Zakon o presađivanju ljudskih organa u svrhu liječenja obavezuje svakog građanina da donira organ, osim ukoliko potpiše izjavu da se protivi tom postupku. Ministar zdravlja Budimir Šegrt za Atlas televiziju objašnjava zašto se umjesto donorske kartice kojom je donor sam izražavao želju da bude davalac organa, sada uvodi prretpostavljena saglasnost gdje smo svi po automatizmu donatori.
“Nužda zakon mijenja. Prije je bio žestoki otpor pretpostavljenoj saglasnosti. U zadnjih tri ili četiri godine, interes javnosti za transplantacijom organa kao redovnom terapijskom procedurom, neviđeno je porastao “ – kaže Šegrt.
Da bi zemlja postala članica Eurotransplanta, najvećeg evropskog udruženja, potrebno je da ima 25 donora na milion stanovnika. Crna Gora ima 314 donorskih kartica na 600 hiljada stanovnika, što je mnogo više od propisanog, ali Šegrt tvrdi da se u obzir uzima drugačiji kriterijum.
“Ako je jedina transplantacija sa umrlog urađena 2013.godine i do današnjeg dana nijedna druga, onda ja ne bih na takav način gledao da smo mi lider u tome. Liderstvo se gleda prema broju transplantiranih u odnosu na broj umrlih”.
Budući da je jedno od ljudskih prava i pravo na tjelesni integritet koje se ne mora zaslužiti, pitali smo ministra Šegrta da li je moralno donijeti Zakon sa rješenjem da smo svi po automatizmu donori, a kojim se moguće ograničava ili ukida ovo pravo, kao i da li se čovjek u tom slučaju tretira kao roba ili objekat.
“Mi nijesmo imali dilemu, ja bih rekao, prije na osnovu tog etičkog, a ne moralnog principa, ali ne bježim ni od jednog ni od drugog, zato što je to iskustvo 11 najrazvijenijih zemalja Evrope. Mislili smo da ako oni to slijede i ako su sve namjere zemalja u okruženju da idu tim putem, onda smo mi bez dileme ušli u to.”
Ministar Šegrt objašnjava i da li se organi uzimaju dok je čovjek još živ.
“To je organizam biološki živ, međutim, bez ikakve moždane funkcije. Postoji tačno zakonska procedura i medicinska procedura kako se to utvrđuje. Postoji komisija koja radi na izuzimanju organa od žive osobe, jer u suprotnom, taj organ ne bi mogao biti upotrijebljen. Onda postoji procedura dokazivanja moždane smrti i to su klinički testovi koji to potvrđuju. To radi ekipa koja je uvijek sastavljena od tri doktora od čega najčešće jedan antesteziolog i dva neurologa i oni konstatuju moždanu smrt kliničkim testovima.”
Šegrt objašnjava da se nakon kliničkog testa i konstatovanja moždane smrti od strane ljekara, upotrebljava i medicinska tehnologija koja će potvrditi ono što ljekari kažu, a etički komitet raspravlja o svakom pojedinačnom slučaju. Budimir Šegrt ipak je saglasan sa mnogim medicinskim stručnjacima da i pored svega ne postoje precizni klinički i laboratorijski kriterijumi po kojima se može konstatovati moždana smrt, a koji nas osiguravaju od moguće greške ljekara.
Odbijajući mogućnost da ljekar može biti korumpiran i zbog toga uticati da se umjesto ka ozdravljenju pacijenta usmjeri ka smrtnom ishodu kako bi mu se uzeo organ, ministar zdravlja poziva se na ljekarsku etiku i moralni kodeks.
“Po ovom pitanju koje ste vi postavili u smislu nečije loše namjere, prvo je medicinska doktrina, struka, etički i moralni kodeksi medicinskih radnika, što nije nikako za zanemariti. I ja u to ne sumnjam. Međutim, upravo prema ovom Zakonu koji smo donijeli imamo obavezu da podzakonskim aktima koje je jasno propisala evropska direktiva, obezbijedimo sledljivost, kvalitet, sigurnost, informisanost. I papirologija je ogromna koja se o tome vodi i koja jednostavno ne dozvoljava ni pomisao da se time može manipulisati.”
Iako donori organ daju besplatno, iz humanosti, sa druge strane onaj ko prima organ mora platiti više desetina hiljada eura. Ministar Šegrt objasnio je da nije riječ o kupovini organa već plaćanju skupih medicinskih usluga.
