazuje toliko nestrpljenje, da se o tome tako često oglašava, budući da državni organi Crne Gore poručuju da naoružana grupa nema veze sa državom Srbijom. Iako su ti ljudi upravo odatle stigli.
Sa druge strane, nemam dilemu da je Crna Gora Srbiji uvijek bila i ostala “sladak zalogaj” i da tamošnje nacionalističke strukture, koje su često bivale na vlasti, na nas gledaju kao na vrstu kompenzacije za “sve srpske izgubljene teritorije” - od Kosova do Republike Srpske. Koju takođe jednako prisvajaju. Bez obzira na navodno korektne i dobre odnose na relaciji Beograd - Podgorica, nijesam, dakle, siguran da su apetiti i zvanične i nezvanične Srbije, kada je o Crnoj Gori riječ, smanjeni. Samo se čeka povoljan trenutak.
DANI: Šta bi bio povoljan trenutak?
ĐONOVIĆ: Da se kojim slučajem politika zvaničnog Beograda i definitivno okrene ka Istoku, ka Rusiji, siguran sam da bi pritisak na Crnu Goru koji bi stizao sa beogradskih adresa postao nepodnošljiv. Uprkos svemu, u ovom momentu je veoma važno održati dobre odnose sa Srbijom, čemu, kažem, nikako ne doprinose izjave premijera Vučića i njegovog ministra policije Nebojše Stefanovića, koji, umjesto komentara na vijest o hapšenju naoružane grupe državljana Srbije, iz čista mira pominju nekakve kriminalce iz Crne Gore koji “po ulicama Beograda ubijaju građane Srbije”. Izvinite, zar to nije primjer izuzetno nekorektnog ponašanja? Tim prije što je Beograd prihvatio kriminalne grupe i iz Crne Gore i iz BiH, pa neka onda te probleme sam i rješava. To je njihov posao. Baš kao što je posao Crne Gore da sankcioniše kriminalce i ubice koje dolaze iz Srbije i bilo bi više nego značajno da se, umjesto sumnjičenja i prepucavanja, zvanični Beograd uključi u rješenje problema.
DANI: Da se vratimo izborima… Takozvana velika koalicija Ključ (DEMOS Miodraga Lekića, URA Žarka Rakčevića i Socijalistička narodna partija Srđana Milića), uprkos prognozama, osvojila je svega desetak procenata, što je, kako sami kažu, loš rezultat. Kako to objašnjavate?
ĐONOVIĆ: U vrijeme podignutih tenzija na kojima je prije svega insistirao Demokratski front, Rakčević, Lekić i Milić nijesu imali jasan stav i odgovor ni na jedno važno pitanje koje muči Crnu Goru: od članstva u NATO-u do jezika, crkve i slično. Do kraja nijesmo otkrili za šta se ta grupacija zapravo zalaže, a protiv čega su. Takozvana neutralnost na kojoj su insistirali kod Crnogoraca očito ne prolazi. Ovdje “ili jesi ili nijesi”; nema sredine. Uostalom, to dokazuje i DF, koji je, uprkos veoma ekstremnim stavovima i izrazito anticrnogorskoj i proruskoj kampanji, osvojio čak dvadeset procenata podrške. Na sve dodajte i ogromi novac koji je DF-u stigao iz Rusije i koji je distribuiran preko određenih tajkunskih i crkvenih kanala iz Srbije i iz BiH, odnosno Republike Srpske, kao i podršku kupljenih medija. Tu prije svega mislim na podgoričke Vijesti, koje su, nažalost, odavno postale nacionalistička pljuvaonica kakve su devedesetih bile Pobjeda i Politika. Ne zaboravite, najzad, da je, dan uoči izbora, beogradsko izdanje ruskog Sputnjika objavilo da je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, uz dogovor sa političkim strukturama o kojima govorimo, tokom svoje prošlonedjeljne posjete Rusiji dogovarao obnovu državne zajednice Srbije i Crne Gore.
DANI: Zaista mislite da je to realno?
ĐONOVIĆ: Nadam se da nije. Ali se ne bih iznenadio ako bi tako nešto stvarno i pokušano. Tim prije što velikosrpski nacionalisti igraju na sigurnu kartu starih podjela u crnogorskom društvu, koje svoje korijene vuku još iz vremena dinastije Petrović. O čemu su Crnogorci, iako opsjednuti prošlošću, veoma površno obaviješteni. A onaj ko ne poznaje svoju istoriju, rizikuje da mu se ona ponovi.
DANI: Kako to da je DF, zbrajajući opozicione glasove, među svoje uključio i SDP, iako je predsjednik te stranke Ranko Krivokapić tokom kampanje ponavljao da saradnja sa partijama koje su protiv NATO-a ne dolazi u obzir?
ĐONOVIĆ: Možda sam naivan, ali takva većina je, uprkos svemu, za mene nezamisliva. Što ne znači da je nemoguća vlada DF-a u koju bi, u ime svojih partija, ušli sami Žarko Rakčević i Ranko Krivokapić. I sve to suprotno volji crnogorskih birača. Uostalom, pregovori Krivokapića i DF-a nijesu od juče. Sjetite se priče o četničkom vojvodi Mandiću i njegovim političkim sljedbenicima, koje je, umjesto “opozicije državi Crnoj Gori”, kako ih je do juče s pravom nazivao, Krivokapić sada proglasio “uglednim parlamentarcima”. Jer riječ je, podsjećam, o političarima koji negiraju sve ono za šta se navodno zalagao i za šta se zalaže Ranko Krivokapić: od državnosti Crne Gore, njene kulture, nacije, jezika, do članstva Crne Gore u NATO-u, stava o jugoslovenskim ratovima devedesetih, o agresiji na Hrvatsku i BiH, o počinjenom genocidu u Srebrenici.
Iako smo se posljednjih godina mi u Crnoj Gori nagledali mnogih čuda, čak i onih najneočekivanijih, mogu da kažem da vrsta političke destrukcije koju danas pokazuju Krivokapić i Rakčević konačno dokazuje da su ta dva političara zapravo “trojanski konji” u crnogorskom suverenističkom političkom bloku.
DANI: Šta je sa Pozitivnom Crnom Gorom, zašto ona nije ušla u parlament?
ĐONOVIĆ: Predsjednik te stranke Darko Pajović, koji je i dalje predsjednik crnogorske Skupštine, rekao je da je, dajući podršku Vladi Mila Đukanovića i odbijajući da 27. januara ove godine napravi savez sa anticrnogorskom i antinato strankom na čijem je čelu četnički vojvoda, “sačuvao Crnu Goru, ali izgubio Pozitivnu”. I to je istina. Pozitivna Crna Gora je nakon 27. januara zaista prošla kroz do sada nezabilježeni medijski linč koncerna Vijesti. Pored toga, stranka koja je u međuvremenu prošla nekoliko unutarstranačkih lomova očito nije bila sposobna da crnogorskim građanima, naviklim na crno-bijele šeme, objasni zašto je podržala Đukanovićevu vladu, zbog čega je kažnjena.
DANI: I Pozitivna Crna Gora, baš kao i Krivokapićeva Socijaldemokartska partija i Rakčevićeva URA, pozivale su se na tradiciju Vašeg Liberalnog saveza Crne Gore. Zašto?
ĐONOVIĆ: LSCG, čiji sam bio direktor, predsjednik i dugogodišnji poslanik u Skupštini, svojom antiratnom, antinacionalističkom i suverenističkom politikom ostala je svijetla tačka ne samo u povijesti Crne Gore nego i okruženja. Pozivati se na te vrijednosti kao na nešto što i sami baštine za navedene stranke bilo je isplativo. Nažalost, podizanje dva prsta u slovo “L”, što je bio simbol nas liberala, značilo je, pokazalo se, dvije prevare: glas za politički savez sa četnicima i siguran opstanak na političkoj sceni. Ne nužno i na vlasti, budući da, ponavljam, stranke manjinskih naroda nikada sebi ne bi dozvolile ono što sebi dozvoljavaju Crnogorci - Ranko Krivokapić i Žarko Rakčević. Tim prije što su svjesni da bi na taj način dovele u pitanje osnovne i elementarne vrijednosti građanske Crne Gore. Crnogorske manjine to nikada nijesu činile, pa neće ni sada. Izgleda da je to ekskluzivno pravo rezervisano za prevarantske četničke, velikosrpske i lažne crnogorske stranke. U tom smislu, Hrvatska demokratska inicijativa, Bošnjačka demokratska stranka i dvije koalicije albanskih partija će, kao i uvijek do sada, zaštititi interese svoje zemlje Crne Gore.
Ali, vratimo se rezultatu Pozitivne Crne Gore! Činjenicu da je rukovodstvu te stranke interes države bio na prvom mjestu građani očito nijesu razumjeli. Što pokazuje ne samo nivo političke kulture i znanja nego i stepen podijeljenosti crnogorskog društa koje je, kažem, umjesto racionalnog rasuđivanja, sklonije da svijet posmatra u crno-bijelim kategorijama. Na kraju, Darko Pajović je, kao što znate, podnio ostavku na mjesto predsjednika stranke.
DANI: Što je presedan u Crnoj Gori. Jeste li očekivali da će neko od lidera stranaka koje čine koaliciju Ključ takođe podnijeti ostavku? Sami su rekli da su nezadovoljni rezultatom.
ĐONOVIĆ: Da li sam očekivao? Naravno da nijesam. Ta vrsta političke odgovornosti nikada nije stanovala u Crnoj Gori. Ovdje se traži da pobjednik podnese ostavku, dok gubitnici bez ikakvih problema opstaju na mjestima na kojima su takođe duže od dvije decenije.
DANI: U samom finišu predizborne kampanje i premijer Milo Đukanović i potpredsjednik Vlade Duško Marković direktno su prozvali Rusiju da se miješa u crnogorski izborni proces, da pomaže opoziciju i sl. Kada se saberu svi, uslovno rečeno, pronatovski glasovi, ima li lider Građanskog saveza BiH Reuf Bajrović pravo kada kaže da je, nakon Titovog NE Staljinu 1948, ovo prvo ozbiljno NE Rusima koje dolazi sa Balkana?
ĐONOVIĆ: Ma koliko na prvi pogled djelovalo kao pretjerivanje, ocjena gospodina Bajrovića je, rekao bih, na mjestu. Gledano iz perspektive Rusije, stvar je veoma jasna: naprosto, neko joj se otvoreno nudi da bude njen agent u sopstvenoj zemlji. Činjenica je da u ovoj državi ima najmanje dvadeset i pet procenata građana koji su spremni da interese svoje države podrede interesima Rusije, to jest da od Crne Gore naprave rusku guberniju je zastrašujuća. Prisjetite se da su se ti isti ljudi donedavno na isti način nudili i Miloševićevoj i Koštunicinoj i Tadićevoj Srbiji. Sve u svemu, pozicija Rusije je tu čista: shvativši da bi na taj način NATO-u, svom tradicionalnom protivniku, mogli da naprave problem, Rusi su pristali na tu igru. Nije, dakle, sporno da je Moskva zainteresovana da od Crne Gore napravi ostrvo preko kojeg će zadovoljavati neke svoje interese; sporno je to što Kremlj to čini preko crnogorskih građana koji rado pristaju na vazalski odnos.
DANI: Nije naročita utjeha, ali takvih političara imate i u BiH i u Srbiji.
ĐONOVIĆ: Nijesmo jedini, to je istina. Međutim, siguran sam da ni u Srbiji ni u BiH, koliko god da se bore sa zabludama, nećete naći toliki procenat građana koji negiraju vlastitu državu. U Srbiji je veliki broj ljudi proruski orijentisan, ali nije protiv svoje zemlje. Milorad Dodik jeste ruska marioneta, koja bi, da je u prilici, RS pripojila Srbiji; ali, to opet nije isto što i ovo u Crnoj Gori, gdje nešto malo manje od polovine građana pravoslavne vjeroispovijesti negira sopstvenu državu.
Kada je riječ o istorijskom NE, slažem se, kažem, sa ocjenom gospodina Bajrovića. Sve što se događalo posljednjih godina u Crnoj Gori, neobično je podsjećalo na 1948. Razlika je možda samo to što na crnogorskim granicama trenutno nema ruskih tenkova, kao što ih je nekada bilo na jugoslovenskim. Ali, nemojte da imate dilemu: lako je zamisliti kako bi i na koji način, ako bi umarširali u Podgoricu, te tenkove dočekali predstavnici Demokratskog fronta. Zaboravili bi se i Mađarska 1956. i Prag 1968.
Tamara NIKČEVIĆ
