Kako on navodi Crna Gora kao zemlja koja je ratifikovala Istanbulsku konvenciju 2014. godine, nadležno ministarstvo dužno je da obezbijedi da se pet zaštitinih mjera za žrtve porodičnog nasilja nesmetano sprovode i realizuju. ''Da to nije praksa, jasno je odmah kod prve zaštitne mjere. Naime, kada je neophodno nasilnika udaljiti iz stana, krše se zaštitne mjere tako što se poziva na zakon o nepovredivosti lične imovine, a zanemaruje se to da je Zakon o zaštiti od nasilja u porodici lex specialis, što znači da ima prednost u odnosu na druge zakone'', kazao je Kilibarda. On dodaje da kada dođe do kršenja druge i treće zaštitne mjere, odnosno zabrane prilaska i zabrane uznemiravanja i uhođenja, nadležna ustanova nema razvijen mehanizam da to kršenje sankcioniše. ''Četvrta i peta mjera se skoro uopšte i ne sprovode - obavezno liječenje od bolesti zavisnosti je u nadležnosti bolnice, koja nema dovoljno prostornih kapaciteta da sprovede ovu mjeru, dok obavezni psihosocijalni tretman sud uopšte i ne izriče, jer nema načina za sprovođenje ove mjere zbog nedostatka stručnog kadra'', kazao je Kilibarda.
Prema njegovim riječima zakon o zaštiti od porodičnog nasilja, prema članu 17, podrazumijeva sazivanje Multidisciplinarnog tima, koji čini tim stručnjaka iz oblasti socijalne i dječije zaštite, zdravstvene zaštite, pravosuđa, policijske zaštite, zaštite ljudskih prava i sloboda, kao i predstavnike nevladinih organizacija koji se bave zaštitom radi organizovanja, praćenja i unaprijeđenja efikasne zaštite žrtava porodičnog nasilja. ''Međutim, ovaj tim se ne saziva svaki put kada je neophodno, a i posle zasijedanja tima, ne dolazi se do adekvatnog efikasnog rješenja koje je u toj situaciji obično od ključnog značaja kako bi štićenici mogli što prije da se zbrinu'', navodi Kilibarda.
On dodaje da u nizu problema sa kojima se suočavaju žrtve porodičnog nasilja je i taj što je zakonom određena alimentacija u praksi nenaplativa.
''Još jedan problem koji narušava standard zaštite žrtava nasilja jeste to što nadležni organi ne rade svoj posao kako zakon nalaže, već se u pokrenutim procesima postavljaju kao „pomiritelji“. U slučaju brakorazvodne parnice, za čije podnošenje kao razlog stoji nasilje u porodici, u praksi sudije nerijetko predlažu sistem medijacije kao korak na putu rešenja problema, uprkos tome što zakon ne preporučuje medijaciju žrtvama porodičnog nasilja'', ističe Kilibarda.
Član Opštinskog odbora Demokrata Nikšić govori da Crna Gora rapolaže sa dva od tri obavezna specijalna servisa podrške. Krizni centar koji bi trebalo da nudi zaštitu žrtvama silovanja kod nas ne postoji, a ako bi se izborili sa problemom nasilja u porodici, moramo, prije svega, promijeniti način razmišljanja pojedinaca u društvu, jer se kulturom tolerancije prema nasilju i negiranjem postojanja nasilja ono samo obnavlja. ''Sprječavanje i borba protiv nasilja u društvu zahtijeva da se prava žrtve stave u središte svih mjera i da se primjenjuju kroz djelotvornu saradnju svih nadležnih organa, institucija i organizacija'', zaključio je kilibarda.
