Reportažu prenosimo u cjelosti.
''Jaoj, ne smijem ništa da pričam. Ma on ne podnosi da izlazi po novinama, zato je i došao ovamo. Da pobjegne od svih i svega. Jedino ovdje ima svoj mir. Ta kuća je njegova oaza'' načuli smo od komšija dok smo se po Sopotu i okolini raspitivali o Nikolinoj vikendici. U jednoj seoskoj radnji, jedan mještanin bio je krajnje ljubazan, pomalo sumnjičav u prvom momentu, ali kasnije raspoložen za razgovor.
Iako smo bili skeptični i nismo znali da li ćemo od bilo koga čuti bilo šta u vezi sa proslavljenim glumcem, s obzirom na to da važi za jednog od onih koji ne vole da im se gura nos u privatni život, te ga drži podalje od svih, u ovom kraju tvrde da ga često viđaju, još češće popričaju s njim, a neki su, kako kažu, i odlazili kod njega u kuću.
''Odem ja često do njega, tamo u vikendicu, i onda se ispričamo. Djeci je toliko posvećen da nemam riječi. Eno, upravo sad im pravi u dvorištu neke ljuljaške, klackalice, cijo mini-park... I to sve sam. I kad ima majstore, nema šanse da i on ne radi s njima. Nikad nisam vidio da majstori rade, a da on sjedi i diktira. Šta god može da pomogne ili da sam uradi, on je sa njima - nosi, vuče, pravi. Taj čovjek je genije'' oduševljeno priča mještanin i objašnjava da ipak ne može da nam pokaže gdje se tačno nalazi Kojina vikendica.
''To ne mogu da vam kažem, stvarno. Eto, ispričao sam vam kakav je. Čak i to kad bude vidio, ubiće me, ali morao sam. Mnogo ga poštujem i mnogo je drag čovjek, ali ne želim da mu pravim problem i otkrivam gdje je jer namjerno je otišao tamo gdje ga niko neće naći. Bio je juče ovde kod mene da kupi bazen za blizance. Eto, toliko znam, ne znam ni da li je tu danas. Možda i radi. Ne znam ni da li ćete ga zateći, čak i ako nađete kuću'' završava priču čovjek.
Pozdravljamo se s njim i nastavljamo putem pravo kroz selo, u kojem sada već nema žive duše. Nikoga koga bismo mogli bilo šta da pitamo. Odatle na sve strane puca pogled na ogromno prostranstvo šuma, kukuruza i širokih livada. Kraj se čak i ne nazire.
Iako smo ranije čuli da se Kojina vikendica nalazi u ljutoj divljini, nekako smo ipak pretpostavljali da je u pitanju manje naselje, te da okolo vjerovatno ima još nekih kuća... Tamo gdje nas je put vodio, međutim, nije bilo ničega osim potpuno divlje prirode. Pored nas su prolazile zmije, a naše kretanje ponekad bi usporio šum neke poveće životinje.
Na putu smo samo pukim slučajem naletjeli na ženu koja se odnekud vraćala pješke, pa smo je zaustavili i pitali je da li je ona čula za vikendicu.
''Da. Znam da Nikola Kojo ima kuću ovdje, ali ga nisam nikad vidjela. Mada, mnogo bih voljela. Gledala sam sve filmove u kojima je glumio i bukvalno ga obožavam. Kažu mi komšije koje ga znaju da je divan čovjek. Veoma bih voljela da ga sretnem. Ali koliko znam, on vam je gore uzbrdo. Prvo ćete naići na jednu kuću, pa poviše nje je i njegova. Pitajte te ljude, oni su fini, objasniće vam'' ljubazna je bila žena, pa smo produžili uzbrdo do kuće na koju nas je uputila. Na velikoj dvorišnoj kapiji već je stajala djevojka.
''Otvoriću vam ogradu jer dalje ne možete drugačije. Možete jedino okolo. Mislim ne znam kuda ste se zaputili. Ali ako idete naviše, onda ne može drugačije'' objasnila nam je ona.
''Jaoj! Nikola je naš drugar. Jedan predivan čovjek. Kako da ne, naravno da ga viđamo. Tu je stalno. Njegova vikendica je još gore, iza naše... Ima jedno 15 minuta pješke i vidjećete jednu drvenu kuću. Svrati on kod nas ponekad. Prije neki dan je doveo svoju stariju ćerku ovdje kod nas da se igra sa našom djecom. Popijemo rakiju, kaficu ponekad i tako... Ma on vam je kao sav normalan svijet. Ni po čemu se ne razlikuje od drugih. On je car'' ispričala nam je Kojina najbliža komšinica, iako i dalje dovoljno udaljena. Imali smo izbor - da idemo autom, međutim, bili bismo previše upadljivi, ili da idemo pješke i pokušamo da stignemo do njegove kuće.
Nismo htjeli da uznemiravamo, već samo da slikamo vikendicu i krenemo nazad, uz pretpostavku da on vjerovatno sada i nije tamo. Bilo je 2 po podne, radni dan, i nekako smo bili ubijeđeni da je uveliko u poslu na snimanju novog filma „Stado“. Krenuli smo pješke i ubrzo shvatili da pješačimo mnogo duže od tih 15 minuta, a da na vidiku nema ni traga od bilo kakve kuće. Već smo pomislili da idemo u potpuno pogrešnom pravcu jer je ispred nas bilo svuda samo brdo, šiblje i gusto granje, a onda smo iza ogromnog polja kukuruza ugledali nešto što bi moglo da liči na krov.
Pošto smo prošli kroz kukuruzno polje, konačno smo ugledali Kojinu kuću, koja se nalazila usred poljane... Ta jedna jedina kuća i oko nje samo tišina... Ona tišina koju možete da čujete. Jedino mesto sa kojeg je bilo moguće slikati bilo je udaljeno, ali i dalje dovoljno blizu da bismo mogli da vidimo da nekoga ima u kući. Pošto smo snimili nekoliko fotografija, već smo mogli da zaključimo i šta se dešava.
Glumac je tog trenutka u dvorištu bio sa majstorima, kojima je očigledno pomagao, dok suprugu i njihovo troje djece nismo vidjeli.
Nama je za kompletni reset bilo dovoljno samo nekoliko sati u onakvoj prirodi i zato nam je potpuno jasno i zašto je Kojo odlučio da mu mjesto stanovanja tokom ljeta bude kuća baš na tom takvom mjestu. U najmanju ruku, osjećaj je kao da ste prošli kroz vrata raja.
Moj komšija Kojo je totalni kralj!
''Ma on je fantastičan lik. Ne biste vjerovali. Potpuno prirodan, opušten, uvijek raspoložen za šalu. Kad sam se upoznao s njim bio sam malo ukočen jer nisam znao šta da očekujem. Nikad ne znate sa tim poznatim ljudima kako će vas gledati. Neki vole da vas gledaju sa visine, ali on ne. On je totalni kralj. Potpuno normalno komunicira s ljudima, kao da uopšte i nije javna ličnost. Tako porodičnog i toliko posvećenog čovjeka nisam vidio ni među nepoznatim svijetom. Žena i djeca uživaju pored njega. Evo, baš mu je supruga stigla prije jedno sat i po sa djecom, a i on bi trebalo da dođe. Znam da kad god završi sa obavezama, pošto valjda snima neki film, uvijek dođe ovamo. On je ljeti praktično non-stop tu - priča mještanin, koji, kako kaže, često i posjedi s Nikolom.
