TV / Film

Stranger Things: Netflixova hit-serija koja nas vraća u osamdesete

Upozorenje: budite spremni da ostavite sve što radite kada upalite prvu od osam epizoda novog Netfliksovog serijala „Stranger Things“. Progutaćete cijelu seriju u jednom zalogaju! Slatko malo čedovište, prekriveno „otiscima prstiju“ dva Stivena (Spilberga i Kinga), Klajva Barkera, Giljerma del Tora i Džona Karpentera, otvoriće crvotočinu posred vaše sobe i usisati vas pravo u osamdesete.
Stranger Things: Netflixova hit-serija koja nas vraća u osamdesete
Portal AnalitikaIzvor

Serijal iza kojeg stoje Met i Ros Dafer biće nova droga svim ljubiteljima kulture osamdesetih – od muzike, preko kultnih naučnofantastičnih i horor filmova, do gikovskih igara kao što je „Dungeons and Dragons“. U jednom trenutku, imaće osjećaj kao da su sjeli na bajkove, napravili plejlistu od muzike Joy Divisiona, The Clasha i Jefferson Airplanea i uputili se na roštilj pored šina sa svojim omiljenim autorima. Nešto tipa: King obrće kobasice i prepire se sa Barkerom oko toga kojeg će sljedećeg lika da ubije u novom romanu, dok Spilberg montira stolice i sto za ručavaFOTO: forbes.com Kadar iz druge epizode Šarmantna crvotočina nje, a Karpenter zabušava spremanje salate jer plače od smijeha Del Toru dok ga gleda kako kupi drvca za potpalu i streca od vanzemaljaca i čudovišta koje je reditelj „Aliena“ prethodno sakrio po cijeloj livadi u namjeri da ga „iscima“.

Pored vrhunskog omaža značajnim djelima, „Stranger Things“ ima originalan zaplet, zabavan scenario i odlično razvijene likove. Ima i Vinonu Rajder – konačno u nekleptomanskoj epizodi! Tako da neće donijeti veliki gušt samo gledaocima koje „uradi“ nostalgija, već i publici koja nema posebnu emociju prema kultu osamdesetih. Zapravo, serija je urađena toliko dobro da će uspjeti da ispuni „pedagošku“ funkciju. Njeni nepoprostačeni omaži inspirisaće „neznavene“ da potraže kultne naslove: „Carrie“ (Brajan de Palma, 1976), „Close Encounters of the Third Kind“ (Stiven Spilberg, 1977), „Alien“ (Ridli Skot, 1979), „E.T. the ExtraTerrestrial“ (Stiven Spilberg, 1982), „The Thing“ (Džon Karpenter, 1982), „Stand by Me“ (Rob Rajner, 1986), „They Live“ (Džon Karpenter, 1988) i mnoooge druge. Pritom, serijal inteligentno pozajmljuje i određene elemente iz novijih ostvarenja. Na izgled glavnog čudovišta demigorgona uticao je „Pan’s Labyrinth“ (Giljermo del Toro, 2006), a po apstraktnoj crnoj sobi, koja će vam utjerati jezu u kosti, hodala je Skarlet Johanson u čudnovatom SF ostvarenju „Under the Skin“ (Džonatan Glejzer, 2013).

O zapletu i nizu podzapletakoji se raspetljavaju ne vrijedi puno govoriti, i to ne samo da bi se izbjegli spojleri. Siže u slučaju serije „Stranger Things“ ne vrijedi ništa, jer zvuči uopšteno. Dovoljno je reći da se svaki od rukavaca priče raspetljava sasvim logično i bez klišeiziranih razrješenja. Baveći se temama prijateljstva, demonskog u ljudima i zacjeljivanja duševnih rana, serija postaje mnogo više od kolekcije jezivih epizodica. Zato je nemoguće ne zaljubiti se u glavne junake, četiri štreberska dječaka opsjednuta svijetom fantazije i jednu djevojčicu sa kul frizurom Furioze iz filma „Mad Max: Fury Road“ (Džordž Miler, 2015). I smijati se njihovim svađama, u kojima jedan izgleda kao Slišković iz spota Buksovaca, a drugi kao zipovana verzija Kris Roka. A onda oslaniti obraze i naduriti se kao dijete kada im život umjesto leškarenja u Okrugu servira put u srce Mordora... Jedina muka sa serijalom „Stranger Things“ je pakleno dugo čekanje druge sezone. Kreatori su održali priču jednostavnom, ne otkrivajući apsolutno sve o svijetu glavnih junaka, pa će nastavak pružiti odličnu priliku da pojasne misteriozne elemente koje je posijala prva sezona. Kad bismo samo imali jednu malu, najmanju crvotočinu da nas transportuje u budućnost i dan premijere druge sezone...(Objektiv, Pobjeda)

Portal Analitika