Prva predstava ovogodišnjeg Podgoričkog ljeta u kome glavne uloge tumače Aleksandar Radulović i Karmen Bardak, a prate ih polaznici škole glume „Prazan prostor“, specifičan je omaž svima onima koji su još od sredine XX vijeka činili glavni grad urbanim centrom cijele Crne Gore. Na tom tragu bio je i reditelj kada se odlučio za postavku komada u jednako čuvenom i zapuštenom objektu „Galeb“.
- Trudili smo se da cijelu dramaturgiju i priču izvučemo iz samog prostora, to mi je bilo važno. Vidite i sami – prođete neki put od ugodne terase do ploče i na kraju – na krše, gdje se zbiva rusvaj. Mislim da, kao grad, sve više nekako počivamo na kršima, pa je dobro da se sjetimo i nekih ljepših djelova grada. Ja živim u Bloku 5, a ispod moje zgrade je makadam, iako bi to trebalo da bude urbana cjelina. I ovaj prostor – objekat „Galeb“ na obali Morače – je urbana cjelina. Samo treba da shvatimo da nam ga niko ne oduzima, već da mi odustajemo od određenih prostora, pa je ova predstava pokušaj da se nekima od njih vratimo. Mi se, eto, nalazimo pored nevjerovatnog objekta koji je građen 60-tih godina, nečega što se u arhitekturi Podgorice danas ne ponavlja. To treba da nas zamisli i da nas zabrine – smatra on.
Prva scena radnjom je vezana za sami 1971. godinu i doba socijalizma, a odigrava se u udobnosti terase „Galeba“, uz prisjećanje na sve ono što je tadašnji život činilo – barem naizgled – bezbrižnim. Već druga scena vraća nas „goli beton“, a video zapisima i dijalogom glumaca na početak krvavih 90-tih, ratnih sukoba i tragedije u koje je svako, na neki način, bio uključen. Sve se zaokružuje Podgoricom danas, koja se sa krševite obale Morače više ne osvrće na ono što je nekad činilo urbanom i prepoznatljivom.
Radonjić dalje kaže kako autorima teksta – Dragani Tripković, Vasku Raičeviću i Stefanu Boškoviću – nije bila namjera da politika bude eksplicitna u samoj drami.
- Nijesmo htjeli da prikažemo tu politiku onako „partijski“, već kako je jedna generacija od svojih ideala, uspjela da dođe do metastaze 90-tih i jedne opšte bezidejnosti koju živimo danas. Bilo mi je važno i da ne moralizujemo, već da poređamo te tri stvari jednu pored druge, uporedimo ih i vidimo što nam je dalje činjeti. Sami kraj, numera „Galeb“ u izvođenju Olivera Dragojevića potcrtava našu priču o minimalnoj sreći koju treba svi skupa da pronađemo u radosti jednog prostora. Tako ćemo naći i radost u sebi. Biće tada i ljepote i svega ostalog – kazao je on za Portal Analitika.
Reditelj koji je okrenut domaćem stvaralaštvu te adaptaciji stranih dramskih tekstova kako bi kroz njih prikazao Crnu Goru danas, ovog puta se uhvatio u koštac sa triptihom naših mladih autora.
- U „Hronici Galeb“ jedan tekst smo mnogo štrihovali, pa smo drugi mijenjali, pa treći integralno postavljali, ali u nekom haosu... Više me intresuje što je nit koju treba da ispričamo iz njihovih predložaka. Mislim da je odlično da u Crnoj Gori radimo crnogorsku dramaturgiju. Samo ako je budemo više radili, više postavljali, ona će biti bolja – ističe Radonjić.
Glumac Aleksandar Radulović već drugi put sarađuje sa rediteljem Radonjićem i ATAK-om. Prvi put je to bilo prije nešto više od godinu, kada je radio predstavu „Život na pauzu“ sa zatvorenicima ZIKS-a u Spužu. Na pitanje da li je poruka ovog komada jasna, dovoljno prepoznatljiva da utiče na podgoričku publiku, nije ima konkretan stav.- Čini mi se da čovjek danas, u 2016. godini, što god da uradi, priča, kaže, sve završava kao ovaj treći dio koji smo prikazali, i za koji mislim da je najtačniji dio predstave. Lično, pokušavam da se oslobodim nekih prošlih vremena, kao onaj profesor iz prvog dijela predstave. Nostalgično patim za nekim vremenom koje ne poznajem, jer nijesam ni bio tada rođen, ali sam čitao puno, naročito socijalističke literature. Patim za nečim čega nema, niti će ga ikada više biti, makar za mog života, i zbog toga mi je drago što sam igrao u ovoj predstavi – istakao je on.
Radulović dalje veoma duboko opservira sve ono što je publika mogla vidjeti u ovoj jednoipočasovnoj drami.
- Ova predstava vjerovatno utiče na sve nas pojedinačno, ali kolektivno – čovjek ne može više ništa da uradi. Situacija je beznadežna – smatra on.
Mješavina glasne elektronske muzike, glasova koji se preklapaju i miješaju, i teksta koji potcrtava površnost i nezainteresovanost, prije svega, mladih danas zaista oslikava Podgoricu danas, čiji je život sa obala tri rijeke preseljen na suvu i neplodnu periferiju. Riječi Radulovića su, možemo tako reći, jedna od mogućih ilustracija.
- Još da odigramo dvije reprize „Hronike Galeb“, i poslije godinu i po dana neprestanog rada na materijalima koji su me veoma mnogo interesovali, idem na odmor - isključujem telefon, isključujem se potpuno... Osjećaću se kao milioner, iako ništa nijesam zaradio bavljenjem ovim zanimanje tako dugo vremena, osim da preživim. Nijesam uspio ni da se zaposlim i to zbog fašističke diktature: došla je nova garda u CNP, došao je neki Branimir Popović za umjetničkog direktora – skoro da ne znam ko je to. Zvuči prepotentno ovo što govorim, ali taj čovjek treba da dođe ovdje i malo vidi što se radi, ali naravno da mu to ne pada na pamet. Uostalom, žena mu zapošljava ljude po pozorištu - slobodno napišite ako smijete – izjavio je ovaj glumac.
Radulović ne krije ni antipatije prema predstavnicima medija, te ističe da se svaka njegova izjava izbriše, osim kada je u pitanju razgovor uživo. A takve izjave može da da samo u inostranstvu.
- Ali, ja ću se i dalje ovim baviti – bez obzira na sve – zaključuje on za Portal Analitika.
Podsjećamo, „Hronika Galeb“ igraće se večeras i sjutra na prostoru plaže „Labud“ na obali Morače, takođe od 20 i 30 časova.
Predstava je nastala kao dio projekta Galeb Urban Intervention, koji je pokrenuo DVARP 2014. godine.
K.J.
Foto: ATAK/Borko Zogović
