Piše: Milorad Minjo RAŽNATOVIĆ
Po obavljenoj rekonstrukciji Vlade, nije se dugo čekalo na popunu mjesta opozicionih predstavnika „po dubini“, koja je obavljena u skladu sa predviđenim rokovima u Sporazumu.
Ovakav rasplet je uslijedio poslije gotovo dvogodišnje zaoštrene krize u koalicionim odnosima između Demokratske partije socijalista i Socijaldemokratske partije, koji traje još od predśedničkih izbora 2013. godine, a okončana je provjerom povjerenja Vladi, na prijedlog premijera Mila Đukanovića. Nakon trodnevne rasprave, Socijaldemokratska partija je u Skupštini 27. januara 2016. godine, otkazala povjerenje Vladi što je uslovilo raskid osamnaestogodišnje koalicione saradnje, napuštanje resora u Vladi i njeno preseljenje u opoziciju. partije. No, taj potez na sreću Crne Gore - koja je nepuna dva mjeseca prije ovog čina dobila poziv za pristupanje NATO savezu, nije doveo do pada Vlade, jer je, uz glasove poslanika Pozitivne Crne Gore, koja je to uslovila prihvatanjem ponuđenog plana o prevazilaženju političke krize, izglasano njeno povjerenje. Ispostavilo se da je ovaj patriotski čin, te politički i državnički mudar i odgovoran potez, onemogućio profašističkim, antidržavnim i antievropskim političkim subjektima, kao i njihovim „tihim“ podržavaocima (Ujedinjenoj reformskoj akciji, Socijalističkoj narodnoj partiji i Bečićevim Demokratama), ulično preuzimanje vlasti. A ono bi, kako o tome ovih dana, sada bez zamagljivanja i višegodišnjeg prikrivanja svoga evidentnog antievropejstva (o kojem sam i ranije pisao), objelodanjenog od strane Demokratskog fronta, tek sada, kada su našli jako zaleđe, finansijsku potporu i podršku u „bratskoj Rusiji“, bilo u funkciji: zaustavljanja evroatlanskih integracija; preispitivanja referendumske odluke o vrtanju nezavisnosti i državnopravnog statusa Crne Gore, kada se za to steknu uslovi, i ponovno ujedinjenje sa Srbijom (saopšteno na konferenciji za šatmpu 25. aprila 2016. godine). Zapravo, radi se o isprobanom scenariju iz 1918. godine, organizovanja neke nove „Podgoričke skupštine“ koja bi donijela odluku o ponovnom prisajedinjenju Crne Gore Srbiji. Elem, ovakav odnos, mada se mora priznati mnogo perfidniji, karakteriše i ostale (parlamentarne i vanparlamentarne – SNP, Demos, Demokrate...) prosrpske partije u Crnoj Gori. Na to nas upućuje njihovo otvoreno protivljenje atlanskim integracijama koje su i uslov ulaska u EU, kao i njihova zajednička antievropska, anticivilizacijska, proratna, profašistička, antireferendumska i anticrnogorska politika. Svi su oni odrastali u „skutima“ Garašanina, Pašića, čiča Draže, Nikolaja Velimirovića i Miloševića, a napajali se na srpskim „ratnim podvizima“ u Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici, Dubrovniku ..., tako da je teško očekivati neke radikalne promjene u tom pogledu, jer „vuk dlaku mijenja ali ćud nikad“.
Istovremeno, ovakav epilog u Skupštini omogućio je Đukanoviću da, na tragu plana Pozitivne Crne Gore, ponudi Sporazum dijelu opozicije koja je, shvatajući da međunarodna zajednica ne podržava nasilnu uličnu smjenu vlasti, bila prinuđena da prihvati taj poziv, što je na kraju i rezultiralo leks specijalisom i učešćem u Vladi tri politička subjekta (Socijaldemokratske partije, Ujedinjene reformske akcije i Demosa).
Odvažna i odlučna Pozitivna: Ovim činom je Pozitivna Crna Gora, ne mareći za eventualnu partijsku štetu, pokazala na djelu, odvažno i odlučno, da su - poslije podgoričkih lokalnih izbora i rascjepa koji je rezultirao napuštanjem stranke određenog broja visokih partijskih funkcionera, poslanika, te predśednika i pojedinih članova Savjeta, oslobađajući se na taj način presudnog i pogubnog uticaja medijskog koncerna Vijesti pod čijim su „jarmom“ stenjali, stasali u stranku neopterećenu mržnjom prema vlasti koja bi joj pomutila razum do mjere da postane opozicija državi. U stranku svjesnu svih izazova i opasnosti koje vrebaju Crnu Goru, kojoj je država i njena stabilnost, ispred uskostranačkih, dnevnopolitičkih, šićardžijsko-profiterskih interesa i koja joj u narednom periodu može biti čvrst oslonac.
I pored toga što su u javnosti usvajanje leks specijalisa pratili različiti komentari, kao i tumačenja samog akta (od osporavanja izbornog legitimiteta opozicionim partijama koje su ušle u vladu, preko neustavnosti određenih odredaba ovog Zakona, do prećerano euforičnog i dnevno-politički motivisanog proglašavanja tog čina „istorijskim događajem“), jedno je sigurno, da je Sporazum bio jedini mogući odgovor premijera Đukanovića na događaje koji su mu prethodili, a odnose se na:
- vještački izazvanu političku krizu od strane Demokratskog fronta, koji je višemjesečnim blokiranjem glavne podgoričke saobraćajnice, primitivnom prasećom pečenjijadom i šatorijadom, te agresivnim i pučističkim atakom na Skupštinu pokušao preuzimanje vlasti, prenoseći kasnije tu uličnu atmosferu i u Skupštinu, đe su, prilikom rasprave o rekonstrukciji Vlade, neprimjerenim skandiranjem, grubo vrijeđali predśednika Đukanovića, pokušavajući i da se fizički obračunaju sa njim;
- raskid koalicije sa Socijaldemokratskom partijom;
- uslov koji je u Skupštini postavila Pozitivna Crna Gora da bi glasala za povjerenje Vladi.
No, i u takvoj dosta teškoj političkoj situaciji u kojoj je dovedena Vlada, Đukanović ne podliježe, niti podilazi stvorenoj populističkoj atmosferi, već državnički racionalno i hrabro preuzima političku inicijativu, predlažući Sporazum o učešću opozicije u izvršnoj vlasti, u kojem je jasno i decidno kazano „da ništa od strategijskih spoljnopolitičkih obaveza Vlade ne može biti dovedeno u pitanje, jer bi to ugrozilo državne interese Crne Gore, a samim tim i građana“, te istaknuta „neophodnost“ da predstavnici opozicije u Vladi „budu osobe koje će dosljedno sprovoditi državnu politiku evroatlanskih integracija i da, u ključnim državnim opredjeljenjima, ne može biti odstupanja...“ (izvor: Pobjeda, 4. februar 2016.). To je, čini se, i najveća vrijednost ovog Sporazuma, jer se unaprijed stavlja do znanja predstavnicima onih političkih subjekata koji ne prihvataju Crnu Goru u postojećem državnom statusu, ni njene integracione procese, da Vlada neće dozvoliti da postane ventil za sprovođenje takvih stranačkih programa, niti će biti tolerisano eventualno djelovanje protiv crnogorskih strateških interesa. S druge strane, Đukanović je prebacujući „vruć krompir“ u ruke parlamentarne opozicije, računajući pritom na njihovo nejedinstvo i kadrovsku halapljivost, imao namjeru, crnogorskoj javnosti, još jednom ukazati na sva njihova ograničenja, slabosti i nekompetencije. To se obistinilo na samom startu, kada je Đukanovićeva ponuda glatko odbijena od strane Demokratskog fronta, koji je pozvao i ostali dio parlamentarne opozicije da isto uradi i da im se priključe u uličnoj smjeni vlasti, dok su Bečićeve Demokrate samo poslije nekoliko pregovaračkih sesija, zbog svojih političkih kalkulacija vezanih za uspješnost na narednim parlamentarnim izborima, odustale od učešća u Vladi. Najvidljivije je to ispoljeno prilikom unutar opozicionog pregovaračkog procesa, oko kadrovskih mjesta u Vladi. Taj proces je razotkrio suštinu interesa, htjenja, prioriteta, kvaliteta saradnje i funkcionalnosti potpisnika Sporazuma. Nadgornjavanja i uslovljavanja brojem ministaraskih mjesta i pozicijom u Vladi su obilježili opoziciono „jedinstvo“, što je na kraju rezultiralo upućivanjem dvije liste prijedloga za ministre u Vladi. Ispostavilo se da je Socijalističkoj narodnoj partiji jedno ministarsko mjesto u izvršnoj vlasti bilo malo, a ostalim potpisnicima Sporazuma dva njihova mjesta mnogo, pa je zbog uslova „oba ili ni jedan“, koji nije prihvaćen od strane Đukanovića, ova odustala od učešća u Vladi. U ovom kontekstu, ilustrativan može biti i primjer ministara poljoprivrede, koji je samo poslije osamnaest dana podnio ostavku na to mjesto, iz razloga, kako pišu pojedini mediji, „nemanja energije da obavlja zahtjevnu funkciju ministra“.
Etikete o političkoj korupciji: Takođe, pokazali su potpisinici Sporazuma - „osporavajući“ opozicioni status Pozitivnoj Crnoj Gori, proglašavajući je opozicionim izdajnicima i grubo ih etiketirajući, imputirajući im političku korupciju, koliki im je nivo demokratske svijesti, kakva im je sposobnost za vođenje argumentovanog, tolerantnog i kulturnog dijaloga, koje su im namjere vezane za uključivanja svih opozicionih subjekata u sastav Vlade i na kraju, koliko im je stalo do partijskih, a koliko do interesa Crne Gore. Ovakav hajkački odnos prema stranci koja je omogućila rekonstrukciju Vlade i učešće opozicije u njoj, a koja bi uz to, dala kakav takav legitimitet opozicionim predstavnicima u njoj, zbog toga što su se, za razliku od potpisnika Sporazuma, jedino oni samostalno oprobali na prethodnim parlamentarnim izborima, je potvrda palanačkog duha koji vlada u opoziciji, te nespremnosti, nesposobnosti i nemanja demokratskog kapaciteta da se takvo stanje svijesti mijenja. Zato je državnički mudar i politički pravedan potez Đukanovića i Demokratske partije socijalista, dogovor sa Pozitivnom, kao opozicionom, ali i tvrdo suverenističkom strankom, o njihovom preuzimanju čelne funkcije u Skupštini i potpredśedničkog mjesta u Vladi.
Unutar opozicioni pregovori oko rekonstrukcije Vlade i njihovog učešća, ili neučešća u njoj, su još jednom jasno pokazali, što bi se tek desilo, kada bi svi, ideološki raznorodni opozicioni akteri, u slučaju eventualne pobjede na parlamentarnim izborima, morali biti uključeni u pregovore o stvaranju koalicione vlasti, i kakvi bi sve prioriteti, interesi, politički zahtjevi i motivi preovladavali, i u kakvoj „slozi“ bi se odvijali njihovi pregovori!
Bilo kako bilo, sada imamo rekonstruisanu Vladu sa dijelom opozicionih predstavnika u njoj. Njihovo učešće, navodno, je motivisano transparentnom i efikasnom kontrolom državnih resursa, što bi dovelo do „stvaranja uslova za fer i slobodne izbore“ i „vraćanja povjerenja“ u izborni proces. Ovako transparentan i kontrolisan proces, na kraju bi trebao da rezultira prihvatanjem izbornih rezultata od strane svih učesnika parlamentarnih izbora, što je i suštinski cilj zbog kojeg je Đukanović pristao na rekonstrukciju Vlade. Viđećemo koji će biti dometi ovako rekonstruisane Vlade i kako će funkcionisati – hoće li biti opstrukcija, populističkih zahtjeva, neutemeljenih prijedloga i prećerane politizacije, ali u jedno sam gotovo siguran, da od dijela parlamentarne opozicije, pa i ove koja učestvuje u Vladi, rezultati izbora neće biti prihvaćeni, ukoliko oni ne osvoje vlast. Uostalom i zašto bi, kad su svi ostali, zajedno sa referendumom o nezavisnosti Crne Gore, proglašeni pokradenim? A o kakvim se „krađama“ radi, ovom prilikom, isključivo zbog javnosti, priśetit ćemo se kroz zadnja četiri izborna procesa: referendum o nezavisnoj Crnoj Gori se odvijao pod strogom međunarodnom kontrolom obavljanom podsredstvom izaslanika Evropske unije za sprovođenje referendumskog procesa i uz predśedavanje referendumskom komisijom, takođe, predstavnika te iste Unije, a njegovi rezultati prihvaćeni kako od svih evropskih država i Amerike, tako i od ostalih zemalja svijeta; parlamentarne izbore održane 2006. godine, samo četiri mjeseca nakon referenduma, je, na talasu ove veličanstvene pobjede, ubjedljivo dobila DPS-SDP koalicija; opozicija je, zbog svojih unutrašnjih slabosti, rascjepa, nesnalaženja u novim političkim okolnostima i neprihvatanja državno-pravnog statusa Crne Gore, a ne zbog krađe, na izborima 2010. godine, doživjela najteži poraz od svog postojanja; ovaj trend slabosti opoziciju i dalje prati, tako da je istu sudbinu, ovog puta ne tako katastrofalnu, ali ubjedljivu, doživjela i na izborima 2016. godine. Zato bi, posmatrano sa njihovog stanovišta, bilo nelogično da se dugogodišnja priča o opštoj kriminalizaciji vlasti i „pokradenim izborima“, pokrenuta od strane srpskih stranaka u Crnoj Gori sa ciljem kompromitacije vlasti i ubjeđivanja lakovjernih građana kako suverena Crna Gora ne može funkcionisati osim kao kriminalna država, naprečac prekine. Jer bi, na neki način, demantovala njihova uporna ponavljanja ovih optužbi, srušila stvorenu predstavu o tome kod svojih birača, razarajući pritom njihovu strategiju i ostavljajući ih bez sredstva za dalju političku borbu. Malo je vjerovatno, da će, sadašnji anticrnogorski propagatori, biti spremni da pristanu na tu vrstu benovelentnosti, i zbog toga što bi to bio i prekid kontinuiteta propagandnih metoda srpskih stranaka u Crnoj Gori, te političkih i kulturnih krugova države Srbije, od vremena Kraljevine Crne Gore pa do današnjih dana, koji su davali opipljive rezultate. Dakle, od vremena, kada je u funkciji urušavanja tadašnje crnogorske državnosti, uz razne druge laži i podmetanja, smišljena krilatica „kralj Nikola ukra’ vola...“ na kojoj je zasnivana politika destruiranja crnogorske države. Ta vješto osmišljena zamjena teza, bila je, a i danas je, u funkciji prikrivanja brutalne krađe crnogorskog identiteta, kulture, tradicije, nacije, države i njenih dobara, od srpskih političkih, nevladinih i posebno vjerskih subjekata u Crnoj Gori. Istorija im daje za pravo da nastave sa ovakvim djelovanjem, jer je ono dva puta, u prošlom vijeku, doprinosilo da Crna Gora ostane bez države, postajući okrug države Srbije.
Propaganda o Crnoj Gori kao kriminalnoj državi: Nažalost, propagandu kojom se Crna Gora poistovjećuje sa kriminalnom državom, prihvatio je i dio crnogorske suverenističke opozicije, pokazujući time svu tragiku podjela u crnogorskom „suverenističkom bloku“. Prihvatanje, istrajavanje, dramatizovanje, horsko „pjevanje“ i podsticanje ovako činjenični neutemeljene i sramne propagande, te zajedničko djelovanje sa antidržavnim partijama, koje je jedan kolumnista Portala Analitika, u svom analitičkom tekstu, okarekterisao kao izdaju crnogorskih interesa, nije ništa drugo do ruženje Crne Gore pred svijetom u cilju zaustavljanja integracionih procesa. Na pitanje, da li je Crna Gora kriminalna država, najbolji odgovor može pružiti naš napredak u pregovorima sa Evropskom unijom i pozivnica za pristupanje NATO svezu. Sigurno da ove asocijacije sa takvom državom ne bi vodile pregovore o njenom učlanjenju, a kamoli je primale u svoje članstvo! Niko ne negira činjenicu da Crna Gora ima problema sa kriminalom i korupcijom, ali ne više, nego čak i manje od balkanskih zemalja, članica Evropske unije, a da o ostalim u regionu i ne govorimo. Međutim, kao i demokratskim zemljama, i u Crnoj Gori se kriminal mora tretirati kao individualni čin, a profesionaln i efikasn pravosudni sistem se obračunavati sa njegovim nosiocima, neovisno od drušvenog statusa i položaja.
Pokazala je i ova vještački izazvana politička kriza, da dio suverenističkih subjekata, opterećen svojim partikularnim interesima, frustracijama, mržnjom i zavistima, koji su zamutili ośećaj državne odgovornosti, svijesti i patriotizma, i pored transparentnog antidržavnog, antinatovskog, antievropskog i profašističkog djelovanja, srpskih subjekata u Crnoj Gori, nije sposoban viđeti „dalje od cipela“. Nijesu sposobni detektovati aktere i opasnosti po Crnu Goru, koji nijesu virtuelni, već veoma realni. Naprotiv, potpisuju nekakve sporazume (Žarko Rakčević ispred URA) kojima se odbija bilo kakva predizborna ili postizborna koalicija sa Demokratskom partijom socijalista. Sa partijom, koja je presudno uticala da Crna Gora vrne svoju državnost, ne može se praviti koalicija, a sa svima ostalima, pa dakle i onima koje smo opisali kao zaklete crnogorske neprijatelje, koji i ovih dana pišu skandalozna i sramotna pisma parlamentima NATO država tražeći od njih da ne ratifikuju Sporazum o pristupanju Crne Gore Alijansi, može. Još je apsurdnija, a da nije tragična, bila bi komična, ideja ovakvih, države nedostojnih partija, da sa političkim subjektima - čije shvatanje „demokratije“ sprovodiše preko Konovala i Dubrovnika; sedmih bataljona; pučističkih napada na Vladu, ranjenih policajaca, izgorjele državne imovine, pokušaja nasilnog preuzimanja vlasti, dovodeći tako Crnu Goru na ivici građanskog rata; antireferendumske prljave političke kampanje; najnovijih pokušaja državnog udara - grade demokratsku i prosperitetnu Crnu Goru. O tempora o mores.
Koalicija suverenista: Pravljenje koalicije suverenističkih političkih subjekata koji bi u toj koaliciji bili izrazita manjina, sa pronosiranim antidržavnim i profašističkim strankama, već u tekstu pominjanim - koje ne napraviše nijedan gest kojim bi napravili otklon, izvinili se, ili iskazali žaljenje za ono što uradiše Crnoj Gori i narodima u okruženju, naprotiv, još uvijek se ponoseći takvom prošlošću i do danas ne priznaše crnogorsku državu, identitet i simbole, nije ništa drugo do, svjesno, ili nesvjesno, ugrožavanje opstojnosti ukupnog crnogorskog bića, državnog dostojanstva, subjektiviteta i integriteta. Svi su izgledi da bi, ovi subjekti, toga bili svjesni tek onda kada bi bio ugrožen njihov lični i politički interes – kada bi bili ćušnuti na margine državnih i političkih zbivanja. Tek bi tada - kao što je proćerani ostarjeli kralj iz izbjeglištva kukao nad sudbinom Crne Gore i Crnogoraca, koji, opśednut ambicijama preuzimanja svesrpskog trona, za vremena svoje višedecenijske vladavine, ne prepozna neprijatelje crnogorske države - bili svjesni svoje nečasne uloge. No tada bi bilo kasno za sve nas i za državu Crnu Goru!
Veliki izazovi pred našom državom: U tom smislu potpisani Sporazum sa dijelom opozicije pruža priliku suverenističkim partijama – onima koje se nijesu „zaklele“ da neće koalirati sa Demokratskom partijom socijalista, da bez pritisaka ulice i tenzija koje bi ona proizvodila, u miru, racionalno, bez sujeta i partijskih nadgornjavanja, razmisle, izvagaju i donesu najracionalniju, a po Crnu Goru i njene interese, najkorisniju odluku o nastupu na predstojećim parlamentarnim izborima. Pritom, trebaju imati na umu da su pred Crnom Gorom u narednih pet šest godina veliki izazovi i iskušenja, kako na spoljno-političkom, tako i na untrašnjem političkom planu. Pred njom je donošenje odluke o učlanjenju u NATO savez i privođenje kraju pregovora o članstvu u Evropsku uniju kao prioritetnih, strateških spoljnopolitičkih ciljeva, dok se na unutrašnjem planu mora organizovano, znalački i posvećeno raditi na osnaživanju crnogorskog identiteta – nacije, jezika, istorije, tradicije i državnih simbola, kao i na rješavanju pitanja Crnogorske pravoslavne Crkve. Moraju biti svjesni činjenice, da dok gođ ove vrijednosti ne budu prepoznate i bezuslovno, bezinteresno i čvrsto prigrljene kao svoje, od većinske crnogorske populacije, Crna Gora će biti nestabilna i podložna unutrašnjem urušavanju, jer NATO može biti garancija spoljnim granicama, ali ne i brana unutrašnjoj antidržavnoj destrukciji. Samo snažno utemeljena svijest većinske Crne Gore o svojoj samobitnosti može biti garancija njene nezavisnosti i vječnog trajanja, jer će antidržavne subjekte ostaviti bez prostora destruktivnog djelovanja, dovođenja u pitanje i negiranja crnogorskih vrijednosti. U tim okolnostima opstanak crnogorske države neće više zavisiti od njenih lidera, niti će biti moguće, što je karakterisalo noviju crnogorsku istoriju, da padom lidera, ma kako on bio značajan i zaslužan, nestane i Crne Gore kao nezavisne države. Tada će biti i moguć razuman kompromis sa prosrpskim strankama, jer više neće biti u poziciji da Crnogorce uslovljavaju odricanjem od svojeg identiteta, vrijednosti i simbola.
Popis stanovništva će sve pokazati: Najbolji pokazatelj toga koliko je država, pod uslovom pobjede suverenističkih stranaka na izborima, vodila posvećenu, kvalitetnu i mudru nacionalnu politiku, biće potvrđeno na popisu stanovništva (trebao bi se održati 2021. godine), koji se, kao kao što je to od strane države činjeno na prethodnom, ne smije tretirati samo kao statističko pitanje, dozvoljavajući pritom Srpskoj pravoslavnoj crkvi i srpskim subjektima da vode besomučnu kampanju na povećanju broja Srba i onih koji govore srpskim jezikom . Sve ovo ukazuje na važnost pobjede suverenističkih stranaka na narednim parlamentarnim izborima, jer će od njihovog ishoda zavisiti dalji put Crne Gore, i njenu sposobnost da na pravi način odgovori strateškim zahtjevima koji se nameću kao neodložna potreba u narednom periodu. U tom smislu, rekao bih, nameće se kao nasušna potreba, da suverenističke stranke, one koje ne kane praviti koalicije sa prosrpskim antidržavnim i profašističkim subjektima (Socijaldemokrate, Pozitivna Crna Gora, Liberalna partije, Crnogorska demokratska unija ...), bez partijske sunjerivosti koaliciono nastupe na narednim parlamentarnim izborima. To bi bilo najbolje i najsigurnije rješenje po Crnu Goru. Nastup u „dvije kolone“ (Demokratska partija socijalista samostalno, a navedene partije u koaliciji), gotovo je sigurno, obezbijedio bi pobjedu „crnogorskog bloka“, jer opoziciija i u ove izbore izlazi opterećena nedavnim unutarpartijskim segmentacijama (Socijalistička narodna partija se podijelila na tri dijela, a Demokratski front na dva), međustranačkim neslaganjima, netrpeljivostima i prepucavanjima. Pobjedom na izborma otvorila bi se mogućnost za formiranja koalicione Vlade (uključujući i stranke manjinskih naroda), koja će moći odgovoriti istorijskim zahtjevima i izazovima pred kojima se naša država nalazi u narednih četiri, pet godina.
