Svakako, nije prvi put u hrvatskoj političkoj povijesti da se u strankama javljaju razne suprotstavljene frakcije: vjerojatno najslavnija i historijski najvažnija unutarstranačka frakcijska borba na Ovim Prostorima vođena je dvadesetih godina prošlog stoljeća unutar Komunističke partije Jugoslavije, okončana zime 1928. u jednoj gostionici na zagrebačkom Pantovčaku, na onoj čuvenoj Osmoj mjesnoj konferenciji KPJ na kojoj je između ‘desne’ frakcije Sime Markovića i ‘lijeve’ frakcije Đure Cvijića pobjedu iznijela treća, hm, antifrakcionaška frakcija manje poznatog nekog Zagorca Josipa Broza.
Vazda su jebene bile te partijske frakcionaške osme sjednice, konferencije i kongresi: na Osmom kongresu Saveza komunista 1964., kad se krenulo u privrednu reformu i historijsku tranziciju s državne na tržišnu ekonomiju, komunisti su se podijelili na reformsku i antireformsku frakciju, a reformska onda na ‘profitaše’ i ‘dohodaše’, a na drugoj jednoj njihovoj čuvenoj Osmoj sjednici, onoj Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, prije trideset godina, Miloševićeva je frakcija rasturila Stambolićevu, pa su se raspali na kraju i Partija i sistem i država.
Nije, eto, prvi put u hrvatskoj političkoj povijesti da u strankama niču frakcije, a nije bogami nezabilježeno i da se neka stranka u frakcionaškim borbama raspala, pa umnožila kao u fotokopirnici: vjerojatno najslavniji i historijski najnevažniji takav slučaj jest onaj Hrvatske stranke prava, koja se najprije raspala na ‘originalni’ HSP Ante Đapića, HSP 1861 Dobroslava Parage i Hrvatsku čistu stranku prava Ivana Gabelice, nakon čega su iz Paragina HSP-a 1861 iznikli Hrvatski pravaši, koji će zajedno s Hrvatskim pravaškim pokretom osnovati četvrtu, Autohtonu hrvatsku stranku prava, dok će se iz Đapićeva HSP-a ispiliti Stranka hrvatskog državnog prava, pa Hrvatska demokratska stranka prava, pa na kraju i Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević.
Svaka od njih, naravno, ima i svoju sestrinsku stranku u Bosni i Hercegovini, svaka od njih raspadnuta na svoje čiste i autohtone, a u međuvremenu su osnovane i Nezavisna stranka prava i Stranka hrvatskog prava i Hrvatsko pravaško bratstvo i Hrvatska pravaška zajednica: negdje u hladnim, nepristupačnim tundrama hrvatske parlamentarne demokracije postoji registrirana čak i Hrvatska čista stranka prava dr. Ante Starčević.
Ništa novoga, dogodi se i najboljima, što bi rekli sportski komentatorski eruditi, pa kako ne bi i najgorima? Svakoj se hrvatskoj političkoj stranci nekad dogodila frakcija, svaka se hrvatska pravaška stranka mitozom raspala na dvije do devet manjih, ali nikad se još nije dogodilo ono što se događa danas, da se istodobno u frakcijskim borbama raspadaju sve hrvatske političke stranke.
Počelo je već one nedjeljne izborne večeri, dok je nacija pred televizorima čekala rezultate izbora. Nije, istina, ni ta stvar nezabilježena, to da se neka parlamentarna stranka raspadne odmah nakon izbora – Most se prošle godine raspao već nakon par tjedana – ali da se parlamentarna stranka raspadne prije nego uopće postane parlamentarna, rijedak je prirodni fenomen. Još se, eto, čekalo da Državna izborna komisija objavi prve privremene rezultate, a najveće iznenađenje izbora Živi zid već se raspao na bračni par Sinčić-Palfi i bračni par Runtić-Varga. Ozbiljna jedna parlamentarna stranka, s osam saborskih mandata, raspala se poput partije remija u društvenoj sali doma umirovljenika: jedan bračni par optužio drugi da vara na kartama, drugi optužio prve da im nikad nisu vratili onu zdjelu za majonezu, i razbježao se Živi zid kao da se Roberto Carlos zaletio prema njima.
Može li sitnije, bezveznije, gluplje i kretenskije? U hrvatskoj politici svakako može, ali ne i u Živom zidu: kao prvo, daljnja dioba Živog zida pravno-formalno više ne spada pod ingerenciju Ministarstva uprave, već Matičnog ureda, a kao drugo, razvodom neke stranke, odnosno raspadom političkog bračnog para dobiva se najmanja poznata politička čestica – stranka prava. Predsjednik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić jednu je takvu za svaki slučaj registrirao nekoliko dana prije izbora, i nazvao je, posve pravaški, Živi zid Ivan Vilibor Sinčić. Njegova supruga uskoro će valjda osnovati Čisti Živi zid, Hrvoje Runtić Autohtoni Živi zid, a njegova pak supruga Živi zid 1861. Da sve ostane u četiri zida.
Raspad Živog zida – značajan po prilici kao raspad Brada Pitta i Angeline Jolie, samo beznačajniji – bio je samo najava katastrofe. Novi predsjednik HDZ-a i budući hrvatski premijer Andrej Plenković, recimo, dao je naslutiti kako će se u sanaderizaciji stranke odreći već sad zloglasnog Zlatka Hasanbegovića i militantnog desnog krila, pa se stranka ni sedam dana nakon izbora podijelila na ‘lijevu’ frakciju, Plenkovićev HDZ, i ‘desnu’ – Hasanbegovićevu, hm, Hrvatsku čistu demokratsku zajednicu. Otkrilo se onda kako i u desnoj frakciji nemaju svi iste ambicije, pa je razumno pretpostaviti da će se uskoro ispiliti i Brkićeva Autohtona hrvatska demokratska zajednica, i Karamarkova Hrvatska demokratska zajednica dr. Franjo Tuđman, i Šeksov HDZ 1861. A kako je u hrvatskoj politici sve moguće, svoju frakciju u HDZ-u osnovat će, samo gledajte, i Jadranka Kosor.
Još se tresao Trg žrtava fašizma kad se zatreslo i na nedalekom Iblerovu trgu: zbog očajnih rezultata na izborima predsjednik SDP-a Zoran Milanović objavio je odlazak nakon prve sljedeće partijske konvencije, i u stranci je istog časa nastao lom. SDP se podijelio na Milanovićevu i antimilanovićevski frakciju, Milanovićeva na Ostojićevu i antiostojićevsku, a antimilanovićevska na Hajdaš Dončićevu i antihajdašdončićevsku, briselsku frakciju poveo je Tonino Picula, za predsjednika stranke javili su se i Orsat Miljenić i Domagoj Hajduković i Vesna Škulić, da bi na koncu – u hrvatskoj politici, naučili smo, sve je moguće – kandidaturu za predsjednicu SDP-a javno istaknula i Jadranka Kosor. Pardon, Aleksandra Kolarić.
Raspada se SDP, pa se, prirodno, raspala i njegova slavna Narodna koalicija. Najprije je u partnerskoj Hrvatskoj seljačkoj stranci, najpromiskuitetnijoj hrvatskoj političkoj partiji poslije HSLS-a, desna frakcija pred izbore pozvala članove da ne glasaju za svoju rođenu stranku, onda je predsjednik stranke Krešo Beljak suspendirao stotinu frakcionaša, onda je desna frakcija predvođena Marijanom Petir objavila rat Beljaku, optužila ga da je prodao stranku komunistima i pokrenula njegov opoziv, da bi na kraju Beljak iznenada objavio kako će HSS podržati HDZ-ovu vladu Andreja Plenkovića. Do zaključenja ovog broja Novosti još se ne zna tko će tako preuzeti ‘originalni’ HSS, a tko Autohtonu hrvatsku čistu seljačku stranku dr. Stjepan Radić 1861.
A Most? I cijelih deset dana nakon izbora Most se jedini nije raspao, iz jednostavnog razloga što je i osnovan kao raspala stranka: Most je raspadnut po definiciji, oni kao stranka postoje samo dok to nisu, i ako su moje pretpostavke točne – znam da ih je komplicirano pratiti, ali to je hrvatska parlamentarna demokracija – Most će nestati onog trenutka kad se, hm, odraspadne i sastavi.
Raspadaju se tako hrvatske političke stranke i nestaju zagonetno kao pčele: znanstvenici su zbunjeni, a narod uplašen. Odumire li to hrvatska parlamentarna demokracija? Što će biti kad nestane političkih stranaka? Jugoslavija?
I zna li itko, kad smo već kod toga, koja je po redu sjednica Glavnog odbora SDP-a zakazana za ovu subotu?
Nije valjda osma?
Boris Dežulović, portalnovosti.com
