U zgradi Ujedinjenih nacija u Njujorku nalazi se fotografija koja u prirodnoj veličini predstavlja Stjepana Stevu Filipovića, jugoslovenskog partizana i narodnog heroja, nekoliko trenutaka pred smrt. Sa uzdignutim rukama i omčom oko vrata on kliče slobodi. Oko njega je okupljena grupa fašista, Njemaca i vjerovatno ljotićevaca, koji ga gledaju nekako zbunjeno, reklo bi se poraženo. Tu fotografiju poznajem otkako znam za sebe i oduvijek me je fascinirala. Samo što je nisam vidio decenijama, sve dok prijee neki dan nisam na internetu na nju slučajno nabasao. (Bogu hvala što tako genijalni izum postoji.)
Ta fotografija je za mene važna iz nekoliko razloga. Prije svega, zato što predstavlja svjedočanstvo o superiornosti duha nad materijom. Čovek, koji zna da će za nekoliko trenutaka umrijeti, ima snage da poziva na otpor fašistima, da ideju o slobodi stavi ispred sopstvenog života. Treba imati na umu da je prethodno zarobljen od četnika koji su ga predali Njemcima, da je zatim prebačen u zatvor Gestapoa u Beogradu, gdje je istrpio dvomjesečnu torturu ne odavši ni jedno ime svojih saboraca. Na kraju je osuđen na smrt vješanjem.
Dok stoji na klupici koju će mu dželat za nekoliko sekundi izmaći, Filipović vjeruje da postoje važnije stvari od gole egzistencije, da je za tu nadu moguće položiti i život. Vidite li tu neku razliku između prošlih i sadašnjih vremena? Da li neko danas ima bilo kakvu ideju za koju bi živio, a kamoli zbog koje bi žrtvovao život? Kome su u ovim vremenima uopšte potrebne ideje? Zar se ljudi nisu pretvorili u stvorove nalik bubašvabama kojima je borba za opstanak jedini smisao života? Šta je sa ljudskošću?
Zatim, tu je i činjenica da se događaj odigrao u Valjevu, a da je Stjepan Stevo Filipović rodom iz Opuzena u Hrvatskoj. Šta to govori? Da su postojala vremena u kojima nije bilo važno odakle si i kojoj naciji pripadaš. Da je neko ko je Hrvat mogao da se bori u Srbiji i da to smatra svojim životnim poslanstvom. Uostalom, koliko li se samo Srba borilo i poginulo u Hrvatskoj ili Sloveniji, ne razmišljajući o tome da su na „tuđem tlu”?
Danas, kada je pripadnost naciji najvažnije pitanje, ne samo kod nas nego i u evropskim razmjerama, ovakvo razmišljanje čini se ne samo nelogičnim nego i nemogućim. Sada, kada je sve podijeljeno na „nas” i „njih”, kada smo „mi” sigurno u pravu a „oni” zasigurno u krivu, zanemarivanje podatka kom narodu pripadaš čini se na neki način i bogohulnim. U trenutku kada je nacionalizam zanimanje, a mržnja prema drugima prirodno stanje svijesti, biti kosmopolita, razmišljati o čovjeku i njegovoj slobodi znači biti prokažen, u najmanju ruku osumnjičen kao izdajnik.
Još nešto. Stevo Filipović bio je komunista i sa njegovom smrću umrla je i čistota njegove vjere. Već tada su počeli da se naziru oni koji će stvari pretvoriti u pakao staljinizma ili titoizam sa svim svojim dvorskim spletkama i zavjerama, uz Goli otok pride. Oni koji će posmatrati herojsku smrt jednog pravog ljevičara isto tako hladno kao i njegovi dželati. Tek 1960, na brdu Vidrak kod Valjeva podignut je monumentalni spomenik Filipoviću, djelo Vojina Bakića. Od tada je nekoliko puta oskrnavljen ispisivanjem kukastih krstova. U centru grada, na mjestu na kome je obješen, postavljena je Filipovićeva bista koja je devedesetih nekoliko puta rušena da bi najzad završila u depou lokalnog komunalnog preduzeća. Replika valjevskog spomenika postavljena je i u herojevom rodnom mjestu Opuzenu, ali je 1991. minirana od strane hrvatskih nacionalista. Počinioci, naravno, nikada nisu pronađeni.
Priča o ovoj fotografiji izgleda da neminovno prerasta u priču o svijetu u kome danas živimo. Taj svijet je desničarski, nacionalistički, ispunjen mržnjom i netolerancijom, nepoštovanjem osnovne ljudske potrebe da se bude ono što čovjek osjeća da jeste a ne ono što mu nalaže neko drugi. Kako smo stigli do ove tačke? To nije lako objasniti. Možda sopstvenom zaslugom? Laganim, neprimjetnim odustajanjem od ideala koji su vodili ljevičare, zanesenjake i naivčine koji su vjerovali da je moguće živjeti bolje, sa više ljudskog dostojanstva.
Ali priča ima još jedan aspekt. Hiljadu riječi ne mogu dočarati ono što ponekad može učiniti jedna fotografija. Ne samo život i smrt heroja, već i kraj cijele epohe sabijeni su u toj jednoj jedinoj sekundi koliko je trajala ekspozicija u fotografskom aparatu. Onaj ko je načinio ovaj snimak takođe se može smatrati, na neki način, herojem. Prema knjizi Mirjane Belić-Koročkin-Davidović i Radivoja Davidovića, fotografiju Stjepana Steve Filipovića načinila je Slobodanka Vasić, sedamnaestogodišnja radnica u foto-radnji Kosare Antić iz Valjeva. Pripadnici okupacionih i kvislinških snaga nisu obratili pažnju na djevojku sa fotoaparatom.
Politika.rs
