Piše: Vladimir VOJINOVIĆ
Slučaj Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika pokazao je da je najskuplja riječ u CANU – „izvini“. Očekivanja javnosti da takvu riječ izgovori bilo ko iz rukovodstva CANU, ili bilo ko iz timova CANU, iluzorna je. Desetine i desetine dokaza o štetnosti Rječnika po multietnički i multikonfesionalni sklad u Crnoj Gori, i oštre reakcije mnogih organizacija i pojedinaca u Crnoj Gori i šire, nijesu bili dovoljni da CANU prizna grešku i izvini se. Umjesto toga, branitelji i autori Rječnika bježe od odgovora i igraju se skrivalice. Stoga su postupak poslanika Nika Đeljošaja i viđeli kao svijetlo na kraju tunela, po principu „pu spas za sve nas“.
Skoro dva mjeseca od pojave prve u nauci i struci utemeljene kritike na račun Rječnika, nije bilo suvislih saopštenja i odgovora iz te ustanove. Takva nijesu ni posljednja saopštenja, ali je indikativno to da je CANU, koja uporno druge optužuje za politikantstvo, analizirala performans Nika Đeljošaja s nekolika osvrta. Među njima izdvaja se saopštenje autorskoga tima. Ono ne samo da razjašnjava mnoge okolnosti koje su rezultirale pogrešnom metodologijom izrade Rječnika, već je i svojevrsni manifest autorskoga tima kojim je i definitivno otkriven cilj izrade ovoga i ovakvoga štiva.
No, krenimo redom i pogledajmo zašto je Akademiji bio neophodan potez kakav je učinio Nik Đeljošaj.
U kojoj mjeri je potez poslanika Đeljošaja bio kontraproduktivan govori upravo podatak da je tim činom predstavnik Albanaca u crnogorskome parlamentu dao ono što bi, da su bili u mogućnosti, akademici CANU platili suvim zlatom – dao im je priliku da kritičke osude spornih odrednica brane navodnom odbranom tekovina čovječanstva, civilizacije i kulture uopšte. Tako CANU-ovski, reklo bi se. Tako perfidno manifestovana dugo uzgajana damage control strategija. To je već toliko puta viđeno. Śetimo se, Lalić i Zogović napušte CANU – akademici o tome ni slova; Cetinjani im prekinu skup o Njegošu i proglase ih „posrbicama“ i „izdajicama“ – oni u izvještaju skup ocijene kao uspio... Iz te perspektive, perspektive CANU, naravno da je Đeljošajev performans bio prilika koja se nije smjela propuštiti. Zašto? Zato što je na terenu struke i nauke, svima je to jasno u Crnoj Gori, CANU izgubila. Skoro dva mjeseca od pojave prvoga prikaza Rječnika, odgovora na postavljena pitanja nije bilo. Rječnik su najprije kritikovali profesori i saradnici FCJK, potom Albanci, Bošnjaci, Mešihat Islamske zajednice u Crnoj Gori, Bošnjačka stranka, Liberalna partija, DPS, ministar kulture Pavle Goranović, Crnogorski pokret, CDU, Nova, 114 intelektualaca, predstavnici LGBTIQ, SUBNOR-a, akademik Vukić Pulević, predśednik Naučnoga odbora Univerziteta Crne Gore Vladimir Pešić, pa i pojedini članovi Savjeta za izradu Rječnika – Miomir Abović i Božena Jelušić.
I onda su, ohrabreni reakcijom Đeljošaja, branitelji počeli da odgovaraju, a učinili su to tako da je kroz redove njihovih „odgovora“ prosijavala čak i neka vrsta slavljeničkoga elana. No, zbilja, imaju li razloga za slavlje u autorskome timu? Zbilja, misle li u autorskome timu i uopšte CANU da će damage control strategija i ovoga puta upaliti? Samo polako...
Ajte da bez ikakve žurbe dekonstruišemo modele „odgovaranja“. Prva se oglasila, razumije se, nova koministrica. Status žrtve, što je putem zamjene teza godinama ostvarivala pred crnogorskom javnošću i raznim instancama Univerziteta Crne Gore, nešto je u čemu se ośeća kao svoja na svome. Još Đeljošaj nije ni izvukao kabl reciklatora iz skupštinske utičnice, koministrica je bila za mikrofonom. U pomoć joj je pritekao i „majstor“. Eto šta se desi, zaključili su, kad Milovome vrtiću s Cetinja u ruke date ozbiljno naučno djelo, koje doduše, priznali su, ima par „ispravljivih grešaka“. Dakle, suština najnovijih reagovanja je sljedeća: CANU, njeni branitelji i autorski tim, naočigled i ukupne crnogorske i zainteresovane međunarodne javnosti, pukom zamjenom teza žele da status počinitelja „sitnih grešaka“ zamijene statusom žrtve. I usput napokon skrenu fokus s Rječnika na politiku. Zvuči li i ovo poznato?
E pa dobro, jasno je što žele, a da vidimo kako zbore dok grabe ka cilju.
Evo kako zbori glavni „žrtvenik“. On veli kako se „dublerski FCJK, njegov dekan i odreda svi njegovi poslušnici“ vode idejom da zapale Rječnik. „Na čast mu laž“, što rekao Tešan Podrugović, ali zar zaista iko normalan može da pomisli da se jednom usputnom staroagencijskom floskulom da ubaciti špica u jedan kolektiv kakav je FCJK? Da nije tužno i da ova floskula ne svjedoči o anahronosti metoda koje su nekad žrtveniku znale da „upale“, bilo bi ravno kakvoj replici iz burleske. Stoga, ostavimo se staroagenatskih naklapanja, i vratimo raspravu na teren struke i nauke.
O „naučnoj težini“ odgovaranja autorskoga tima najbolje je posvjedočila najnovija pisanija CANU. Nešto što je autorski tim CANU nazvao odgovorima ponajmanje su odgovori na postavljena pitanja struke, a u najvećoj mjeri su bježanje od odgovornosti i pokušaj da se upotrebom stručnih termina zamažu oči narodu i svima koji su na Rječnik reagovali. A na što zapravo ukazuje pažljivo čitanje tih odgovora i analiza saopštenih stavova? Ukazuje na to da je ono malo znanja što je autorski tim imao, upotrijebljeno ili zloupotrijebljeno da se sprovede ekavizacija crnogorskoga prostora. Ovim „odgovorima“ autorskoga tima CANU, prvi put je iz pravca CANU to i potvrđeno. Dakle, nijesu autori Rječnika slučajno ili greškom (ljudskom greškom, ili greškom koju je počinilo njegovo skenersko visočanstvo) za odrednice iz domena crnogorskoga jezika birali primjere iz domena srpskoga jezika, već je to učinjeno u skladu s manifestno opisanom namjerom. Otkud ovakav zaključak? Na dobro osmišljena, uporno i na razne načine upućivana pitanja o statusu ekavice u Crnoj Gori, iz autorskoga tima CANU „odgovorili“ su ovim: „dokazi o ekavici u crnogorskim govorima, istina ne kao sistemskoj pojavi, mogu se pronaći u brojnim monografijama tih govora“.
Što nam, dakle, ovaj manifestni stav autorskoga tima govori?
Prvo. Autori Rječnika znali su i znaju da ekavica nije tipična pojava u Crnoj Gori već se javlja umjesto kratkoga jat u pojedinim graničnim područjima.
Drugo. Autori Rječnika posegli su za relativizovanjem i zanemarivanjem opštecrnogorskih jezičkih karakteristika, uz to se prividno oslanjajući na Pravopis crnogorskoga jezika koji im nije dao za pravo da zauzimaju neprikladne stavove o ekavici.
I treće. Otvoreno su pokazali namjeru da marginalne pojave u pojedinim govorima afirmišu kao sveprisutne pojave u crnogorskome jeziku. Pokazali su, takođe, zašto su srpski jezik kojim su pisali i književnici Pekić, Bulatović ili Šćepanović koristili u Rječniku crnogorskog narodnog i književnog jezika.
Dakle, ovakvim Rječnikom crnogorskoga narodnog i književnog jezika crnogorskoj tradiciji, kulturi i nauci čini se usluga slična onoj koja je učinjena multikonfesionalnome skladu u Crnoj Gori onda kad je instalirana crkva na Rumiji. Stoga treba očekivati da nakon Rječnika sljedeći korak u sveopštoj ekavizaciji Crne Gore bude korak usmjeren ka crnogorskome školstvu. Tamo, u Ministarstvu prosvjete, u iščekivanju brojnih privilegija, već stoluje koministrica, čije će diskurse, nakon sveopšte ekavizacije Crne Gore, učenici i studenti vjerovatno bolje razumjeti.
Eto tako – crkvu na Rumiju, Jevrema u CANU, Tanju u Ministarstvo...
(Autor je profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju)
