On se osvrnuo na razvoj svjetske košarke u posljednjih 25 godina i otkrio koliki uticaj je na njega imala jugoslovenska škola košarke.
''Tamo gdje su se nekada za nadmoć borili samo Lebron i Kobi, odjednom je prvo lice NBA lige postao 28-godišnji Stef Kari koji izgleda kao dječak i koji ima mogućnost da zasipa rivale trojkama. Američka igra se promijenila, a Karijev Golden Stejt je poslednji korak u sporoj evoluciji košarke koja traje decenijama. Da bi ste razumjeli tu evoluciju, morate da se vratite na Olimpijske igre 1992. godine'', piše Hoking.
Igre u Barseloni 1992. ostaće vječno upamćene po sasvim sigurno najjačoj košarkaškoj selekciji u istoriji. ''Drim tim'' sa Majklom Džordanom, Medžikom Džonsonom i ostalim velikanima pokazao je svoju veličinu.
''Igre u Barseloni donijele su nam Drim Tim, kolekciju NBA zvijezda koji su došli do zlatne medalje pobjeđujući rivale sa prosječno 43,8 poena razlike. Ipak, to nije tim koji nas zanima u ovoj priči. Mi se bavimo najvećim timom koji nije postojao, timom koji se raspao prije nego što su Igre počele, timom koji je mogao da stane na crtu i Amerikancima: košarkaškim timom Jugoslavije 1992. godine, koji nikada nije zakoračio na parket u tom sastavu“, dodaje Hoking i nastavlja:
''Istorija velikog tima Jugoslavije u kasnim 80-im i ranim 90-im godinama prošlog vijeka i način na koji se on raspao, odlično je dokumentovana. U filmu ''Jednom braća'' vidi se na koji način su se dezintegrisali jugoslovenski igrači koji su nekada bili bliski prijatelji, posebno, kasnije NBA zvijezda, Vlade Divac i dinamični bek Dražen Petrović. Košarkaška zaostavština te selekcije ipak je ostala nedovoljno dokumentovana, jer je to vjerovatno najuticajniji tim u posljednjih 25 godina na svijetu. Zaboravite na Džordanove Bulse, na Sparse, na bilo koji Lebronov tim ili na Voriorse: Jugoslavija je napravila modernu igru onakvom kakvom je danas vidimo.“
</p>
Na sjajan način autor je napravio potom poređenje između evropske i američke košarke i shvatanja iste.
''Košarka je fascinantna jer je ona nešto između individualnog i timskog sporta. U fudbalu postoji 11 igrača na terenu i čak ni najbolji na svijetu ne mogu sami da nose cio tim, što se može vidjeti u primjerima Lionela Mesija i Kristijana Ronalda kada igraju za reprezentaciju. Individualni sprot kao što je tenis je potpuna suprotnost – pobjeda i poraz zavise samo od jedne osobe, a teniski mečevi na najvišem nivou se igraju u glavama tenisera isto onoliko koliko se igraju i na terenu. Košarka je negdje između, nešto između inditivdualizma i kolektivizma. Pet igrača na terenu je dovoljno da pokrene timsku igru, a opet jedan igrač može da ima ogroman uticaj na utakmicu ili sezonu. Igrač kao što je Majkl Džordan ne može baš da osvoji titulu sam, ali može da dođe blizu. Ipak, čak i zvijezdi kao što je Džordan neophodni su igrači kao što su Pipen i Kukoč, koji je igrao za neke jugoslovenske timove.
Oduvjek je postojala fundamentalna filozofska razlika između evropske i američke košarke. Prioriteti evropske košarke uvijek su bili timski rad i marljivost, a američka košarka se svodila na individualnost i zabavu. Evropska košarka počiva na osnovama, a američka ističe atleticizam i sirov talenat. Evropska košarka je o susdržavanju, a američka o isticanju. To je kada se postavi pojednostavljeno, naravno, ali je korisno kako bi se razumjela dva pristupa igri.“
I upravo tu dolazimo do Igara 1992. godine i duela koji nikada nismo vidjeli: Jugoslavija – SAD.
</p>
''Američki tim iz 1992. godine je bio ultimativni progres američke košarke, zaigrali su najveći igrači koji su ikada igrali. Njihova individualna briljantnost je bila tolika da se hemija unutar ekipe nije ni dovodila u pitanje. Sa druge strane, Jugoslavija je takođe imala briljantne individualce – Petrović je bio potencijalni NBA superstar, eksplozivni strijelac i šuter čija karijera je tragično okončana saobraćajnom nesrećom 1993. godine, dok je Kukoč bio jedinstveni svestrani igrač koji je mogao da napada i brani svih pet pozicija. Tu je bio i Divac koji je promijenio ulogu centra u ekipi i radeći to imao je možda i najdirektniji uticaj na NBA ako se u obzir uzme njegov boravak u Sakramentu. Centri su tradicionalno najviši igrči ekipe i najjači. Divac je bio drugačiji. Bio je nevjerovatno dobar dodavač za sve pozicije, ne samo za centra. Timski napad je išao preko njega isto onoliko koliko je išao preko Petrovića i Kukoča.
To je bio savršen tim. Pogledajte neku od utakmica Jugoslavije sa Svjetskog prvenstva 1990. godine koje su osvojili lako i ubjedljivo. Djeluje kao da gledate staru kasetu utakmice Voriorsa. Golden Stejt se svakako oslanja na individualnu briljantnost svojih zvezda, ali još više se oslanja na način na koji igraju zajedno, tečno kao tim. Jugosloveni su radili isto. U napadu se lopta kretala nevjerovatno brzo, u odbrani su rotirali efektno. Njihova mogućnost da uguše protivnika nije zavisila od toga da li će biti jači ili brži, zavisila je od discipline i međusobnog povjerenja.
Oni su bili vrhunac razvoja evropskog pristupa košarci. Možda i nije iznenađenje što je taj pristup košarci pronašao put u NBA ligi u posljednje dvije decenije, jer američka košarka nije imala gdje poslije ''Drim tima''. Nije mogao da se napravi bolji tim. Drim tim 2 je bio kolekcija igrača koji nisu uspjeli da se probiju u prvi Drim tim. Kasniji američki timovi su se sve više bližili porazu koji se na kraju i dogodio 2004. na Olimpijskim igrama.
</p>
Od tada je američka košarka napravila osnovne razliku. Nije slučajnost da je najuspješniji tim u posljednjih 20 godina, Popovićev San Antonio, bio najaktivniji regrutujući igrače van Amerike. Popovićevi Sparsi su od toga profitirali osvojivši pet NBA titula. Ali, najbolja sezona u posljednjih 20 godina je stigla prošle sezone. Voriorsi, koji su ostvarili 73 pobjede nevjerovatno su ličili na veliki tim Jugoslavije koji nikada nije zaigrao.
Ljudi se često pitaju ''šta bi bilo kad bi bilo'' kada se govori o Olimpijskim igrama 1992. giodine. Šta da su Jugosloveni ostali zajedno na još jednom turniru. Hrvatska, koja je u petorci imala Kukoča i Petrovića, uzela je srebro i pružila je kakav takav otpor Drim Timu. Nikada nećemo znati, ali za mene je najveća tragedija nije što nismo vidjeli duel najvećih nacionalnih timova generacije, već što nikada nismo vidjeli najveće eksponente američkog i evropskog pristupa košarkaškoj filozofiji. Ipak, sa druge strane, možda taj duel i nije bio potreban, jer kako je izgledao razvoj u narednih 25 godina, sve više izgleda da su Evropljani izašli kao pobjednici''.
