“Ujutro smo ga rijetko viđale”, kaže Brunhilde Pomzel, prisjećajući se bivšeg šefa Jozefa Gebels. “Stepenicama bi došao iz svoje male palate u blizini Brandenbruške kapije na koju se naslanjalo ogromno zdanje ministarstva propagande. Utrčao bi uz stepenice kao mali kraljević i kroz biblioteku ušao u kancelariju u ulici ‘Unter den linden’”.
Zajedno sa još pet sekretarica, Brunhilde Pomzel je sjedela u predsoblju ispred kancelarije Jozefa Gebelsa.
- Uvijek smo znale da je stigao, ali smo ga obično viđale tek kada bi napustio kancelariju kroz vrata koja su vodila direktno u našu sobu. Tada smo mogle da ga pitamo sve što smo imale i da ga obavjestimo ko ga je tražio - nastavlja ona.
Ponekad su djeca, zajedno sa svojim psom rase erdelterijer dolazila ocu u kancelariju.
- Bila su veomo lijepo vaspitana, naklonila bi se i pružila nam ruku da se pozdrave - priča.
U 105. godini Brunhilde Pomzel je “Gardijanu” dala svoj prvi i posljednji intervju. Izgubila je vid i kaže da osjeća olakšanje što su joj dani odbrojani.
- Ostalo mi je još malo vremena - nadam se da su u pitanju mjeseci, a ne godine - i živim u nadi da se svijet neće ponovo izvrnuti naglavačke kao što se to desilo onda, mada su se već desile neke užasne stvari, zar ne? Srećna sam što nisam imala djecu o čijoj bih budućnosti morala da brinem - kaže ona.
Razlog što je vjerovatno posljednja preživjela osoba iz najužeg kruga nacističkog rukovodstva konačno odlučila da prekine ćutanje navodno nije bila želja da očisti savjest. Iako priznaje da je bila u središtu nacističke propagandne mašinerije, pri čemu je, između ostalog, bila zadužena da prenosi lažirane statističke podatke o manjem broju poginulih njemačkih vojnika nego što ih je zapravo bilo, odnosno većem broju Njemica koje su silovali ruski vojnici, ona smatra da je to “posao kao i svaki drugi”.
- U Gebelsovoj kancelariji nisam radila ništa drugo nego kucala na mašini. Ljudi koji danas kažu da bi ustali protiv nacista, vjerujem da to iskreno misle, ali, vjerujte mi, većina to ne bi uradila - kaže Pomzelova.
Poslije uspona nacističke partije, “cela zemlja je bila kao omađijana”, tvrdi ona.
- Mogu da prihvatim optužbe da nisam bila zainteresovana za politiku, ali činjenica je da je mladalački idealizam lako mogao da dovede do toga da nastradate - kaže ona.
Sjeća se kada su joj dali dosije antinacističke aktivistkinje i studentkinje Sofi Šol, koja je bila aktivni član pokreta otpora “Bijela ruža”. Šol je pogubljena zbog veleizdaje februara 1943. nakon što su je uhvatili kako dijeli antiratne letke na Univerzitetu u Minhenu.
- Jedan od Gebelsovih specijalnih savjetnika naredio mi je da ga stavim u sef i da mi ne pada na pamet da ga otvaram. I nisam. Bilo mi je drago što mi vjeruje, a moja želja da ne iznevjerim to povjerenje bila je jača od radoznalosti - dodaje.
Pomzelova sebe opisuje kao “produkt pruske discipline”. Sjeća se oca koji je po povratku iz Prvog svjetskog rata, kada joj je bilo sedam godina, zabranio noše u spavaćim sobama.
- Da bismo stigli do toaleta, morali smo da se suočimo sa vješticama i zlim duhovima. Kada su djeca bila neposlušna, dobijala su batine tresačem za tepihe. Ta pruska disciplina, osjećaj dužnosti ostali su u meni - navodi.
Kada je imala 31 godinu, radila je kao sekretarica u državnoj radio-stanici, gdje je bila dobro plaćena. Taj posao je dobila tek pošto je poslala član Hitlerove partije. Onda ju je neko preporučio ministarstvu propagande 1942.
- Samo bi me zarazna bolest sprečila - kaže ona.
- Bila sam polaskana, jer je to bila nagrada za sekretaricu koja najbrže kuca - dodaje.
Sjeća se da joj je plata u ministarstvu bila 275 maraka, što je bilo pravo malo bogatstvo u odnosu na zaradu većine njenih drugarica.
Međutim, priča i o tome kako je život njene vesele, riđokose jevrejske drugarice Eve Levental otežan nakon Hitlerovog dolaska na vlast. Takođe, bila je šokirana kada je uhapšen veoma poznat radio-voditelj, koji je deportovan u koncentracioni logor zato što je bio homoseksualac. Ipak tvrdi da je u suštini bila neobavještena i nesvjesna pogubnog djelovanja nacističkog režima protiv svih koje je doživljavao kao neprijatelje, uprkos činjenici da je bila u srcu sistema.
- Znam da nam danas niko ne vjeruje, svi misle da smo sve znali. Nismo znali ništa. Sve je bilo strogo čuvana tajna - kaže.
Ona odbija da prizna da je bila naivna što je vjerovala da su Jevreji koji su “nestali” - uključujući i njenu drugaricu Evu - poslati u sela u Sudetskoj oblasti zbog toga što je te teritorije trebalo ponovo naseliti.
- Povjerovali smo, progutali smo tu priču, djelovala nam je potpuno logično - kaže ona.
Sjeća se i Gebelsove supruge, koja joj je poklonila plavi kostim od najfinije vune i svilene čipke, nakon što je stan u kome je živjela s roditeljima uništen u bombardovanju.
- Nikada nisam imala nešto tako elegantno. Oboje su bili vrlo fini prema meni.
Svog šefa se sjeća kao “niskog, ali njegovanog” muškarca “džentlmenskog držanja”, koji je nosio “odjela od najkvalitetnijih tkanina i uvek imao blago potamneli ten”. Ona otkriva da je imao i vrlo njegovane ruke i da ga je sažaljevala zbog toga što je hramao (imao je jednu kraću nogu). Taj nedostatak koji je nadoknađivao “izvjesnom dozom arogancije”.
Samo ponekad je imala priliku da vidi lice čovjeka koji je, sljedeći nacističke ubilačke ciljeve, pretvorio laži u umjetnost. Bila je užasnuta kada ga je ugledala na bini u berlinskoj “Palati sportova”, gdje je februara 1943. održao čuveni govor o “totalnom ratu”. Ona i koleginica su sjedele odmah iza Magde Gebels. Bilo je to neposredno poslije Staljingradske bitke i Gebels se nadao da će dobiti podršku naroda u nastojanju da učini sve kako bi se zaustavile prijetnje s kojima se Njemačka suočavala.
- Nijedan glumac ne bi mogao uspješnije da se transformiše od civilizovane, ozbiljne osobe, u goropadnog drekavca... U kancelariji je zračio prefinjenom elegancijom... Vidjeti ga tamo kao pobjesnjelog patuljka, ne možete zamisliti veći kontrast - sjeća se.
Na dan Hitlerovog rođendana 1945. godine, njen dotadašnji život se naglo promjenio. Gebels i njegova pratnja dobili su naređenje da se pridruže Hitleru u “Firerovom bunkeru”. Bili su to posljednji dani rata.
- Imala sam osjećaj kao da je nešto u meni umrlo. Pazili smo da uvijek imamo alkoholna pića. To nam je bilo preko potrebno da ne bismo podlegli osjećanjima - kaže.
U intervjuu dalje kaže da je Gebelsov asistent Ginter Švegerman 30. aprila donio vijest da je Hitler izvršio samoubistvo, a da je dan kasnije isto učinio i Gebels.
- Pitali smo ga: "Njegova supruga takođe?" "Da." "I djeca?" "I djeca.” Nismo mogli da vjerujemo - kaže ona.
Ona i njene koleginice su rasekle bijele džakove za brašno i podigle ih umesto zastave da bi se predale Rusima.
Pomzelova je priznala da je bila daktilografkinja u ministarstvu propagande i osuđena je na pet godina zatvora u Rusiji i okolini Berlina. O holokaustu, koji naziva “problemom s Jevrejima”, saznala je, kaže, tek kada se vratila kući.
Međutim, trebalo je da prođe punih 60 godina da počne da istražuje šta se desilo s njenom jevrejskom drugaricom Evom. Kada je 2005. godine otkriven spomenik holokaustu, otputovala je u Minhen da bi ga lično vidjela.
- Ušla sam u informativni centar i rekla im da sam i sama imala drugaricu koja je nestala: Evu Levental. Neki čovjek je pregledao dokumentaciju i ubrzo našao njeno ime. Deportovana je u Aušvic novembra 1943, a 1945. proglašena mrtvom. Spisak imena na mašini u kojoj smo je našli nije prestajao da se vrti - kaže ona.
blic.rs
