Iako nijedan od ovih scenarija nije zagarantovan, oni su i te kako mogući. Ako pogledamo današnju sliku Evropske unije, vidjećemo da to nije ona rajska organizacija od prije 10-20 godina, o kojoj su mnoge evropske zemlje maštale u vlažnim snovima.
Šta god da se desi na britanskom referendumu u četvrtak, kao i na španskim izborima u nedjelju, Evropa mora da shvati da je na njenom tlu nikao jedan snažan evroskeptični pokret, oličen u brojnim političkim partijama širom kontinenta koje uživaju sve veću podršku običnih ljudi, piše list “Politico”.
U prilog ovoj tvrdnji ide i činjenica da Španija i Britanija nisu jedine zemlje u kojima se nešto ozbiljno mijenja. Dodajte tu i Italiju, gdje je na čelo Rima juče došla Virdžinija Riđi, članica Pokreta "Pet zvezdica" koji je osnovao komičar Bepe Grilo.
U Francuskoj je predsjednik Fransoa Oland na tek četvrtom mjestu po popularnosti, i to u godini koja prethodi onoj u kojoj će Francuzi birati novog (ili starog) šefa države. Njemačka je posebna priča. Partija Alternativa za Nemačku (AfD) ostvarila je istorijski rezultat na krilima ksenofobne retorike i ušla u regionalne parlamente te zemlje, a naredne godine sprema se da napadne i nacionalnu vlast. A to je samo jedna strana Atlantika.
S one strane bare imamo jednog Donalda Trampa i Bernija Sandersa, koji su poprilično prodrmusali učmali američki politički sistem.
No, da se vratimo na Britance i Špance. Ukoliko kampanja "Leave" pobjedi i Velika Britanija izađe iz EU, očekuje se da će zaštitno lice evroskeptične kampanje Boris Džonson napasti premijersku fotelju koja poprilično žulja Dejvida Kamerona. Ako se Bregzit dogodi, maglovita budućnost čeka Ujedinjeno kraljevstvo. Škotska već šalje signale o otcjepljenju i ponovnom zahtjevu za ulazak u EU, ovog puta kao samostalna država, a britanski analitičari ističu i neizvjesnu situaciju oko Velsa, ali i Sjeverne Irske.
Španski ljevičari iz Podemosa su druga najjača politička snaga u zemlji, te je veoma moguće da dobiju i te kako bitnu ulogu u novoj vladi Španije, naročito nakon što su na prošlim izborima praktično ponizili PSOE, partiju lijevog centra koja je vladala Španijom 23 od ukupno 42 godine nakon ponovnog uvođenja demokratije i Frankove smrti, ističe "Politiko".
Ne treba zanemariti i činjenicu da Podemos podržava zahteve Katalonije o referendumu za nezavisnost, te nije isključeno da dobije veliki broj glasova iz najbogatijeg španskog regiona.
Dan poslije
Imajući u vidu trenutnu "evro-alergiju", koja se širi Starim kontinentom, kako je to rekao bivši francuski šef diplomatije Uber Vedrin, teško da će se nastaviti bilo kakav pokušaj evrointegracija u jednom ovako delikatnom trenutku za EU. "Proširena Evropa" neće biti među bitnim stvarima za zvanični Brisel, jer se polako pokazuje da to nije rješenje za brojne probleme EU, sadašnje i prošle, piše "Politiko".
Druga veliki problem s kojim bi se Unija suočila jesu posljedice Bregzita. Prva je, kako analitičari navode, "opasnost od moguće Bregzit zaraze", što znači da bi i neke druge države pokušale da kažu "zbogom" Briselu, dok je druga mogući krah evropskih i svjetskih finansijskih tržišta, o čemu je pričao i ugledni svjetski istoričar Nil Ferguson.
Vlade zemalja EU će se u slučaju finansijskog kolapsa, kao i uvijek, osloniti na centralne banke: Evropsku centralnu banku (ECB) i Banku Engleske, kako bi se izborile sa šokom zvani Bregzit. Ali, teško da će Mario Dragi i Mark Karni, ljudi koji su na čelu tih banaka, moći da im pomognu sa politčkim turbulencijama koje će neminovno uslijediti.
Blic.rs
