Zbogom... Predsjedniče!
Iz vrlo specifičnih porodičnih razloga, ipak unekoliko:
(1) Od kraja 1941. i početka 1942. cucko/katunski
komunisti – u zoni Lovćenskog partizanskog odreda/
bataljona – vodili su više pregovora s Krstom Popovićem
o njegovoj „zelenaškoj“ saradnji ili i prelasku u
partizane. Neke od tih pregovora vodio je, ili u njima
učestvovao, i moj stric Nikola, sudija, prvi predsjednik
partizanskog, Sreskog narodnooslobodilačkog
odbora Cetinja (Februar 1942; delegat Ostroške skupštine,
ZAVNOCGiB, CASNO). Pričao je o tome, ali nijesam
siguran da mogu tačno prenijeti, slabo sam i
slušao... (u prvoj mladosti malo mi je „partizanskih
priča“ bilo i – previše).
A i ko bi i sanjao, da će ga poslije pola vijeka, u kvislinškoj
zasjedi/sačekuši, o tome ćoravo snajperisati
Tvoj/SDP pulenčić i – falsifikator.
Morska bolest bez – mora.
(2) Ujesen 1942, moj budući otac Milovan, cucko/
katunski KPJ/ilegalac (1942/43), svojom neopreznošću
i komocijom, slučajno je na našem imaju Jabukovac
(Podbukovica) zarobljen od „zelenaške“ vojske s
kojom je bio i komandant Krsto Popović... Kad su odveli
zarobljenika, nije prošlo ni nekoliko minuta a vratio
se Krsto Popović i očevom stricu, starocrnogorskom
oficiru Luki rekao:
„Dlaka s glave mu faliti neće!...“
Tako je i bilo.
Glava.
Zbogom... Predsjedniče!
(3) Još katunski porodični prijatelji, Vojo Nikolić –
uočiratni sekretar ilegalne KPJ na Beogradskom univerzitetu;
general JNA i narodni heroj Jugoslavije –
običavao je da, po prilici, neki put godišnje predani
kod mog oca, kod nas u Risnu... Jednom je ispričao o
Titovom pozivu, Nikoli (Krstovom) Popoviću i njemu,
poslije proboja na Neretvi, primio ih je u nekom
selu kod Avtovca (April 1943). Tito ih je iznenadio
interesovanjem za „zelenašku vojsku“ Krsta Popovića;
„kao naši lovćenci, najbolji borci“, dodao je Tito. Da
bi zaključio, da se Krstu Popoviću ponudi: komandant
partizanske divizije i član Vrhovnog štaba NOVJ.
Nastupila je, međutim, „na smrt“ bitka na Sutjesci
(Maj/Jun 1943), pa ostala nejasna i sudbina ove inicijative.
Ako sam dobro i cjelovito zapamtio.
(4) Gotovo paralelno – samo tri-četiri mjeseca poslije
inicijative Titove – na sastanku katunskih i bokeljskih
komunista u Gornjem Orahovcu (Avgust1943), od partijski nadređenog druga moj otac je izdvojen
i upitan:
„Tebe bi Krsto Popović primio... Bi li ubio Krsta?“
„Bih koliko i tebe!“, glasio je odgovor.
Obojica zatečeni i zbunjeni, na tome je i ostalo.
Ostali su i prijatelji, što se kaže do smrti, ali o tom momentu
nikada više nijesu – progovorili.
Zbogom... Predsjedniče!
(5) A godinu dana docnije – ali već u 8. crnogorskoj brigadi
pod komandom Sava Maškovića i zamjenika Nikole
(Krstovog) Popovića – u Lipovu kod Kolašina (Septembar
1944), gdje je bilo i sjedište Predsjedništva CASNO-a, uoči
brigadnog „marša na Beograd“, drugi davnašnji porodični
prijatelj, starocrnogorski oficir i komandir, nosilac Zlatne
medalje Obilića, tada i s Titovim generalskim činom (i član
Predsjedništva CASNO-a), viteški Savo Čelebić – i otac
sina/partizana poginulog na Neretvi (1943); potonjeg i
narodnog heroja Jugoslavije (1953) – pozvao je mog oca na
večeru i noćenje u kući u koju je bio smješten... Te noći je
Savo Čelebić, pomalo i euforično povjerio mom ocu –
„Znam da tebe neće bit’ mrzno“, rekao je – da odlazi u Staru
Crnu Goru, lješanski i svoju, posebno u Katunsku nahiju,
da ima i Titov agreman (Decembar 1943, Jajce), da
pokuša da „spasi Krsta Popovića“, svog još iz mladosti oficirskog
i herojskog druga.
Kasno.
...I kada je samo „tanki san“ postarijeg Sava Čelebića
(65), preduprijedio: izdaju domaćina i da ih ne zakolju –
četnici.
Braća.
(6) Moj drugi djed (po majci), Radovan (pješivački
Vučinići), bio je oficir „zelenaške vojske“ Krsta Popovića.
Bio je i poratni, i poduže, neprobojni jatak Krsta
Popovića na potezu Budoške planine i Broćanca i okoline...
Ostale su jatakovane i neke fotografije koje je
njegov sin, moj ujak Dragutin, tek devedesetih (1990...)
predao generalu JNA Nikoli (Krstovom) Popoviću.
Odmah poslije kapitulacije fašističke Italije (Septembar
1943), na djedovom imanju, u Budoškoj pećini,
Krsto Popović je sazvao svoje oficire i komandire... I
saopštio:
„Naša stvar je – propala! Svi koji nemate krvave ruke
– kući, a mi drugi kako – moramo!“
Presuda.
...I tako je i bilo.
Zbogom... Predsjedniče!
(7) Svakako da je bitan podatak o Krstu Popoviću i
činjenica da je uživao bezmalo nepodijeljenu lojalnost
ne samo u matičnim Cucama, nego i u cijeloj Katunskoj
nahiji; pa i u tzv. partizanskim kućama. Jedno od
naročitih uporišta Krsta Popovića bio je i cucki zaseok
Gornji Izvor (Perovići). Tamo se i poratno pjevalo:
„Petokraka velja značka, / priznala je i Njemačka! /
Priznale je sile veće, / Gornji Izvor nikad neće!“
Takva lojalnost je gonilačkoj UDB-i višestruko
umnožavala problem eliminacije Krsta Popovića. Da
bi se došlo do rečenice tadašnjeg rukovodioca crnogorske
UDB-e i šefa „operacije Krsto Popović“, pukovnika
Veljka Milatovića – „...I Popović nije mogao pobjeći
da je imao krila, jer je bio opkoljen sa svih strana“
(Knjiga) – trebalo je mnogo toga preduzeti... Zapanjujuća
je UDB/originalnost, koju mi je ispričala risanska
susjetka Bosiljka Popović, rođaka Krstova, u to vrijeme
djevojčica od 10-godina. Nigdje ni slično nijesam
našao:
Stežući obruč oko Krsta Popovića, u Lipi Cuckoj i
okolini, UDB-a je cjelokupnom stanovništvu rekvirirala
escajg, tanjire, čaše, šerpe, kotlove za kuvanje,
„burila“ za vodu, svaki sud ili pomagalo za jelo i piće.
Nevjerovatno. Fantastika UDB/uma.
Sjutra:
LIDER BIOROLIJEVE
OSTROŠKE ZDRAVICE
(Na domaku hučne Tare)
