Ovih dana, ovih mjeseci, godina, decenija uvijek je aktuelna tema muško-ženskih odnosa, a ovog ljeta posebno je „zabavna“, za odmor i razbibrigu, takozvana „elitna“, „visoka“, „jahting“, „klupska“ i kakva sve ne prostitucija
Po onome što sam mogla pročitati ili čuti o posljednjim dešavanjima u slučajevima prostitucije u Crnoj Gori stub srama, osude, sigmatizacije, degradacije rezervisan je isključivo za ženski pol. Muškarci klijenti, muškarci svodnici, makroi se ne pominju kao učesnici priča o prostituciji, osim ako izuzmem pozitivne komentare o njihovom „muškom herojstvu“ i brojanju „podviga“ u što većem omalovažavanju žena u lancu prostitucije.
Što, zapravo, znači „elitna, visoka“ prostitucija? Da li je ta gradacija i podjela prostitucije na „veći i manji“ nivo objektivna, potrebna i da li donosi boljitak ženama koje žive životom robinja u ovoj ili onoj formi prostitucije, sa vizuelnim sjajem za pokazivanje širokim narodnim masama o svom „ugodnom životu“? Da li takva podjela prostitucije doprinosi manje, više (ili nimalo) svođenju žene na seksualno roblje i time pokazuje da je jedina svrha žene u prostituciji zadovoljenje seksualnih potreba muškarca na jednoj strani i ostvarivanje profita (muškaraca) na drugoj strani?
Razni su načini na koje se sprovodi, iskazuje i zadržava muška dominacija nad ženama, a prostitucija je među najsurovijim. U prostituciji činjenica da postoji novac daje muškarcu „pravo“ da sa ženom radi što god mu padne na pamet – vezuje je, siluje, drogira, prebija, ustupa drugome, prodaje pa i fizički uništi?! Moj stav je da kako god je ko klasifikovao, gradirao, nazivao, prostitucija u svojoj srži nosi nepobitnu karakteristiku dehumanizacije žena, odnosno njihovo svođenje na seksualni objekat i time potpuno poništavanje njih, kako kao žena, tako i kao ljudskih bića. Imperativ kapitalizma i procvata prostitucije u njemu kao dijela enormno profitabilne seks-industrije podrazumijeva da se svaka vrijednost mora pretvoriti u tržišnu robu pa i žensko tijelo. Ne priznajem i nikada se neću saglasiti sa tvrdnjama da postoji takozvana „dobrovoljnost“ u prostituciji i „elitna“ prostitucija.
„Dobrovoljna“ prostitucija je samo prividna, a negdje daleko od očiju javnosti svome plijenu za profit – ženskom tijelu – raduju se makroi, svodnici, šefovi takve vrste organizovanog kriminala. Ako neko argumentovano objasni da takozvana „elitna“ prostitucija za razliku od „obične“ ne degradira i ne negira ženu kao ljudsko biće u svakom pogledu i elementarno poštovanje njenih ljudskih prava, prihvatiću tu činjenicu. Do tada, smatraću da postojanje prodaje ženskog tijela na tržištu robe, kao i sve ostale robe, ukazuje na poraznu civilizacijsku činjenicu da nema riječi (osim deklarativno) o elementarnom poštovanju ženskih prava kao nedjeljive cjeline univerzalnih ljudskih prava.
Previdjeti osnovni uslov za postojanje i razvijanje prostitucije u raznim oblicima ravno je zločinu onom istom koji milioni muškaraca na planeti čine ženama svakodnevno i u kontinuitetu. Dakle, ako ne bi bilo potražnje od njegovog „veličanstva“ - muškarca-klijenta, potreba za prostitucijom bi prestala. „Njegovo veličanstvo“ klijent, uvijek na pijedestalu moćnika, zaštićen i veličan u pozitivnom kontekstu kao mačo-men. U tom smislu, polazište je, ali i činjenično stanje da su muškarci ti koji potražuju da se ženska tijela prodaju kao roba radi zadovoljavanja svojih seksualnih fantazija i frustracija, da su muškarci ti koji ih prodaju i kupuju radi ubiranja profita, da su muškarci ti koji ih siluju, zloupotrebljavaju, vrše nasilje nad njima jer im se može, jer su one, žene – kurve.
Izrečena glasno ili ne, sadistička želja muškaraca koji su glavni akteri potražnje u prostituciji sadržana je u primitvno, nazadnom, vrlo prisutnom i uvijek aktuelnom konceptu u jednoj rečenici: „Ja mogu da radim sa tobom šta god mi je volja, zato što sam muškarac“, a drugo „jer sam platio da radim sa kurvom kao ti što god mi je volja“. Ako bolje obratimo pažnju na riječi koje se koriste svakodnevno među velikom većinom muškaraca (pa i žena) da bi se označile žene u prostituciji i muškarci koji ih iskorišćavaju, skoro nemoguće je ne primijetiti da je glavni cilj patrijarhata da žene ponizi, degradira i predstavi kao seksualni objekat, robu, puki predmet raspolaganja među muškarcima.
On-muškarac je uvijek: klijent, kupac, korisnik, gospodin .., a nijedna od tih riječi ne implicira da on iskorišćava žene u prostituciji, niti povlači za sobom bilo kakvu stigmatizaciju ili predrasudu o njemu. Sa druge strane, riječ koja se koristi za žene u prostituciji – kurva - nosi sa sobom teret krajnje nemoralnosti, stigmatizacije, mizoginije i sveopšte izopštenosti iz bilo kakvih društvenih dešavanja i učestvovanja u istima. Muškarac koji koristi „usluge“ prostitutki neće biti nazvan – kurvar – već će biti smatran nekim ko ima uspjeha kod žena, ko je neodoljiv i uživaće još veći ugled u svojoj zajednici.
Njegovo „veličanstvo klijent“ neće biti nikada na stubu srama i stgme, niti će biti onaj od koga će se sklanjati pogledi, sprečavati djeca da mu se jave, gledati prezrivo i sa gnušanjem, odbačen od porodice i sredine. Nadmetanje i profit Jedan od načina kontrole i disciplinovanja žena u prostituciji je i razvijanje takmičenja, odnosno povećavanje konkurentnosti među samim ženama. U patrijarhalnom vaspitnom obrascu žena je naučena da na drugu ženu gleda kao na neprijateljicu, konkurenciju i da muškarac bude centar njene brige, pažnje i posvećenosti. Tržišni sistem ovo vrlo vješto koristi kako bi kroz razvijanje konkurentnosti uspijevao da eksploatiše žene i time uvećava svoj profit. S tim u vezi, žene u prostituciji su primorane na konstantno takmičenje sa drugim ženama, ali i na ucjene i prijetnje „šefa“ da bude u prostituciji „dobrovoljno“ sve dok od njenog tijela može da prihoduje bilo kakav, pa i najmanji profit . Prostituciju namjerno i vrlo proračunato nazivaju radom („najstariji zanat“), a žene u njemu „seksualne radnice“. Nedopustivo i neprihvatljivo posebno kada dolazi od nekih koji se javno zalažu za poštovanje ljudskih prava! Ako je prostitucija „rad“, pa još „dobrovoljan, zabavan i lak“, a žene u tom lancu izrabljivanja, nasilja i obmana „radnice“, onda nema odgovornosti za nasilje, odnosno tada ne postoje okrivljeni i žrtva i samim tim nema kazne.
Tako se zločin i cjelokupno nasilje u prostituciji zloupotrebom riječi i pojmova pretvara u društveno prihvatljivu kategoriju i ostaje nevidljivo i neprepoznato kako od institucija sistema tako i od čitavog društva. Kroz razvitak prostitucije seks-industrija podržava, održava, ali i stvara kulturu muškog nasilja nad ženama, koja je opet neophodna da bi se žene držale u pokornosti i njima manipulisalo. Na drugoj strani, ali ne manje bitno je sticanje ogromnog profita, što garantuje opstanak ove industrije kao jedne od industrija sa najvećim profitom.
Treba imati na umu da prisustvo novca ne može i ne smije da zamaskira da se kod prostitucije radi isključivo o seksualnom, psihološkom, ekonomskom i fizičkom nasilju nad ženama širom planete. Zajedničkim, nevidljivim nitima patrijarhat i kapitalizam nastoje da osnaže i normalizuju muško nasilje nad ženama pod plaštom „dobrovoljnosti“ i „elitizma“ kao i pojačane konkurencije sa krajnjim ciljem ubiranja što većeg profita prodajući ženska tijela.
izvor: Pobjeda
