Dok u selu Klenak, u Banjanima, ispunjava svoju devedeset drugu godinu života, ova dostojanstvena žena i dalje živi kao da je pred njom makar još jedna mladost. Živi u samoći, a u razgovoru i slozi sa svima.
Veliko breme
Doživjeti duboku starost ne znači imati i lagodan život. Nikad Ljubici nije bilo lako. Pogotovo kada je 28. aprila 1964. godine ostala bez muža Jovana, nakon 15 godina braka. Vrijedan radnik na brani u Lastvi trebinjskoj tog proljećnog dana samo se srušio na radnom mjestu. Srčani udar ga je pokosio, a u Klenak su ga, kako priča Ljubica, iznenada donijeli u kovčegu. Petoro male djece i veliko imanje odjednom su pali na Ljubičina pleća. Hrabra žena nije imala puno vremena za tugovanje. Djecu je trebalo nahraniti, školovati, izvesti na pravi put. Sve je to ona uradila, čak i onda kada je život iznova lomio i nije ostavljao prostora za optimizam i nadu.
Danas u njenu kuću ne možete doći a da ne budete srdačno dočekani. U klenačkim brdima i gudurama, ova starica i dalje sama održava imanje. Kadra je i da pokosi, ograbi, prisadi kakvo drvo ili voćku, a komšije joj pomažu u težim poslovima. Djeca, rasuta po regionu, dolaze dva-tri puta godišnje. Pomažu je, poštuju i paze. Makar tako kaže baka Ljubica, a potvrđuje to i jedan od najbližih komšija Milan Baćović.
- Ajte, naprijed, dobro došli – povikuje nam sa praga Ljubica, dok prilazimo njenoj kući kroz veliko sređeno dvorište, prepuno različitih vrsta cvijeća, voća i drveća.
Pitamo je kako je, a ona spremno odgovara: „Dobro dok dobre ljude dočekujem“.
Kao što to običaj u svakoj domaćinskoj kući nalaže, prvo smo počašćeni pićem i mezom. Ima Ljubica za svakog ponešto. Domaću lozovaču nabavila je od prijatelja iz Spuža, pivo uvijek drži spremno u frižideru, a ima i viski. Mesa, kaže, ne fali i mogla bi u svakom trenutku dočekati 40 ljudi.
Ratne strahote
Dok sjedimo na prostranoj terasi, pod lozom koju je prije stotinu godina iz Konavala donio Dunjo Zečević, Ljubica se ispitivački zagleda u naša lica, kao da odmjerava ko smo i imamo li dobre namjere. Iskusne oči odjednom postaju vesele, ruke brze i živahne, a govor jasan, odmjeren, britak i duhovit.
Ne sjeća se, kaže, mnogo detalja iz svog djetinjstva. Zna samo da je rođena 1924. godine i odrasla u bogatoj kući Kneževića, u mjestu Petrovići, nedaleko od sela Klenak. Velika zemlja i imanje hranili su brojnu porodicu, a Ljubica je radila sve kućne poslove, poput svojih vršnjakinja toga doba.
- Izgubila sam roditelje baš kad su mi najviše trebali. Mladi su umrli – prisjeća se Ljubica.
Ostalo je sedmoro braće i sestara. Moralo se živjeti. I taman kad su svježe rane nakon roditeljske smrti krenule polako da zarastaju, počeo je Drugi svjetski rat. Iako bogu iza nogu, Kneževići nijesu imali tu sreću da ih zaobiđu ratne strahote i tragedije.
- Dva su mi brata ubili partizani jer nijesu šćeli njima da pristupe. Jednog su gurnuli u jamu, a drugog strijeljali. Sa njima su ubili još desetine drugih. To su sve bili mladi momci, nevini. Jedan brat mi je imao 18 godina, a drugi 20 – priča Ljubica.
Najednom zastaje, maramicom prelazi preko očiju, kao da briše neke davnašnje, zaostale suze. Uzdahne, brzo nas pogleda i ponovo srdačno i veselo kaže „Ajde, popijte i omezite“.
Udarci života
Supruga Jovana Ljubica je upoznala 1946. godine na radnoj akciji. Radili su na izgradnji pruge od Bileće do Nikšića.
- Bogami se nijesam javila dobrovoljno, nego otišla na prisilni rad u omladinsku brigadu. Barake su nam bile tamo đe je sad Željeznička stanica u Nikšiću. Tu sam se sa Jovanom upoznala. Nijesmo se zabavljali, niti išli u kafane, ni u šetnju korzom. Počeli smo malo-pomalo da pričamo o braku i brzo smo se sporazumjeli – priča Ljubica.
U novi dom stigla je 1947. godine. Iz bogate kuće, došla je u nemaštinu. Svekar i svekrva nijesu bili živi.
- Svi stanovnici sela Klenak teško su živjeli. Oralo se, kopalo, kresali smo listove, držali veliku stoku... Bilo je čeljadi dosta. Bogami, niko nije bio bogat. Ali, radili smo. Čim dijete promili, ono je radilo ili čuvalo stoku – prisjeća se Ljubica.
I tako punih 15 godina. Za to vrijeme petoro djece je izrodila. Kao grom iz vedra neba, iznenada je ostala bez supruga Jovana.
- Dok mi je muž bio živ, nijesam mnogo radila muške poslove. A kad je on umro, kopala sam, orala, kosila, kresala list, zdijevala sijeno, stogove. Ali, bog mi je dao, imala sam đecu. Ni od koga nijesam imala pomoć. Samo petoro đece i ja. To nam je bila kućna zajednica. Sami se prićućurili i borili se – kaže baka Ljubica.
Poslije smrti muža, dobila je njegovu penziju. Jovanovo preduzeće stipendiralo je i najstarijeg sina Milivoja, koji je počeo školovanje u Smederevu, gdje je živio njegov stric novinar i nekadašnji urednik „Borbe“. Poput strica, i Minja je dobar dio života posvetio novinarstvu.
- Đeca su me dobro slušala. Ništa ih nije zanimalo osim rada i škole. Bila sam stroga. Više sam unučad milovala nego đecu. Nijesam imala kad. Nikakve milosti nijesam imala spram njih, ali su me poštovali, nijesu me zamrzjeli jer sam bila stroga. I danas me poštuju – priča Ljubica.
Vjernost imanju
Dva sina, Milivoje i Nenad, završila su fakultete i oženila se u Beogradu. Dvije kćerke, Vidosava-Beba i Radmila, udate su u Trebinju.
- Fino sad žive, skromno. Nijesu ničije oteli, niti su radnika oštetili, ni državu, nego bogami zaradili sa mukom. To mi je bog pomogao što nijesam rodila bande kakve – priča Ljubica.
Nikad joj nije padalo na pamet da sa djecom napusti selo i ode u svijet za boljim životom. Čak i kada je đever Đoko, nakon Jovanove smrti, predlagao da proda imanje i dođe kod njega u Smederevo, Ljubica je bila nepokolebljiva.
- Đoko je predlagao da tamo kupimo imanje i da se nastanimo kod njega, dok ne napravimo kuću. Kad sam dobro porazmislila, rekla sam mu: „Znaš šta, Đoko, odavle neću maknuti dok mi đeca ne budu punoljetna, pa onda oni neka prodavaju, neka rade što god oće“. Sa petoro đece da idem na tuđu ulicu, je li? Bi li mi svaki komšija rek'o kako sam jedva čekala da mi muž umre, pa da vodim ovu siročad po svijetu – priča Ljubica.
Nije, veli, zažalila.
- Samo, sve mi se čini, da smo otišli, da bi mi sin Svetozar bio živ, a more biti i da ne bi, da bi gore prošli. Ne kajem se što sam održala ovo imanje – veli Ljubica.
A Svetozar, koga su svi iz milošte zvali Ćuno, planirao je bio da ostane na imanju. Oženio se, započeo da gradi kuću i zamislio da u Klenku otvori kafanu i prodavnicu. Iznenada se razbolio od leukemije i 1991. preminuo u 37. godini.
- Sedam godina je bio u braku, ali nije imao đece. Njegova žena je bila ođe dvije-tri godine, pa se ponovo udala. Mnogo mi je teško to palo, jer smo vazda fino živjeli. Nikad sa snahom nijesam imala grke – priča Ljubica.
Ljudi odlaze
U Klenku, kao i u svakom selu u Crnoj Gori, sve je manje domaćinstava. Baka Ljubica veli da je sve počelo da zamire još od osamdesetih godina.
- Ukinuta je pruga i to je bila smrt za ovo selo. Ostao je samo ko mora. Nema nijedna đavolja đevojka, a neće ni da dođu. Odma pita đe muškarac živi. Čak i ako živi u bogatoj kući, ali na selu, ona ide na ulicu. Ne zanima je selo. Šta će crni muškarci. Idu na te radove, tako ostaraju, dobiju penziju i krepavaju sami – veli Ljubica.
Težak je samački život. Zna to dobro ova starica.
- Ipak, bolje se žena snađe nego muškarac. Evo ja da sam umrla umjesto muža, on bi se morao oženiti, a onda ko zna šta bi bilo sa našom đecom. A ja sam se morala saviti oko đece i đeca oko mene. I sve bi bilo u redu da mi ovaj sin nije umro, ali moralo je nešto biti da ne valja – kaže Ljubica.
Danas baka Ljubica ponosno gazi desetu deceniju života. I ljeti i zimi, ustaje rano.
- Nešto sam tako naučila, ne mogu da krepavam u krevetu – veli ona.
Jedino stalno društvo su joj pas i mačak, a od komšija uvijek neko navrati.
- Ništa mi ne fali. Imam zamrzivač, frižider. Najmrznije mi je kuvati, a ako ne jedem meso, kao da ništa jela nijesam, ne mogu da spavam – kaže Ljubica.
U nabavku ode sama. Plati šofera i pravo za Nikšić.
- Uzmem pet-šet pršuta, dosta ovčijeg mesa, slanine po 20 kila i onda svratim na Božurovo brdo đe mi jedan sve to osoli i osuši. Đeca vole suvo meso, ali ja vazda imam i sirovog – veli Ljubica.
Uz pivo i srčanik
Ova dobrodušna starica svaki dan popije i po jedno pivo, a izjutra i jednu čašicu srčanika. Odavno već ima problema sa srcem i krvnim pritiskom, pije dosta tableta, a srčanik joj, prema starom narodnom receptu, okrepljuje organizam i pročišćava krvne žile. Navrati Ljubica pomalo i u seosku kafanu, kod Milana Baćovića.
- Častim ljude pićem. Ne možeš ti poznati čojeka samo onda kada ti treba. Moraš ga ranije poznati i častit' ga, pa ga zovnut' ako ti treba pomoć. Ako te poznam samo kad mi trebaš, nećeš mi doći. To je istina, tako sam ja naučila – priča Ljubica.
U selu je sa svima u dobrim odnosima. Pomažu joj čak i kada ih ne zove. Pogotovo Golub Baćović. Što god može sama, Ljubica to završi. Pokosi, okopa, prisadi... Za teže poslove mora da angažuje radnike.
- Da dozovem radnika da mi ovo pokosi, treba mu prvo piće i razna jela. Neće da jede pure, mlijeka, varenike i čorbe. Ne, nego pečenja i pića. Teže mi je dati mu hranu nego dnevnicu – kaže ona.
Jedan konobar joj je izračunao da su je tri radnika koštala 50 eura dnevno samo za hranu.
- A ranije, skuvaj puru i krtolu, radnik zadovoljan. Danas neće niko vode da ti pine, nego razna pića i jela. Veli mi jednom sin: „Znaš šta, mama, ti nabavi pečenje, piće, roštilje... i onda nabavi pjevačicu da mu pjeva. I nek onda radi“. Bogami je dobro rek'o – veli Ljubica.
Mnogo je, kaže, zavladao luksuz i neka nakaradna moda.
- Narod se poskotlučio, pa je onda i državi zlo. Svako mnogo traži, a oće što manje da radi. I opet narodu vazda krivo, vazda nezadovoljan. Jela sam zelja i skroba i srećni smo bili – kaže Ljubica.
Uporno živjeti
Kada se osvrne na devet decenija svog života, baka Ljubica kaže da je uporno živjela i radila.
- Nikad nijesam krepala. Pravo da ti kažem, ja sam uporno i sina žalila. Nijesam kukala i pala, nego sam otmeno žalila. Nikad nijesam rekla za njega da je pokojni, nego vazda k'o da mi je živ – kaže ona.
Poslije niza razočaranja i tragedija, Ljubica veli da čovjek naprosto odrveni.
- Svaka rana pored srca, ali bogami srčana posred srca. I otac i majka i braća i sve, ali svoje dijete... to je najteža rana – priča Ljubica.
Ovo vremena što joj je ostalo veli da hoće da proživi zbog živih i mrtvih.
- Hoću da ih pominjem. Koliko sam samo puta otišla na spomenik mužu i sinu. Sama uzmem kosu, grablje, pa pokosim, ograbljam, zaždijem svijeću. Koliko živim za žive, toliko i za mrtve. Nešto mi je milo da ih ima ko pominjati. Čini mi se zaboraviće se kad ja umrem – veli Ljubica.
Uprkos ranama pored i posred srca, Ljubica i dalje vedro gleda u dane koji dolaze. Pedantno brine o svom domaćinstvu, sa osmijehom i razgovorom dočekuje sve koji dolaze i nadasve otmeno podnosi sve što sudbina donese.
- Opet sam ja srećna. Od četvoro đece imam desetoro unučadi, četvoro praunučadi. Srećna sam – poručuje nam baka Ljubica dok nas hitrim korakom prati do kapije.
Dok smo se peli uzvišicom iznad njene kuće, Ljubica je ostala u dvorištu, sa rukom podignutom u znak pozdrava. Crno-bijeli mačak motao se oko njenih nogu, a široki osmijeh iznova je otkrivao suštinu života – nikad i ni pod kojim uslovima ne predati se prolaznosti i propadanju. Samo uporno živjeti. Kao baka Ljubica. Punih devedeset godina.
Hoće skitnju, a toboš udala se
Teško je danas, kaže baka Ljubica, naći ženu da bude domaćica i da rađa djecu.
- Nema je. Čula sam da su danas sve savremene žene. Šta je to? Savremena žena neće đecu, neće kuhinju, neće kravu, svekra ni svekrvu. Hoće skitnju, a toboš udala se! Mnogo muškaraca zato ostaje neoženjeno. Ima ih 50 u našem selu – kaže Ljubica.
Kaputom udavio međeda
Ljubičin svekar, koji je umro prije nego se ona udala, imao je još trojicu braće i sestru. Dvojica su živjela u Americi – jedan je bio novinar, a drugi je služio u američkoj vojsci i bio odlikovan. Budući da gotovo ništa nije znala o bratstvu u koje dolazi, Ljubica veli da joj je svekrov brat, novinar, pričao o Tomaševićima kao o časnim i hrabrim ljudima. Nijesu, kaže, mnogo mislili, već su samo počinjali poslove i nadali se da će ih kako-tako završiti.
- Svekrov brat mi je pričao da su jedan Tomašević i njegov komšija krenuli u sominu, u planinu. Međed im prepriječi put. Tomašević uzme tojagu da ga bije. Nije mu padalo na um da je međed jači. Ovaj njegov komšija je pobjegao, a on ostane sa međedom da se bori. Dok su se tako gurali, on dograbi kaput i kako je međed zinuo, on mu ugura kaput u usta i udavi ga. Ovaj komšija dotrči u selo i javi da je ovoga Tomaševića napao međed. Počeli su da ga traže, zašli u šumu i zatekli kako ovaj dere međeda. Eto, takvi su ti Tomaševići. Bez razmišljanja, nego ajde pa da će glava otići – priča baka Ljubica.
Jovan NIKITOVIĆ
Izvor: Pobjeda
