Piše: Novak ADŽIĆ
Kolaboracija sa okupatorom, dakako, nije čin kojeg treba hvaliti i odobravati, i to ne činimo, niti nam to pada na um, ali, radi naučne savjestnosti i poštenja i poštovanja načela objektivnosti u istorijskoj nauci, postavlja se pitanje istraživanja uzroka, razloga, povoda, zbilje i posljedica iste, učinjene kolaboracije od strane zelenaškog vođstva? Logično i obavezno se, prije svega naučno i stručno, treba potražiti odgovor na ta postavljena pitanja. Pritom treba uzeti u obzir činjenicu da je italijanska okupacija Cne Gore, posebno od aprila do polovine jula 1941. godine, (u brojnim segmentima i u kasnije vrijeme), bila neuporedivo blaži oblik okupacije nego što je to bila srpska okupacija Crne Gore (1918-1941), te da su crnogorski zelenaši/suverenisti, računali (makar i erantno) da su u situaciji da između dva zla: Italijana i velikosrba biraju manje: Italijane. I to su, silom prilika, izabrali, sa svim konsekvencama (pogrešnim ili ispravnim, drugo je pitanje i za podrobnu raspravu), koji se sa sobom taj izbor nosio u ratnom vihoru.
Zelenaškom vođstvu iz drugog svjetskog rata (1941-1945) su, u pobjedničkoj euforiji, od strane komunista i njihove sveukupne vlasti i moći, u cilju njehove satanizacije i osude, kao poraženih u ratu, izrečene brojne i teške optužbe i presude za „izdaju naroda“, „kvislinštvo“,pomaganje i služenje okupatoru“ itd. Rađeno je to u skladu sa onom starom maksimom: „Kuku pobijeđenom“ ili po načelu i praksi da su pobjednici uvijek sudije (nikada se nije sudilo pobjednicima), a poraženi su vazda otuženi, osuđeni i dežurni krivci, kojima samo treba odrediti srazmjernu ili nesrazmjernu kaznu i izvršiti je nužno i neumoljivo po sudu ratnog pobjednika, bez obzira na to da li je ona bila ili nije pravedna i na činjenicama i dokazima zasnovana.
Tokom policijskih (OZNA/UDB-a) i sudskih isljeđivanja i sudskih procesa, i nakon osude, izdržane, smanjene ili oproštene kazne (pomilovanja) i puštanja na slobodu, pojedini zelenaši su tvrdili da su sarađivali sa okupatorom u interesu vlastitog naroda i da su mu pomagali i štitili ga od represalija i drugih zlih namjera i činova stranog okupatora.O nekim konkretnim humanim postupcima pripadnika zelenaškog vođstva, preduzetim u cilju spašavanja naroda, u vrijeme ratne okupacije Crne Gore (1941-1945), kada su lideri zelenaša kolaborirali sa italijanskim i njemačkim okupatorom, svjedoči i jedan od bliskih saradnika (političkih savjetnika) generala Krsta Zrnova Popovića, član njegovog štaba u rangu majora doktor pravnih nauka Ivan-Ivo Jovićević (ujak Peka, Vlada i Milutina Dapčevića) bivši crnogorski diplomata i dugogodišnji politički emigrant, istaknuti zelenaš, dugogodišnji član Crnogorske stranke i poslanik (član predsjedništva) Petrovdanskog sabora 12. jula 1941. godine na Cetinju. Inače, dr Ivan-Ivo Jovićević bio je znao više stranih jezika; odlično je govorio i pisao francuski, italijanski i ruski jezik i bavio se i prevodilaštvom, posebno sa francuskog i italijanskog jezika.
Naime, dr Ivan-Ivo Jovićević, u pismu Aleksandru Rankoviću, popredsjedniku Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije, poslatog iz Češljara (Rijeka Crnojevića) 14. IX 1962. godine, u toj, svojevrsnoj ličnoj i političkoj ispovijesti, ali i molbi da mu se prizna pravo na korišćene ranije stečene penzije, navodi i sljedeće:
„Vojni sud osudio je na Cetinju 9. maja 1945. godine na 15 godina robije i gubitak časnih prava, a istovremeno konfiskovao je ovu moju penziju. Ali što je najgore on me je proglasio izdajnikom i neprijateljem moga naroda zato što sam sarađivao sa okupatorom.
Istina je da sam sarađivao sa okupatorom, ali postoji saradnja i „saradnja“. Ja sam sarađivao sa okupatorom u onoliko ukoliko sam bio ubijeđen da je moja saradnja bila u interesu moga naroda, kao na primjer uspostava slobodne i nezavisne crnogorske države za koju sam se borio od 1907. godine, kada su se u Crnoj Gori pojavile dvije političke stranke „pravaši“ i „klubaši“. Ja sam pripadao stranci „pravaša“, koja je 1918. godine dobila ime „zelenaška stranka“ zato što su pripadnici ove stranke glasali na zelenoj listi, a pripadnici klubaške stranke na bijeloj listi-„bjelaši“. Zelenaška stranka dobila je napokon naziv „federalistička“. 1916. godine otputovao sam sa kraljem Nikolom u Francusku, zatim bio u Italiji i produžio borbu, a kad su me iz Italije protjerali pošao sam u Sovjetski savez krajem 1923. godine da molim za rusku zaštitu. Bio sam primljen od strane Čičerina i zamolio da b mi se dala izvjesna novčana pomoć sa kojom bi se mogao prebaciti iz Carigrada sa 80 Crnogoraca koji su se tamo nalazili, pa da produžim borbu za uspostavljanje crnogorske države, ali u ovom poslu nijesam uspio“
(Dr Ivo Jovićević, “O ljudima i događajima-sjećanja jednog federaliste”, (priredili Vladeta Cvijović i Nikola Jovićević, Obod, Cetinje, 1995, str. 201-202).
Dr Ivan-Ivo Jovićević, potom, saopštava da se vratio iz čežnje prema rodnoj grudi, u Crnu Goru, u kojoj je potom nastavio da živi. Vezano za svoju političku aktivnost tokom italijanske i njemačke okupacije Crne Gore Jovićević naglašava: „A sad ću dokazati da sam energično ustajao protiv svake odluke okupatora kad sam stekao ubjeđenje da je odluka uperena protiv interesa moga naroda“ (Ibidem, str. 202), te u tom smislu dodaje „da su mene Italijani internirali na Miločer, gdje su me zadržali pet mjeseci“ (Ibidem) usljed toga što je bio javno i jasno protiv namjere guvernera Pircia Birolija „da pošalje u borbu protiv partizana u Bosni crnogorski nacionalistički odred vojske, koja se nalazila pod komandom Krsta Popovića“ (Ibidem). Zatim naglašava da crnogorska nacionalistička vojska pod komandom Krsta popovića nije otišla u Bosnu, te da je sam Jovićević u tome igrao važnu ulogu, da je ta vojska kojim slučajem otišla u Bosnu „i onda se htjelo proliti mnogo više krvi našega naroda, a ionako se, nažalost, prolilo mnogo i mnogo“ (Ibidem). Potom Jovićević precizira: „Za vrijeme okupacije uzeo sam bio za princip da se spasavaju glave crnogorske, bez obzira na to ko je kojoj političkoj stranci pripadao“ (Ibidem) i navodi da je u mnogim slučajevima u tome uspijevao. Kao primjere svog rada za vrijeme okupacije, Jovićević je naveo:
„1) Spasao sam od sigurne smrti 12 seljaka iz sela Dobrska župa, Češljari i Zagora, a to su bili članovi partizanskog odbora;
2) Izvukao sam iz zatvora Matiju Milanovića iz Dobrske Župe i on sada živi kao penzioner u Titogradu.
3) Spasao sam od sigurne smrti Filipa Petričevića iz sela Meterizi koji se nalazio na Tepe kod Skadra zajedno sa izvjesnim brojem naših interniranih ljudi koje su Italijani strijeljali, a njega pustili na slobodu, te je došao kući, a sada radi u fabrici na Rijeci Crnojevića.
4) Spasao sam također od sigurne smrti moju sestru Milicu Dapčević, majku Peka Dapčevića, kod koje su karabinjeri prilikom premetačine u kući našli Pekov revolver pun metaka i da nije u toku noći stiglo pomilovanje iz Rima, ona je htjela biti strijeljana u 6 sati ujutro kao što je sud bio donio odluku. Ovo pomilovanje izdejstvovala je bivša italijanska kraljica Jelena, moja i moje sestre rodica;
5) Spasao sam život Simu Vrbici, zubnom tehničaru na Cetinju, a sada u Beogradu, kojega bijahu opkolili karabinjeri sa bajonetima na puškama, jer su htjeli da ga uhapse. On se nije dao uhapsiti nego se junačni borio“ (Ibidem, str. 202-203.) i tukao sa karabinjerima, pa su nastavlja Jovićević, oni htjeli upotrijebiti bajonete, ali u tom trenutku Jovićević je „slučajno naišao“ i, kako kaže, „spasao sam Sima da ga karabinjeri ne izbodu bajonetima, odveo ga u njegov stan i poslije nije ga niko uznemiravao“ (Ibidem, str. 203.).
6) Spasao sam od internacije Sima Đurića sa Cetinja na molbu njegove majke i njegove žene, koja je pošla sa mnom kod kolonela Gandinija, komandanta karabinjera, kojega sam ubijedio da Simo nije komunista, jer je za vrijeme bivšeg režima bio policijski činovnik na Cetinju (a znao sam da je simpatizer komunista), pa sam dodao i to da je njegov otac bio moj učitelj u osnovnoj školi u Rijeci Crnojevića, i molio da Sima oslobodi, što je Gandini i uradio;
7) Cetinjska policija za vrijeme bivšeg režima bila je napisala spisak komunista na kojemu se nalazio veliki broj naših omladinaca i ja sam taj spisak uništio da ne bi pao u ruke okupatora“ (Ibidem, str. 203-204.), navodi Jovićević. On, pored ostalog, u nastavku pisma Aleksandru Rankoviću, konkretizuje i sljedeće:
„Za vrijeme četničke uprave, četnici su bili uhapsili izvjestan broj cetinjskih građana i optužili ih da su komunisti. Na protest porodica uhapšenih, njemačka komanda naimenovala je jednu komisiju od 4 člana u kojoj su bili dva zelenaša i dva bjelaša. Zelenaši smo bili ja i Novica Radović, a bjelaši Savo Radonjić i Pavle Vrbica.
Nama je bilo stavljeno u dužnost da damo mišljenje o zatvorenim ljudima, i dok smo ja i Novica Radović dali mišljenje da to nijesu komunisti, iako smo znali da su neki od njih bili komunisti i simpatizeri, i dali predlog da se puste iz zatvora, dotle su Savo Radonjić i Pavle Vrbica, naprotiv, tvrdili da su svi komunisti i da ih treba u zatvoru zadržati.
Njemačka komanda uzela je u obzir mišljenje nas zelenaša i uhapšene pustila je na slobodu“ (Ibidem, str. 204).
U daljem tekstu rečenog pisma dr Ivo Jovićević odbacuje kao neosnovane optužbe i osudu da je bio „narodni neprijatelj“ i „izdajnik“ za vrijeme okupacije Crne Gore, te, u tom smislu, ističe:
„Ako se nađe i jedna osoba u Crnoj Gori koja će dokazati da sam ma kome za vrijeme okupacije učinio štete koliko vrijedi jedna dlaka sa glave, tražiću da budem privezan za stub srama i pretučen kao neprijatelj našega naroda.
A sada se nameće sljedeće pitanje: kad se uzmu u obzir ove moje radnje i druge slične zar se može za mene reći da sam bio izdajnik i neprijatelj svoga naroda i saradnik sa okupatorom u njegovu korist. Ne, zaista ovo ne može reći ni jedan nepristrasan, ozbiljan i pošten čovjek.
Moja saradnja i saradnja mojih jednomišljenika „zelenaša“ sastojala se u tome da se oslonimo na Italiju kako bismo se od „bjelaša“ i četnika i onog pređašnjeg režima oslobodili i uspostavili nezavisnu crnogorsku državu (Podvukao N. A.) sa ciljem da sa nama „zelenašima“ sarađuje naša omladina, tj. komunisti, pa sam ovo predložio Janku Lopičiću, poznatom komunisti iz Cetinja, koji je izdao knjigu „Ratni dnevnik“ iz koje se može vidjeti da sam predložio da bi u crnogorsku vladu sa nama zelenašima mogli ući članovi komunističke partije, na primjer Blažo Jovanović, Vešović (Mirko Vešović-Prim. N. A.) i Lazar Đurović“ (Dr Ivo Jovićević, “O ljudima i događajima-sjećanja jednog federaliste”, priredili Vladeta Cvijović i Nikola Jovićević, Obod, Cetinje, 1995, str. 204-205).Zatim dr Ivo Jovićević, u navedenom pismu, iskazuje i određeno političko pokajanje i priznanje da je tokom rata pripadao „pogrešnoj politici“ i to obrazlaže i nastoji opravdati riječima: „Ova naša zelenaška politika bila je pogrešna zato što je bila separatistička, ali to nije bio zločin, jer ljudi imaju razna politička ubjeđenja“ (Ibidem, str. 205.).
U nastavku pisma Jovićević komentariše sudsku presudu kojom je osuđen 9. maja 1945. godine na 15-godišnju robiju i gubitak građanskih i političkih prava. O tome on ispovijeda: „Pošto su nadležne vlasti uviđele da je ona bila ne samo isuviše drakonska, isuviše nepravedna, nego i strašna, to su me odmah pustili iz zatvora u kojemu sam ostao jednu godinu, četiri mjeseca i dvadeset pet dana, umjesto da ostanem 15 godina kao što je sud bio riješio, povratili mi moje konfiskovano imanje, ali ne i moju penziju, a to je trebalo uraditi usljed toga što su moja imovina i moja penzija konfiskovane istim sudskim rješenjem“ (Ibidem). Nakon toga, Jovićević saopštava da je tokom 1951. godine poslao dvije molbe: maršalu i lideru jugoslovenske države Josipu Brozu Titu i dr Ivanu Ribaru, ondašnjem šefu Prezidijuma, u kojima je molio da mu se omogući pravo glasa, o čemu je dobio pozitivno rješenje odlukom prezidijuma Narodne skupštine Jugoslavije od 9. VIII 1951. godine, u kojemu se na kraju izriče odluka „Da se Jovićević Ivo od daljeg izdržavanja kazne i gubitka građanskih prava oslobodi“ (Ibidem).
Međutim, iako je dr Ivan-Ivo Jovićević dobio odlukama nadležnih državnih organa i sudskih vlasti rehabilitaciju, ona, po njemu, nije bila potpuna, jer mu je bilo uskraćeno pravo na penziju.
Elem, brojne i opravdane kritike se mogu (i nadasve trebaju) uputiti zelenaškom vođstvu za njegovo držanje tokom drugog svjetskog rata (1941-1945), jer su neki od njegovih pripadnika, dakako, i zaslužili kazne, ali, mnogobrojni, ne onakve i onolike koje i kakve su i dobili (dr Ivan Jovićević nije zaslužio onakvu presudu kakvu je doživio, još manje je zaslužio dr Novica Radović da ga osude na smrt i strijeljaju, kako se i zbilo, a ni kum prof. dr Nika Miljanića, bivši crnogorski ministar Petar Plamenac, ni po čemu nije zamiritao onakvu drakonsku vremensku zatvorsku kaznu kakva mu je dosuđena itd). I brojni drugi, o kojim ovđe i sad zboriti neću.
No, sve u svemu, ili sumarno, odnosno, konkluzivno, nije, na dokazima i činjenicama, zasnovano, u prilježnoj i svestranoj, analizi, rekonstrukciji i ekspoziciji prošle stvarnosti vođstva crnogorskih zelenaša/inipendentista, koje je predvodio brigadir/ general crnogorski (a ne italijanski), Krsto Zrnov Popović (tijekom drugog svjetskog rata 1941-1945), o njemu/njima govoriti i suditi i to onako, kako oni, saglasno primarnim istorijskim izvorima, (koji o njima govore), realno zaslužili nijesu. Janso je da već dugo vremena (kao i danas) to čine izvjesni pojedinci i grupe i u tom smislu mišljenja sam da im istorija im neće dati za pravo. O tome, makar fragmentarno, svjedoči i navedeni iskaz dr Ivana-Iva Jovićevića. Oni, brojni crnogorski zelenaši, svoj su život posvetili borbi za obnovu države Crne Gore i činili su sve što su mogli i htjeli (ono što je životno imanentno svim ljudima, u povijesti, sadašnjosti/a tako će biti logično i u budućnosti/, a koje krase vrline i istodobno obilježavaju mane, a valjda se zna da je, bar za vjerujuće nepogrješivost samo privilegijum Boga), da bi Crna Gora bila obnovljena kao država i da bila ona nila vječna. Stoga ne mislim da postoje stvarne činjenice i dokazi da se, dnevnim sudovima, predrasudama i erantnostima, radi profiterstva, ili nekih drugih motiva i interesa, te neprimjerenim i neodgovornim ocjenama , koje se izriču u našoj javnosti, zaslužni (onoliko koliko su bili) ispišu iz spiska boraca za Crnu Goru, njenu državnost, nezaviosnost, slobodu i čast. To ne bi bilo ( i nije) pošteno i pravedno i bilo bi u kolizifiji sa istorijskim činjenicama.
Takvom, odveć manifestovanom, pristupu, koji postoji u raznim formama, oblicima, obimu i tendencijama, iskazujem energični: lični, stručni, naučni i politički otpor. Nije ulazud valjda, rimski jurista Ulpijan saopštio: „Osnovni principi prava su pošteno živjeti, drugoga ne vrijeđati i svakome svoje dati“.
Dodao bih, na kraju, a vezano za Krsta Zrnovog Popovića: pošteno, čojski, patriotski, crnogorski, i herojski je živio i isto tako poginuo. Njegova smrt i život su savremena Antika.
