Njegova familija je jedna od najuglednijih u Argentini, stric je bio jedan od najcjenjenijih biskupa Južne Amerike i jedan od najboljih prijatelja pape Franja. Emilio se sjeća riječi svog oca, kojeg je njegov otac na starom crnogorskom učio ljubavi prema zemlji i njenoj istoriji. ''Otac mi je pričao da su znali sve epkse pjesme o malom narodu na obali Jadrana, koji je stotinama godina odolijevao napadima imperija. To što su sačuvali identitet, dostojanstvo i porodicu to ih danas i zauvijek čini velikim'' prisjeća se očevih riječi Emilio.
Zato ova priča o porodici Ognjenović nije samo priča o uspjehu, nego i dokaz da čovjek nigdje ne može stići ako ne zna odakle je krenuo. ''Ognjenovići su porijeklom iz Banjana. Moj đed Sajmon(Simo), je emigrirao iz Crne Gore 1906. godine a rođen je u Nikšiću. Banjani su za mene jedan od najljepših predjela na svijetu. Već sam kontaktirao Sanju, Željka i Veljka, unuke Marka, koji je bio brat moga đeda. Oni žive u Nikšiću i Herceg Novom. Takođe sam u kontaktu i sa ostalim članovima moje velike i srećne crnogorske porodice'', priča Emilio.
On kaže da je jedno vrijeme njegov đed živio na Cetinju, a zatim u Južnoj Africi, kao i mnoge druge porodice iz Banjana. ''Kako je bio poliglota povezao se sa jednim vremešnim engleskim parom koji je izubio dijete njegovog uzrasta. Oni su ga zaposlili u Britanskim željeznicama. Ova kompanija ga je poslala da radi u grad Olavaria u Argentini. Tamo je upoznao porodicu Vulekšeević(Bulešević), odnosno Lazara Vulekševića iz hercegovine i gospođu Gasparinu Gregov iz Zadra. Imali su 15 djece. Simo je oženio jednu od njegovih kćerki - Rosu i imao je četvoro djece: Emilija, Helenu, Danila i Vladimira. Kada je Vladimir rođen moja baka Rosa se razboljela od postporođajne infekcije i umrla u maju 1933. godine. Šest sati prije Rose, Simo je umro od srčanog udara. Sahranjni su jedno pored drugog. Po simovoj zapovijesti četvoro djece je kršteno u pravoslavnoj crkvi. Ali kasnije, kako su ostali siročad baka Gasparina Gregov ih je podizao kao katoličke. Četvoro djece je odrastalo sa bakom i sada imaju jedanaest sinova i mnogo unučadi. Oni su osnovali svoje selo u blizini grada Rojas. U Argentini ne postoje značajne razlike između dvije religije - katoličke i pravoslavne ali postoji značajan suživot i uzajamna pomoć'', kaže Emilio.
Njegov stric Emilio, najstariji od četiri brata, bio je član Bogoslovije grada Buenos Airesa, i postao je poznati katolički sveštenik u Argentini. ''Papa Jovan Pavle II ga je imenovao za biskupa svetilišta Gospa od Lujana, zaštitnice nekoliko zemalja u Južnoj Americi. Zbog uzajamnog povjerenja i ličnog prijateljstva, papa je transformisao Eparhiju Mercedes u čin nadbiskupije Mercedes-Lujan, koja je pod direktnom jurisdikcijom Vatikana. To je veoma važna razlika jer u svijetu postoje još samo dvije takve nadbiskupije u Barseloni i Lurdu. Jovan Pavle II je posjetio ove svetinje oba puta kada je bio u psojeti Argentini (1982. i 1987.) U oba navrata ga je primio moj stric Emilio. Isto tako on je posjećivao papu Jovana Pavla II svake godine u Rimu. Takođe je bio veoma blizak prijatelj aktuelnog pape Franja. Na inicijativu mog stricavećina rođaka - Ognjenovića, Buleševića i Krivokapića sastajali su se u gradu Mercedesa svakog decembra, da provedu vikend zajedno, jednom godišnje. Sastali su se između 150 i 200 puta'', priča Emilio.Prijateljstvo njegovog strica i pape Franja je bilo duboko i iskreno. ''Emilio nam je uvijek pričao o intelektualnim i ljudskim kvalitetima pape Franja. Bergolja je opisivao kao veoma skromnu osobu, koja razmišlja daleko ispred svog vremena. Emilio se zbog bolesti penzionisao u 77. godini. Kada je otišao u penziju, papa Franjo ga je pozvao da živi u arhiepiskopiji u Buenos Airesu. Emilio je prihvatio poziv i jedino su oni tamo živjeli u to vrijeme. Kada je moj stric umro 2011. godine monsinjor Horhe Bergoljo je održavao posebnu misu. Velika je šteta što moj stric Emilio nije bio živ da vidi da je Bergoljo postao papa Franjo, jer je uvijek isticao njegovo liderstvo i dobrotu. Mnogo ranije je on predvidio da će Bergoljo biti na čelu crkve i da joj je baš to neophodno za preporod. To bi bio pravi sveti papa - govorio bi Emilio. Mnogo ljudi me je podsjetilo na te riječi mog strica na dan kada je Bergoljo postao papa Franjo'', kaže Emilio.
Na pitanje sa kakvim se izazovima suočava crnogorska zajednica u Argentini Emilio kaže da je neophodno ustanoviti crnogorski kulturni centar u Buenos Airesu. ''Danas postoji rastuća zajednica Crne Gore u Buenos Airesu i to dugujemo strateškoj odluci države Crne Gore da otvori ambasadu. Napornim radom ambasadora Gordana Stojovića koji nas je kontaktirao jednog po jednog, danas se možemo posvetiti jačanju naših veza. On nas uvijek podstiče i olakšava interekciju u zemlji što je vrlo naporan posao. Formiranje Kongresa crnogorskih zajednica u Latinskoj Americi će imati presudan uticaj na ojačavanje naših veza sa postojbinom. Takođe posjeta predsjednika Vlade Crne Gore Mila Đukanovića Argentini, kao prava posjeta dijaspori neke balkanske zemlje u Latinskoj Americi ima ogroman značaj i nama je signal da nas postojbina ne zaboravlja. Sada je neophodno osnovati kulturni centar u Buenos Airesu gdje bi se mogli izučavati crnogorski običaji i jezik. Pretpostalvjam da će to biti mala investicija za Crnu Gori, ali veliza za našu zajednicu ovdje. Tu će se roditi i nove trgovačke veze. I ništa nije bolje nego govoriti jezikom naših pčeva. Zauzvrat to će doprinijeti jačanj ucrnogorskog identiteta i kulturnog prisustva čime bi se uveća uticaj Crne Gore u privatnom biznisu Argentine'', kaže Emilio.
On ističe da Argentina i Crna Gora mogu sarađivati u poljoprivredi i sportu. ''Vjetar u leđa saradnji je dao prvi sporazum o razumijevanju koji je potpisan tokom nedavne posjete premijera Mila Đukanovića. Argentina je poznata po globalnom vođstvu u poljoprivredno tehnologiji . Luka Bar je prolaz Argentine na Balkan i početak trgovine na zajedničkom tržištu. To će posebno postati atraktivno kada Crna Gora uđe u EU. Možemo sarađivati i u sportu. Dobro je poznata tradicija argentinskog fudbala i napredak bi mogao biti ostvaren kroz razmjenu argentinskih igrača crnogorskih korijena i igrača u Crnoj Gori. Ja bih volio da vidim nekoliko tih igrača u dresovima crnogorske reprezentacije na Evropskom prvenstvu'' optimističan je Emilio.
Emilio je Crnu Goru prvi put posjetio 2007. godine sa suprugom Veronikom. ''bili smo u Kotoru, Perastu, Cetinju, Budvi, SVetom Stefanu i Podgorici. Upoznao sam zemlju sa brojnim ekonomskim ograničenjima i učestalim raspravama o budućnosti. Danas poslije devet godina, stanje se drastično promijenilo i politički i ekonomski gledano. Crna Gora je veoma stabilna zemlja i razvija se munjevitom brzinom. Crnogorski identitet je danas jači nego ikada. Kao sina dijaspore to me ispunjava ponosom'', zaključuje Emilio. (Pobjeda)
