Jedan od ovogodišnjih laureata najvećeg državnog priznanja Trineastojulske nagrade, je i crnogorski književnik Milorad Popović. Ovu godinu u Popovićevoj karijeri obilježilo je i objavljivanje izuzetno zapaženog romana "Čovjek bez lica", koji je pobrao sjajne komentare publike i književne kritike.
U razgovoru za DN Popović govori o nagradi, novom proznom djelu, špijunima, televizijskoj seriji "Božićni ustanak", ali komentariše i objavljivanje rječnika CANU.
"U emocionalnom smislu meni je najznačajnija bila prva nagrada koju sam dobio 1983. godine za Najbolju knjigu objavljenu u Crnoj Gori, jer sam u to vrijeme bio mlad i nepoznat pjesnik. U čisto profesionalnom pogledu Nagrada "Meša Selimović"se poslije Njegoševe smatra najvažnijim regionalnim književnim priznanjem. Ipak, Trinaestojulska nagrada, s obzirom na vrijednosti koje simboliše, za mene ima najdublji značaj. To jest, vjerujem da mi na izvjesan način daje satisfakciju ne samo za književni rad nego i ukupne javne aktivnosti, prevashodno u domenu izdavaštva i afirmacije savremene crnogorske kulture i književnosti", kazao je Popović.
U ovim, našim, malim sredinama nagrade i priznanja često više govore o aktuelnom društvenom miljeu, odnosu snaga uokviru određenog esnafa, kompetentnosti, žirija nego o estetskim i intelektualnim dometima nagrađenog djela, smatra Popović.
"Ja sam Trinaestojulsku nagradu mogao dobiti i prije tri, pet, deset godina za neke druge knjige, ali mogla me i trajno mimoići. Neki značajniji pisci od mene, na primjer Tin Ujević, nikada u životu nijesu dobili nijedno priznanje", podsjeća književnik čiji je posljednji roman 'Čovjek bez lica' za samo četiri mjeseca doživio dva izdanja, na vrhu je lista čitanosti u regionu, o njemu su dosad pisali eminentni pisci i književni kritičari, od Miljenka Jergovića, Envera Kazaza, Ivana Lovrenovića, Ivice Ivaniševića, do Rajka Cerovića, Vaska Raičevića, Andreja Nikolaidisa...
"Dakle, što se tiče recepcije ovog djela nemam razloga da budem nezadovoljan. Ipak, rano je suditi o njegovim dometima. Za vjerodostojnu recepciju knjige potreban je vremenski protok od najmanje dvadesetak godina. Nemamo boljeg sudije od vremena, to jest od onih eventualnih budućih čitalaca koje će interesovati isključivo umjetničko djelo, a ne njegov autor", navodi Popović.
"Čovjek bez lica" književna kritika je okarakterisala kao špijunski roman. Ipak, kako naglašava njegov autor to je učinjeno više iz marketinških razloga.
"Istina, on jest i špijunski jer su dvojica glavnih likova bili komunistički konspirativci i kasnije pripadnici titoističkih tajnih službi. 'Čovjek bez lica' mnogo šire i kompleksnije odslikava duh epohe, lomove starih državnih tvorevina i stvaranje novih ideologija. U jednom važnom sloju naracije to je saga o tri generacije jedne katunske familije, koju će ratne i političke prilike voditi od nemila do nedraga, od Cetinja do Gaete i Kazerte, Buenos Airesa i General Madriage, Zagreba, Kosovske Mitrovice, ponovo do Cetinja, onda Beograda", precizira književnik i dodaje da je ovom roman koji "dubinski pokušava oslikati bijedu i otuđenost ideologija onih naizgled toliko moćnih i djelotvornih, kao i njenih protagonista, sa nejasnim i varljivim sudbinama koje su ograđene nevidljivim zidovima, i prema spolja isijavaju strah, a iznutra su nesigurne i propadljive".
"Među nekoliko stotina stvarnih i izmišljenih likova čitaocima su, prema impresijama koje sam dosad čuo bili posebno interesantni oni koji su prethodno već imali stvarnu povijesnu dimenziju, poput Jova Kape, Krsta Popovića, Steva Krajačića, Gojka Kruške...", kaže književnik.
Nije rupa u planeti no je rupa u pameti
Komentarišući situaciju nastalu nakon objavljivanja rječnika CANU, Popović kaže da je "stepen amaterizma, neodgovornosti i bahatosti izdavača i autora ovog Rječnika takav da je o pomenutom projektu jedino suvislo govoriti na satiričan i crnohumoran način".
"Svetozar Durutović Duro, nekadašnji lokalni komunistički ideolog i vicmaher, koji je svojevremeno utvrdio da su doušnički spisi jednog člana Savjeta Rječnika obimniji u arhivi Udbe nego njegovi javni književni uradci, rekao bi 'Nije rupa u planeti no je rupa u pameti'. Antologija gluposti koja je izrečena u odbrani rječnika nije manjeg obima od samog izdanja CANU. Zaista, neki neupućeni i elementarno obrazovani čovjek koji bi čuo iskaze da Izdavač nakon što je odredio Redakciju i Savjet Rječnika, nije mogao naći referentnog urednika, i da bi CANU, da ima para i stručnjaka(!) napravila Rječnik za pola godine, pomislio bi da je riječ o priređivaču biltena socijalističke fabrike traktora, a ne predsjedniku nacionalne akademije nauka", naglašava Popović.
Što te ruže, lave stari, istočnoga cara svjeta
"Koliko su glupost, laž i nesnošljivost često sinonimne pokazuje nam i istup Šerba Rastodera na sjednici posljednjoj Savjeta Rječnika, gdje je kazao da pojmovi 'Turčin' i 'islam' imaju negativne konotacije u Rječniku jer u crnogorskoj istoriji ne postoje pozitivni primjeri odnosa prema Turcima", kaže Popović.
"Niko od prisutnih akademika, profesora univerziteta, ministara kulture u sijenci nije oponirao na ovu šovinističku bestijalnost. Istine radi, niti bilo ko drugi izvan ove družine do danas se nije 'posprdnuo' ovoj drskoj laži, iako svaki srednjovječni pučkoškolac u nas zna mnoštvo primjera iz crnogorske epske poezije o slavljenju turskog gospodstva i junaštva, anegdote o pobratimstvu čuvenih crnogorskih i turskih prvaka, i makar jednu pjesmu kralja Nikole u slavu tursku", dodaje Popović podsjećajući na početne stihove poznate pjesme kralja Nikole "Turčin" "Što te ruže, lave stari/ istočnoga cara svjeta,/ orle, koji sred zapada/ u pohode nam doljeta".
Popović je angažovan i na polju televizije i jedan je od saradnika na televizijskoj seriji "Božićni ustanak’ autora Željka Sošića.
"Projektu 'Božićni ustanak' sam se priključio isključivo iz želje da pomognem Željku Sošiću, prevashodno u obezbjeđivanju sredstava za dovršetak ovog kompleksnog i zahtjevnog umjetničkog projekta. Sam scenario se ne bazira na romantičnim i patetičnim predstavama jednog tragičnog nacionalnog pokreta, već na ozbiljno promišljenoj fabuli i dramaturgiji, nalik filmskim televizijskim ostvarenjima britanskih i irskih producenata o nacionalnoj borbi Iraca s početka 20. stoljeća i stoga garantuje jedno ozbiljno umjetničko djelo koje na objektivan i slojevit način prikazuje Crnu Goru dvadesetih godina proteklog stoljeća", ističe Popović.
Serijal "Božićni ustanak" zapao je u finansijsku krizu, jer se, kako kaže Popović, ovdašnji sponzori, izuzev nekolicine, "koji inače daju potporu raznim šund programima, estradi, amfilohijevim crkvama, modnoj industriji i sportskim organizacijama, nisu pokazali minimum želje da podrže ovaj do sada najambiciozniji i najzahtjevniji televizijski projekat u Crnoj Gori."
"Očekivao sam makar simboličku pomoć od nekih tajkuna, bliskih vlasti i trenutnoj opoziciji, koji su se obogatiili prevashodno zahvaljujući bliskosti sa centrima moći koji su obnovili našu državu. Situacija sa serijom je takva da ukoliko se za kratko vrijeme ne obezbijede određena sredstva veliki trud i rad (sedamdeset odsto igranog materijala je snimljeno) nepovratno će propasti. Koristim ovu priliku da apelujem na sponzore koji dosad nijesu bili u prilici da pomognu, kao i na Vladine institucije da ulože dodatni napor i obezbijede sredstva za ovaj projekat od posebnog državnog interesa", poručio je Popović.
dnevne novine
