Piše: Aleksandar RADOMAN
Nakon što je propala vikend akcija da se preko tanjušnog politikantstva i dva Brkovića, odbrani leksikografsko čedo CANU, ponovo se oglasio Autorski tim Rječnika da objasni zašto se ogluš(ič)io o nauku.
Potenčio se i J.B. da pripomogne, označivši oponente „poslušnicima“ Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Ako o nauci ne zna mnogo, J.B. o poslušništvu zna dosta. Za preko pola stoljeća predanoga staža u toj oblasti J.B. je promijenio dosta mentora, u silaznoj putanji od Leke R. do Moma Đ, promijenio je i nekoliko nacionalnih opredjeljenja i ideologija, pa dvije akademije i stigao da se u istoriju književnosti upiše kao neko ko je tananim sluhom i britkim perom na robiju poslao najmanje dva pisca, a pred istražitelje, dokumentovano, bar još jednoga. Elem, kad J.B. namiriše „poslušnike“ to je već opasan signal, nekad im je sljedovala makar Sremska Mitrovica, a danas u najmanju ruku kakva gadna epizoda u njegovu Dnevniku. Ostavićemo, stoga, J.B. po strani, kao krajnje irelevantnu nuspojavu jedne naučne polemike, i vratiti se prvome „naučnom“ odgovoru koji je CANU u liku svoga Autorskoga tima ponudila za već gotovo dva mjeseca koliko traje polemika oko Rječnika.
Za sve svoje kardinalne greške Autorski tim Rječnika spreman je da ponudi mantru zvanu „savremena metodologija“. Što ta „savremena metodologija“ neodoljivo vonja na staru mitologiju, nije kriv Autorski tim CANU. Za drugu metodologiju i mitologiju, pokazali su to upornim odbijanjem da prihvate greške, oni i ne znaju. Zato ne treba čuditi što na naučne zamjerke odgovaraju ili relativizacijom ili ignorancijom. Neću se ovđe baviti pokušajima peglanja ligvističkih i istorijskih nonsensa kojima Rječnik obiluje, već ću se osvrnuti na dva pitanja koja se tiču korpusa iz kojega je ekscerpirana građa za Rječnik.
Na pitanje otkud u korpusu Rječnika pisci koji su pisali srpskom ekavicom, Autorski tim odrješito odgovara: „Crnogorski pisci poput Pekića, Šćepanovića, Kovača, Bulatovića, Đurovića i drugih koji su zasmetali 'kritičarima' Rječnika, pripadaju crnogorskoj književnosti (to potvrđuje i sajt FCJK), a kako je crnogorska književnost neodvojiv dio crnogorske kulture, deskriptivni rječnik mora obuhvatati i leksiku iz stvaralaštva ovih pisaca.“ Pred dubinom ovoga objašnjenja, čovjek zbilja mora zastati i zapitati se ‒ razlikuju li leksikografi CANU jezik od kulture i jesu li pisali rječnik crnogorske kulture ili rječnik crnogorskoga jezika!? Kad se već pozivaju na sajt FCJK kao relevantan izvor (na čemu im zahvaljujemo, uz podsticaj na dalje naučno usavršavanje korišćenjem našega sajta), mogli su na njemu pročitati da crnogorskoj književnosti i kulturi pripada, recimo, i Stefan Zanović, pa bi logično pitanje bilo zašto u korpus crnogorskoga jezika nijesu uvrstili i njegovu književnu ostavštinu na talijanskome i francuskome jeziku. Ili, kad već smatraju da je crnogorska kultura isto što i crnogorski jezik, što u Rječnik nijesu, metodološki dosljedno, uvrstili ekavske oblike iz knjiga navedenih pisaca, poput leksema „večnost“ iz naslova zbirke poezije J.B. Raport večnosti. Mada je u ovome slučaju olakšavajuća okolnost po leksikografe CANU što se s obzirom na njegovu dosadašnju djelatnost, J.B. zaista teško može dovesti u bilo kakvu vezu s pojmom kultura. No, da nam se ne bi spočitavalo da stvar posmatramo strogo lokalno, hajde da vidimo kako bi CANU metodologija funkcionisala u slučaju irske kulture i jezika. Nema spora da irskoj književnosti i kulturi pripadaju Svift, Vajld, Džojs, Šo ili Beket. Nema sumnje da bi leksikografski eksperti CANU na osnovu te premise donijeli zaključak da je njihov jezik irski, ali po nesreći za savremenu CANU metodologiju još nijesu doznali retrogradni članovi Irske kraljevske akademije, pa je u njihovu Rječniku irskoga jezika izostala leksika navedenih pisaca!? Zato pozivamo Autorski tim Rječnika CANU da pod hitno uputi depešu irskim kolegama i upozna ih s rezultatima savremene metodologije kako irska kultura, dakle irski jezik, ne bi kaskao za novovjekovnom metodologijom eksperata CANU. Na eventualne zamjerke da su pomenuti pisci pisali engleskim, a jedan među njima i francuskim jezikom, neka se irski akademici, po ugledu na svoje crnogorske kolege, ne osvrću; biće to „nenaučne“ opaske nedobronamjernih „poslušnika“ i „plaćenika“ instruiranih od režima.
Na pitanje poslušnika nauke zašto je u Rječniku reciklirano kompletno jezičko nasljeđe do Petra Prvog, Autorski tim CANU daje izričito naučni odgovor: „Savjet za izradu Rječnika utvrdio je korpus. Smatralo se da je za izradu korpusa crnogorskog jezika reprezentativan period od posljednja dva vijeka, pa je djelo Petra I Petrovića određeno kao graničnik“ (sic!). Da Petar I ne može biti graničnik crnogorskoga književnojezičkog nasljeđa, znao je još 1951. godine i Trifun Đukić pišući Pregled književnog rada Crne Gore od Vasilija Petrovića Njegoša do 1918. godine. No to što je u međuvremenu objavljena 71 knjiga antologije crnogorske književnosti „Luča“, od kojih 21 pripada usmenoj i književnosti prije Petra I, edicija „Književnost Crne Gore od XII do XIX vijeka“ u 23 toma, na desetine knjiga dokumenata od XIII vijeka naovamo, priređene brojne edicije i izdanja preko kojih je naučnoj i laičkoj javnosti postala dostupna i crnogorska književnojezička baština prije Petra I te odbranjene doktorske disertacije o jeziku Andrije Zmajevića i vladike Danila, nije spriječilo Savjet Rječnika da svoja saznanja o crnogorskom književnojezičkom nasljeđu, uz pomoć savremene metodologije, razumije se, veže za shvatanja zastarjela makar 65 godina. I da prevaziđemo opet lokalne okvire, molimo Autorski tim Rječnika CANU da zaoštri pero i strogo ukori autore Oksfordskoga rječnika engleskoga jezika što iz svoga korpusa nijesu davno izvrstili teški leksički balast Vilijama Šekspira, budući da je narečeni autor stvarao cijela dva vijeka prije Petra I. Ako se Crnogorci mogu razbacivati vjekovima vlastitoga književnojezičkog nasljeđa, neće, vala, ni Englezima pasti kruna s kraljice počiste li lijepo svoje književnojezičko dvorište tu neđe do XIX stoljeća.
Nakon toliko tekstova, primjera iz različitih oblasti nauke o koje su se autori Rječnika ogriješili, nakon toliko očiglednih primjera pokušaja Rječnika da se dio crnogorskih građana islamske vjeroispovijesti i pripadnika manjinskih naroda omalovaži (što je dodatno potvrđeno i u saopštenjma nekolicine rječnikobranitelja), te tvrdoglave upornosti da ne priznaju evidentne greške, postalo je jasno da autori Rječnika, ali ni većina članova njegova Savjeta, a po svoj prilici ni Predśedništvo CANU ni njeno članstvo, nemaju ni stručnoga ni moralnoga digniteta da odgovore na naučne izazove savremenoga doba. Krijući se iza „savremene“ metodologije prohujale s novim vijekom u kojem još žive, bježeći od naučnih argumenata u politiku i politikantstvo, zamjenjujući teze i prikazujući se žrtvama, rječnikotvorci i rječnikobranitelji, a s njima i njihovo zaleđe, CANU, pokazali su svu izmještenost iz prostora i vremena, samodovoljnu projekciju vlastite veličine i anahrono bauljanje po prevaziđenim ideologijama i vrijednosnim kategorijama na svu sreću davno minuloga doba.
(Autor je angažovan na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju)
