Djela crnogorskog vajara Zlatka Glamočaka, koji decenijama živi i stvara u Francuskoj, domaća publika imala je priliku da vidi nedavno na izložbi ,,Veritatis Splendor” u okviru festivala Grad teatar Budva. Umjetnik je za Pobjedu najavio izložbu koju priprema za sljedeću godinu u Modernoj galeriji u Podgorici, na prijedlog rukovoditeljke galerije Petrice Duletić.
Glamočak je istakao da će mu biti zadovoljstvo da se predstavi u Podgorici i obećava da će izložba biti pravi doživljaj.
To će, kaže, biti dodatna prilika da crnogorskoj publici predstavi djela koja karakteriše istovremenost lijepog i bolnog i koja premaocjeni kritike ,,ogoljavaju već ogoljeno tijelo”.
POBJEDA: Selektor likovnog programa Grada teatra Merin Smailagić kazao je na otvaranju izložbe Vaših radova da nas ,,vodite u svojevrsnu šetnju kroz istoriju Crne Gore“. Koliko je istorijska tematika zahvalna za umjetničke intervencije?
GLAMOČAK: Kroz povijest skulpture istorijska tematika je bila prisutna, s tim da je samo pod totalitarizmom modernosti bila zapostavljena.
Erik Hobsbaum, na primjer, u testamentnoj knjizi ,,Kraj kulture” podsjeca kako se Malro, prvi poslijeratni ministar kulture u Francuskoj, sa velikim entuzijazmom bacio na uništavanje spomeničkih skulptura odavajući tako lojalnost modernizmu i dadaistima koji su udarili temelje destrukciji.
POBJEDA: Među izloženim radovima su i skulpture znamenitih ličnosti iz prošlosti Crne Gore - Bodina Vojislavljevića, Popa Dukljanina i Don Krsta Ivanovića. Koliko je bilo zahtjevno vizuelno predstaviti ove ličnosti?
GLAMOČAK: Nema mnogo vizuelnih dokumenata ove tri istorijske ličnosti. Jedina gravura koja postoji je Don Krsta Ivanovića. U knjizi Iz prošlosti Dukljansko-barske nadbiskupije” Ivan Jovović priložio je jednu ilustraciju Bodina iz profila.
Uzeo sam taj profil kao osnovu skulpture - sa jednom rukom koja pozdravlja masu i zabačenom drugom rukom u kojoj drži skiptar i maslinovu grančicu. Zabačena ruka, često eksploatisan skulptorski motiv, simbol je dominacije.
Odlična je zamisao postavljanje skulptura značajnih istorijskih ličnosti Crne Gore u prostor koji je vezan sa kulturnim manifestacijama. Današnji turizam daleko je od pukog jela, pića i odmora. Ljudi sve više putuju da bi vidjeli kulturne sadržaje poput festivala.
Uzmite za primjer upravo Don Krsta koji je kultna ličnost iz Budve. Kada je moja bista Don Krsta Ivanovića bila postavljena na Trgu pjesnika turisti su se s njom rado fotografisali i interesovali za skulpturu i ovu veliku ličnost. Dakle, ne radi se samo o doživljaju, već i o pedagoškoj dimenziji.
Ali, nažalost, ta skulptura izlivena 2008. godine, još čeka postavljanje u Budvi. Takav pristup opštinskih vlasti izaziva rezigniranost budvanskih intelektualaca i ne samo njih. Možda bi gradski oci Budve mogli iskoristitijubilej desetogodišnjeguspostavljanja ponovne državnostii postaviti bistu DonKrsta Ivanovića.
POBJEDA: Za Vas je karakteristična figurativna umjetnost. Smatrate li da će figuracija ostati konstanta likovnog stvaralaštva i pored paradigmatskih promjena koje nosi postmodernost?
GLAMOČAK: Nikada nijesam čuo da neko u Francuskoj govori ozbiljno o postomoderni u umijetničkim krugovima. Taj termin su uglavnom eksploatisali filozofi. Dok sam studirao u Beogradu postmoderna je bila riječ naredbe. Da biste bili umjetnik morali ste biti postomdernista.
Postmodernizam je izrodio toliko šarlatanstva, jer je ta ideologija dala mogućnost da se nešto radi bez ikakvog standarda.
Što se tiče same figuracije, Vitruvije je teoretisao da je čovjek mjera svih stvari. Postavlja se pitanje kako je figuracija koja je trajala hiljadama godina odjednom protjerana sa likovne scene. Figuracija primitivne afričke umijetnosti, koju je eksploatisao Pikaso, podvaljena nam je kao progres.
Ponovna rehabilitacija figuracije počinje zahvaljući izložbi, možda i jednoj od najvažnijih u 20. vijeku, Žan Klera ,,Identitet i drugost” na Venecijanskom bijenalu 1996. Svi mladi umjetnici koji danas rade figuraciju mogu da zahvale toj izložbi, inače ne bi postojali.
POBJEDA: Kazali ste jednom prilikom da u prikazivanju neregularnih situacija polazite od tri termina: ljepota, tragično i ludo, te da ste za potpunu revalorizaciju te vrijednosti - ludosti u umjetnosti.
GLAMOČAK: Nadrealizam je legitimisao to stanje i nametnuo ludost kao vrhovnu kategoriju. Breton kaže, i to svi modernisti tj. antiumjetnici slave, da je najjednostavniji nadrealistički čin sići na ulicu i pištoljem ubiti prvog prolaznika.
Ako je to umjetnost ili ,,Sve je umjetnost”, kako je to demagoški teoretisao Bojs, više ništa nije umjetnost! Korijene o neophodnosti ludosti nalazimo već u romantizmu. Po romantičarima umjetnost počinje sa instaliranjem jedne specifične vizije umjetnika. Kasnije, moderni umjetnici s početka vijeka, kao fašisti i komunisti, bili su opčinjeni ezoterizmom i okultizmom obožavajući Helenu Blavacki i Rudolfa Štajnera.
No, umjetnik mora biti sofisticiran, obrazovan, kakav je bio Mikelanđelo. Mnogo je lakše živjeti bez odgovornosti, u ezoterizmu uz riječi ,,ja sam umjetnik ija vidim što drugi ne vide”, nego biti odgovoran.
POBJEDA: Kakav biste sud, nakon decenija provedenih na evropskoj likovnoj sceni, donijeli o novim tokovima savremene umjetnosti?
GLAMOČAK: Mnogo je literature na tu temu. Nažalost, kod nas su prevedene svega tri knjige, doduše vrlo kompetentnih mislilaca, koje se bave tim pitanjem. Savremena umjetnost, umjesto da bude otvorena i pruži umjetniku mogućnost slobodnog čovjeka, dovela je stvaraoce u vazalsku poziciju u odnosu na institucije koje traže apsolutnu poslušnost i kao takva je totalitarna.
Jedan savremeni njemački mislilac ljevice i pjesnikkaže da smo u 20. vijeku preživjeli dva totalitarizma, fašizam i komunizam, i da nam ostaje samo da preživimo savremenu umjetnost kao posljednje uporište totalitarizma.
Ona zaista to jeste. Da bi se neko smatrao umjetnikom on apsolutno mora biti moderan, nov, što je u suštini komercijalna kategorija. Da bi bio moderan on mora ići ispred drugih, mora neprestano trčati dabi bio brži od drugih tj. nov. On nema vremena da uči.
Savremeni umjetnik se ne šali, ozbiljan je, njegov ego mu ne dozvoljava da sumnja. Sve što dodirne je božije djelo, sebe smatra suverenim da proglasi bilo šta umijetnošću poput Dišanovog pisoara! On je neka vrsta savremenog alhemičara koji stvara djela poput Mierda de artista, 25 grama umijetnikove fekalije u konzervi koja postiže cijenu od nekoliko stotina hiljada eura...
Biti suveren je odlika careva, odnosno boga, jer su samo carevi i bogovi imali ingerencije ravne modernom umjetniku. Zato često kažem da je Kaligula najznačajniji savremeni umjetnik svih vremena, jer je svog konja proglasio za konzula. Naravno, ne treba zaboraviti i ulogu CIA u nametanju umjetnika poput, recimo, Poloka ili Rotka.
POBJEDA: Činite mnogo na popularizaciji crnogorske umjetnosti u Francuskoj. Koliko je teško upoznati likovnu javnost zemlje koja je vjekovima prepoznata kao globalni centar umjetnosti sa dostignućima jedne relativno male scene?
GLAMOČAK: Imao sam prilike da predstavim crnogorske umjetnike francuskoj publici. Tako sam prošle godine organizovao dvije izložbe crnogorske grafike u Francuskoj. Organizatorima izložbe „Dado i savremena crnogorska grafika“ u gradu Salernu jedan od francuskih senatora uputio je pismo zahvalnosti.
Druga izložba crnogorske grafike i omaž Dadu bili su je na jednom od najznačajnijih bijenala grafike u Sarselu. O izložbi je bilo objavljeno oko 100 tekstova, a u oko 80-tak je pomenuta Crna Gora, što je zaista lijep uspjeh.
Sada pripremam izložbu savremenog crnogorskog crteža koja ce biti postavljena u dvorcu Banjolea u pariskom okrugu.
POBJEDA: Dobro ste poznavali velikana crnogorske umjetnosti Dada Đurica i često isticali: „Svi smo mi Dadova djeca”. Koliki je trag Dado ostavio na Vas?
GLAMOČAK: Odnos otac/dijete je i te kako primjenjiv na polje likovnog ili bilo kog drugog stvaralaštva. Nama su potrebni uzori jer na njima učimo i gledamo da ih produbimo i odemo dalje. Dado je svakako bio jedan od naših očeva, a ja sam svojom skulpturom, koja ga je uzbuđivala, imao sreće da me pozove i izlažem u njegovoj oslikanoj crkvi u Žizoru.
Uostalom, pred kompetentnim ličnostima Dado me je predlagao za Venecijansko bijenale rekavši: „To bi u Veneciji dobro stajalo!” Često me je zvao da se vidimo i svaki put mi je bio izazov da provedem nezaboravne trenutke u njegovom društvu...
Ljepota je termin koji je nestao
POBJEDA: Slikar Vladimir Veličković smatra da vaše skulpture ,,ne mogu da proizvedu mlaku reakciju, već traže punu angažovanost: ili je volimo ili je mrzimo”. Koliko je ,,teško” kreirati svijet koji reflektuje strahove, traume i nemire savremene civilizacije?
GLAMOČAK: Za vrijeme mojih studija sve ono što je vuklo na ¬iguraciju bilo je odbačeno. Figuracija se smatrala zaostalom, nedostojnom i prevaziđenom. To nije bilo lako izdržati i kada sam se upoznao sa Veličkovićem 1988. godine on mi je rekao: ,,To sto radiš je donkihotovski posao na rehabilitaciji figuracije”.
Što se tiče trauma i strahova, smatram da skulptura mora imati istinu kao svoju ideju vodilju. ,,Uljepšavati je zločin”, rekao je Adolf Los.
Istina je strahovita, gledamo milione izbjeglica, ljude koji se dave, 700 ubijene djece svakog mjeseca u Iraku... Pred tom istinom svako umjetničko djelo se topi. Kada odbacimootvorena usta sa mojeskulpture tj. krik koji je uostalom Žil Delez smatrao najuzvišenijim objektom u umjetnosti, ostaju na tijelu skulpture čisti lijepi i elegantni prof¬ili.
Ljepota je termin koji je nestao iz umjetnosti i iz likovne kritike! Termin ljepota je danas vezan za sport: kažemo kako lijep go, za šah kako lijepa kombinacija... Kroz gotovo sve umjetničke pravce ljepotu i eleganciju forme trebalo je uništiti... Kada ste posljednji put vidjeli katalog u kome kritičar piše o ljepoti!?
(Za Pobjedu - Adrijana ĐOROJEVIĆ)
