Piše: Nikola Camaj
Da li će, činjenicom da napušta brod za koji smatra da ne može stići na odredište (da ne kažem brod koji tone), biti na dobitku Britanija, ili će ovim činom samo podstaći novi exit od same Britanije, svih onih koji Britaniju smatraju brodom koji plovi bez odredišta, pokazaće vrijeme. Ali, u bilo kojoj od ove dvije varijante, Brexit je otvorio vrata, koja se po izlasku zatvaraju i kroz koja povratka više nema. Istovremeno, otvara vrata i nekim drugim „Brexit-ima“. Koliko god san o ujedinjenoj Evropi zvučao lijepo, Brexit je pokazao da ozbiljna, zrela društva, nisu spremna da stave „zmiju u njedra“ kako bi nekom drugom omogućili ispunjenje tog sna. Jer, integracija prije ispunjenja standarda, a ne obratno, sve više podstiče Evropljane da razmisle da li, možda, rade u korist svoje štete; da li, možda, sami sebi stavljaju „zmiju u njedra“! Ovo su danas uočili Englezi, već sjutra će to uraditi neko drugi. Na taj način Brexit, u vrijeme kada neke druge države čekaju u redu za potpunu integraciju, otvara brojne dileme, ne samo oko pitanja zbog čega je zaista Britanija otišla, već i o sudbini onih koji čekaju pred vratima EU, tvorevine koja je sada ozbiljno dovedena u pitanje!
Jedna druga dilema jeste da li su snage koje su proklamovale Brexit, u stvari, bili zrelija generacija, konzervativci, koji za Veliku Britaniju traže slavu minulih vremena, ili su neiskusnu omladinu spašavali od lošeg društva, omladinu koja je možda, zbog mladalačkog idealizma, glasala za ostanak u tom društvu, ali koja je ipak ostala u manjini.
Učlanjenje u EU korumpiranih društava, država bez institucija koje mogu obezbijediti vladavinu prava, vlada koja ne obezbjeđuju osnovna ljudska prava, onih država u kojima se kazne ljudi samo zbog toga što ističu zastavu svoje nacije, predstavlja loše društvo za one koji su takva pitanja riješili na vrijeme, i to poodavno. Zbog toga Brexit dobija u značenju ukoliko se ima u vidu da je uticaj Britanije bio zanemarljiv u onemogućavanju integracije ovakvih država, kao što je to, recimo i Crna Gora danas. U ovom slučaju se slažem sa onih 52% koji su glasali za Brexit.
Vezano za ovo, često sam isticao da zahtijevanje da se dostignu određeni standardi prije potpune integracije ne znači da si protiv integracije, već samo pokušaj stvaranja jednog zdravog društva sa prozapadnim vrijednostima, na način da samim vrijednostima istinski pripadaš tom društvu. Ovime se privrženost evropskim integracijama i integracijama u NATO ne dovodi u pitanju, ali tek nakon dostizanja standarda. I ni u kom slučaju obratno, prvo integracija, a zatim ispunjenje standarda! Jer društva bez postignutih vrijednosti inficiraju zdrava društva. Ne biva da zdrava jabuka utiče na onu trulu, već se uvijek dešava suprotno. Jedna trula dovoljna je da uništi veliki broj zdravih.
Kada me jedna ambasadorka prijateljske zemlje upitala da li sam, možda, protiv NATO-a, imajući u vidu da sam se izrazio protiv učlanjenja Crne Gore u NATO, odgovorio sam da jedan Albanac nikako ne može biti protiv NATO-a, već samo protiv učlanjenja ovakve Crne Gore u tu organizaciju, iz razloga što Crna Gora nije sazrela za tako elitno društvo. Za takvu tvrdnju imate više nego dovoljno dokaza. Koliko god želite!
Prije nekoliko dana nekoliko albanskih navijača, tokom povratka iz Evrope, sa Evropskog prvenstva u fudbalu, na kojem su bodrili svoju zemlju, osuđeni su od „crnogorskog pravosuđa“ zbog toga što su, prolazeći kroz Crnu Goru na svom putu prema kući, bili obavijeni svojom nacionalnom zastavom; prije nekoliko nedjelja, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti nam upućuje beskrupulozne uvrede, koja odbranjuju elitni intelektualaci, ali novim uvredama; prije par mjeseci su, u centru Podgorice, zapaljene zastave Republike Albanije i Republike Kosovo; prije par godina su deportovani albanski učenici jer su razvili svoju zastavu u Budvi, kako bi se fotografisali; zatim, problemi oko decentralizacije loklane samouprave, pitanje statusa punopravne opštine Malesija; uzurpacija nepokretne imovine, preko „Morskog dobra“, „Plantaža“, „Nacionalnih parkova“ i na druge načine, i tako dalje i tome slično. Dakle, postavlja se pitanje: da li se ovakve stvari mogu dešavati u državi članici NATO-a ili EU? Naravno da ne! Stoga, države sa dokazanom demokratijom, kao što je Velika Britanija, nemaju šta da traže u društvu sa takvim državama. I tako, oni koji su uočili da se na brod ukrcavaju „leprozni“, koji su odbili da prime valjanu „terapiju“ ili koji su odbili da se liječe prije ukrcavanja, bježe sa broda prije nego što se takvima otvore vrata i omogući ulaz!
Pokušaću da dočaram ovo još jednim, vrlo jednostavnim primjerom. Da ste vi sa svojom porodicom u bazenu sa čistom vodom i primijetite da u bazen ulaze prljavi i krastavi ljudi, sa kožnim oboljenjima, koji odbijaju da se dezinfikuju ili čak da se istuširaju prije nego što uđu u bazen, a neko im, navodno zbog želje da ne zadire u njihova prava, omogući pristup bazenu takvima kakvi jesu, šta biste vi uradili, sem da izađete iz bazena?
I na kraju, ono što nas, Albance, treba najviše da zabrine: bezrezervna podrška ovoj vladi koja dolazi od ovdašnjih predstavnika Albanaca i od dvije albanske vlade. Dostojanstvene nacije znaju kada je dosta, i to „dosta“ je došlo od Britanije. Pitanje je da li će neko od nas znati ikada da kaže dosta ovoj vlasti; DOSTA sa kršenjem osnovnih ljudskih prava, DOSTA sa korupcijom, prevarom, kradjom glasova, otimanjem imovine, nasiljem i maltretiranjem. DOSTA ukoliko želimo u Evropu... jer u uostalom biće još „Brexita“ pa nam ostaci od EU neće trebati, jer se u praznom bazenu ne moze plivati!
(autor je odbornik u GSO Tuzi)
