Piše: Zarija BRAJOVIĆ
Posljednjih nedjelja svjedoci smo žustre rasprave u vezi s izdanjem CANU-a Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika koje je trebalo da nas raduje kao lijep poklon povodom desetogodišnjice obnove nezavisnosti Crne Gore. Nažalost, dogodilo se suprotno. CANU i sastavljači ga smatraju svojim čedom, po njima – opravdano. Ali zar to znači da svaku kritiku na njegov račun treba smatrati, tumačiti i označavati kao jeres? Pitanje je zašto je to tako. U pokušaju da odgovorimo na postavljeno pitanje zadržimo se kratko na dva primarna potpitanja. Prvo, koliko su članovi Savjeta, redaktori, brojni konsultanti i obrađivači u izradi Rječnika stručni u oblasti leksikografije i koja ih djela ili iskustvo iz oblasti lingvistike preporučuje za to? Drugo: je li oblast leksikografije toliko jednostavna da se njome može baviti bilo ko ili se pak radi o veoma zahtjevnoj oblasti koja ne trpi improvizacije i površnost?
Postavljanjem prvog potpitanja nije nam namjera da uvrijedimo bilo koga od članova Savjeta, redaktora, konsultanata ili obrađivača, tim prije što većinu njih i ne znamo. Susret i razgovor s jednim od članova Savjeta uvijek nas iskreno raduje. Namjera je da kažemo i dokažemo da je izrada Rječnika veoma zahtjevan, mukotrpan i dugotrajan posao, koji se ne može dovesti do valjanog i kvalitetnog ishoda bez neophodnih stručnih, utvrđenih i dokazanih znanja iz oblasti leksikografije. Pristati na predstavljanje radi dekora ponižavajuće je i nerijetko izaziva u najmanju ruku nepoželjni stid, da ne kažemo koju drugu tešku i uvredljivu riječ. Kako je manipulisano članovima Savjeta, konsultantima i obrađivačima, otkriva nam tekst Predgovora gdje se kaže: „...definisao je autorski i redaktorski tim“. Prelistavam Rječnik CANU i nigdje traga autorima. Na njegovom početku nalazi se spisak članova Savjeta, slijede redaktori, konsultanti, obrađivači itd., ali spiska autora nema.
Crnogorska akademija nauka i umjetnosti je trebalo da ozbiljnije, suptilnije i dublje razmisli o izboru timova za izradu Rječnika. To je mogla uraditi da joj je u samom početku bilo jasno (a izgleda da nije) da je izrada rječnika teorijsko i praktično pitanje oblasti leksikografije kao posebne grane lingvistike. Ako je ona, kao najviša naučna institucija u Crnoj Gori, mislila da ovaj posao može da uradi svaki diplomirani pojedinac ili angažovani intelektualac, onda možemo s pravom upotrijebiti uzvik quo vadis! Prirodno se postavlja pitanje, koje je i svaki od članova izabranih ili imenovanih timova trebalo da postavi sebi: koje je to lično iskustvo i koja su to njihova djela iz oblasti leksikografije koja ih preporučuju za jedan ovakav angažman pun izazova i neophodnih uskostručnih znanja.
Konkretno o članovima Savjeta kao izabranoj kupoli odgovornoj za izradu Rječnika. Nijedan od njih nije fonolog, leksikolog, morfolog, sintaksolog ili dijalektolog, što je primarno u izboru bilo koga tima za izradu Rječnika. Najbrojniji su članovi iz oblasti književnosti, pa onda dolaze članovi jezičari, članovi književnici, član biolog, član istoričar pa čak i član iz oblasti mašinstva. Više je nego jasno da se na svakom njihovom sastanku ponajmanje moglo govoriti o principima izrade i o sadržaju Rječnika. Ovakav sastav Savjeta možda bi bio opravdan ako bi bila riječ o izradi enciklopedijskog rječnika ili leksikona, ali nikako kad je u pitanju deskriptivni rječnik. Stoga se može zaključiti da njihov izbor nije bio na osnovu struke i stručnosti, nego nečega sasvim drugog. Za članove Savjeta je trebalo izabrati lingviste koji bi pokrivali glavne oblasti lingvistike u vezi s leksikografijom. Kratko rečeno, trebalo je izabrati stručnjake iz oblasti leksikografije (grana lingviste koja izučava leksiku jezika); dijalektologije (grana lingvistike koja se bavi izučavanjem dijalekata); fonetike (lingvistička disciplina koja izučava cjelokupnost glasovnih jezičkih sredstava, tj. glasovnu strukturu jezika, glasove kao prirodnu pojavu, njihovu artikulaciju i akustiku); fonologije (dio jezikoslovlja koji izučava sistem fonema jednog jezika i njihove izmjene, tj. sistem glasova jednog jezika u svrhu njihove upotrebe i funkciju obilježavanja razlika u značenju riječi u procesu komunikacije); etimologije (grana lingvistike koja izučava porijeklo riječi jednog jezika bazirajući se na njegovoj istoriji i vezi s drugim jezicima); semantike (koja izučava sadržaj jezičkih jedinica, tj. leksičko značenje riječi i frazema); semasiologije (koja izučava značenje i sadržaj jezičkih jedinica ili leksički sadržaj riječi i frazema i njihove izmjene). Vjerujemo da će sada biti lakše svima, pa i članovima Savjeta, i redaktorima i obrađivačima da odgovore na gore postavljeno pitanje. Ali problem ne stoji samo u činjenici zašto su se oni našli u ovim radnim grupama, niti u (zlo)upotrebi njihovih ličnosti imenovanjem u navedenim grupama. Problem je mnogo ozbilniji i institucionalnog je karaktera.
Suštinsko pitanje je zašto se CANU odlučio baš za ovakav izbor Savjeta i radnih grupa, ili zašto je dozvolio da se „nametne“ ovakav sastav, s očiglednim manjkom stručnjaka iz oblasti lingvistike i gramatologije. Sve govori o tome da od samog početka u CANU nije postojala svijest o kakvoj se izradi i kakvom rječniku radi. Ovdje je riječ o jezičkom, a ne o predmetnom rječniku, tj. enciklopedijskom rječniku ili leksikonu. Sastav Savjeta bi možda odgovarao izazovu za izradu rječnika drugog tipa, ali svakako ne izradi jezičkog, deskriptivnog rječnika.
Par riječi o zaduženjima konsultanata i obrađivača te o ilustracijama u Rječniku. Jedan od uslova za izradu opšteg opisnog rječnika srednjeg (jednotomnog) ili velikog (višetomnog) tipa jeste izrada terminoloških rječnika. U izradi terminoloških rječnika, radi preciznosti, uvijek se preporučuje učešće stručnjaka u radnim grupama iz određenih oblasti: poljoprivreda, zanatstvo, tehnika, elektronika, medicina, mehanika, mašinstvo, društvene nauke, prirodne nauke itd. (oko 20 oblasti). Izradom ovih rječnika uglavnom se završava angažovanje predmetnih stručnjaka. Jedan dio fonda stručnih riječi i izraza terminoloških rječnika unosi se kasnije kao obrađeni leksemi od strane zaduženih leksikografa u jezički rječnik. Izrada jezičkog rječnika je u većini slučajeva posao grupe lingvista i konkretne lingvističke istraživačke institucije. Kvalitet jezičkog rječnika je u njegovom sadržaju. Kvalitet se ne dobija fiktivnim dodavanjem pojedinih poznatih i istaknutih ličnosti.U predgovoru Rječnika tražili smo i pojedina zaduženja članova radnih grupa po oblastima. Pošto to nije moglo da se navede za pojedine članove Savjeta, trebalo je barem da se kaže za redaktore i obrađivače. Ne zna se ko je od obrađivača obrađivao strukturu leksema (tvorbu, morfeme), ko je tumačio i upoređivao značenje riječi i izraza, ko je vršio izbor navedenih primjera i po kojoj osnovi itd. Na ovaj način – nikome loše i svima dobro. Članovi obrađivačke grupe su po svemu sudeći imali opšta zaduženja, a ne određena na osnovu jezičkih zahtjeva, kako je moralo biti imajući u vidu njihov dosadašnji istraživački lingvistički rad, ili pak afinitete i opredjeljenja.
Na samom početku trebalo je osnovati Redakciju za izradu Rječnika, izabrati glavnog i odgovornog urednika, a obrađivače zadužiti za obradu i pripremu konkretnog materijala, koji će kasnije biti dat na uvid, pregled i odobrenje Redakciji ili članovima Redakcije na osnovu unaprijed zadatih obaveza. Na ovaj način bi se znalo konkretno čija je greška koju treba ispraviti, ako je ima. U slučaju Rječnika CANU navode se konkretne greške, propusti i uvrede na račun manjinskih naroda, ali ni riječi o tome ko je odgovoran. Izborom Savjeta i angažovanjem konsultanata stiče se utisak da je u pitanju rad tipičan za društvenopolitičke organizacije po modelu partitokratskog upravljanja, gdje je davanje i dijeljenje savjeta i vršenje konsultacija već ustanovljena praksa. U pripremi nacionalnih kapitalnih naučnih izdanja poput Rječnika treba obavezno tražiti savjete i konsultovati domaće stručne nacionalne institucije poput Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju, Filološkog fakulteta u Nikšiću, a po mogućnosti i slične stručne institucije iz okruženja i svijeta, kao i istaknute lingviste, domaće i inostrane. Od izuzetne je važnosti da Crna Gora izradi strategije razvoja iz oblasti nauke i kulture, da se zaduže odgovarajuća ministarstva da ono što je trebalo uraditi odmah nakon proglašenja nezavisnosti urade što prije te da to bude njihov primarni zadatak. Sve ovo što se događa i ne čudi toliko imajući u vidu upravo nedostatak adekvatne strategije razvoja u konkretnoj oblasti.
Novitet u izradi Rječnika CANU-a je i dodavanje ilustracija uz pojedine odrednice – oko 200 samo u prvom tomu. Praksa poznaje unošenje ilustracija u rječnike, ali se to mahom radi u rječnicima specijalizovanog tipa, prije svega u rječnicima za djecu. Nijesmo protiv noviteta u izradi rječnika, ali isti uvijek treba da budu samo u funkciji boljeg objašnjenja značenja leksema, dok u rječniku opšteg opisnog tipa ilustracije mogu biti nepotrebne i suvišne.
Svi priznaju da crnogorskom jeziku treba rječnik, u kojem bi došla do izražaja i našla svoje mjesto dosadašnja lingvistička dostignuća i pojave i tendencije razvoja savremenog crnogorskog jezika u okviru postojećeg jezičkog areala. Nedostatak iskustva ne treba da bude razlog za odustajanje od ovog neophodnog poduhvata. Pritom od samog početka treba definisati jasno koncept izrade, metodologiju rada i naučnu instituciju koja će biti nosilac tog posla. U prvom planu tu su crnogorske postojeće institucije iz oblasti lingvistike, bez izuzimanja i izopštavanja, već samo na osnovu sposobnosti i spremnosti da se izađe na kraj s prihvaćenim izazovom. To treba da bude imperativ i za državu Crnu Goru. Nažalost, kod nas ne postoje posebne samostalne naučno-istraživačke institucije, poput instituta za jezik i književnost, u čijem sastav, pored drugih odsjeka, postoji i odsjek za leksikografiju. Postojeći Institut za jezik i književnost „Petar II Petrović Njegoš“ u okviru CANU nije u dovoljnoj mjeri samostalan. Nerijetko je naučna djelatnost pod uticajem partitokratije i politokratije. Politika i političari će i dalje isto zahtijevati, ali pravi naučnici treba da se oslobode njihovih pritisaka i uticaja i da budu vjerni svom pozivu. Nauka i pravi naučnici se ne hrane politikom, a politika i političari treba da se oslanjaju na prave i slobodne naučnike, a ne da ih podrede sebi. Ovo bi trebalo da postane i naša realnost, kako bi na taj način naše društvo i naša sredina postala slobodna u punom značenju riječi.
A sada konkretno o tek objavljenom Rječniku CANU-a. Kao što već kažu njegovi sastavljači Rječnik će biti višetomni glosar u čijem je sadržaju predviđeno da se nađe blizu 90 hiljada riječi, pri čemu bi svake godine trebao da bude štampan po jedan tom. Predviđanja zvuče pomalo fabrički, a i megalomanski. Višetomni rječnik bi trebalo malo da sačeka. Trenutno je crnogorskom jeziku i društvu potreban jednotomni rječnik srednjeg tipa, tj. opšti opisni rječnik, gdje bi bila poštovana postojeća gramatika i postojeći pravopis. I njemu svakako treba da prethodi izrada terminoloških rječnika te istraživanja i sistematizacija aktivnog i pasivnog fonda riječi iz narodnog govornog jezika. Takav jednotomni rječnik trebao bi biti prethodnica višetomnog rječnika. Na početku rječnika treba da se nađe azbuka ili abeceda crnogorskog jezika, zavisno od pisma kojim je sačinjen.
U izradi rječnika, kao i svakog drugog naučnog djela, mogu se koristiti i nove tehnologije, ali one nikada ne mogu zamijeniti stručnjake i istraživače. Nove tehnologije su od velike pomoći u kreiranju baze podataka, ali su uvijek manjkave i neprecizne kada je riječ o značenju, polisemiji, fonološkoj i gramatičkoj strukturi riječi, koje nijesu iste za sve jezike. Pisani i govorni oblik jednog jezika djelovi su jezika kao živog bića koje treba pratiti i izučavati u dijahroniji i sinhroniji. To može raditi samo čovjek i u tome ga ne može zamijeniti kakvo elektronsko sredstvo ili tehnologija. Dobri i kvalitetni rječnici su djela izuzetnih autora ili timova autora koji ih nerijetko nadžive. Rječnik ruskog jezika autora Ožegova, koji je davno preminuo, doživio je mnoga reizdanja i smatra se najboljim deskriptivnim rječnikom ruskog jezika. Stoga pomalo nevjerovatno zvuči obećanje sastavljača Rječnika CANU da će se svake godine pripremiti po jedan tom sve do privođenja kraju, kao da se radi o nekom takmičenju u troskoku.
Moramo shvatiti da Rječnik jeste, odnosno da bi trebalo da bude, plod kolektivnog i dugogodišnjeg rada stručnjaka leksikografske oblasti. Svaki leksem treba tretirati kao nedjeljivu leksičko-semantičku i fonetsko-gramatičku jedinicu, dok frazeme treba dati u onim oblicima i u onim tijesnim vezama riječi u kojima se koriste u govoru. Objašnjenja o značenju riječi i frazema treba da budu jezičkog (filološkog) karaktera, a ne subjektivnog i enciklopedijskog. Upravo tu su se desili najveći propusti i greške u tek izdatom rječniku, koje su izazvale sasvim opravdane reakcije pripadnika i predstavnika manjinskih naroda i šire javnosti u Crnoj Gori.
Sadržaj Rječnika čine njegova makrostruktura i mikrostruktura. Makrostrukturu čini cjelokupan sadržaj lema, dok mikrostrukturu čini svaka lema posebno. Ali sastavljači Rječnika nijesu imali u vidu da svaki leksem pojedinačno ostvaruje pravo značenje u kontekstu, da se bez kontekstualne analize teško može postići valjani opis značenja. Za rječnik najvažnija semantička jedinica je morfem. Ako ovome dodamo i pojavu polisemije, onda je već sasvim jasno da je metodologija i pristup obrade mikrosistema rječnika veoma složen i zahtjevan posao. Subjektivno, psihološko i ideološko tumačenje treba izbjegavati ili svesti na minimum. Rječnik je reprezent jednog od podsistema jezika, tj. leksikologije. Njegova građa je osnova preostalih podsistema: fonetike, fonologije, tvorbe riječi, morfologije i sintakse, koje u bezbroj niti, oblika i veza čine jezik jedinstvenim sistemom.
Na kraju da istaknemo da želje i znanja postoje istovremeno, ali ne prate uvijek jedno drugo. Ako želje ne prate potrebno znanje, nastaju greške. Treba se čuvati megalomanije jer je ona povoljno tlo za ruganje samom sebi. Svaki zanat traži svog majstora. Majstor svih zanata je loš majstor. Autor ovog teksta ne stidi se, nego se ponosi time što sebe smatra i zove slugom jezika. Griješe svi oni koje sebe smatraju gospodarima jezika. Jezik zna da nadmudri i ponekad ironizuje svakog pojedinca koji misli da može da manipuliše i poigrava se njime. Jezik nije stvorenje ili djelo jedne generacije. Jezik uvijek spaja, a nikad ne dijeli.
(Autor je profesor albanskog jezika i književnosti)
Foto: Portal RTCG
