Prva samostalna izložba radova, Andjele Đuranović, održana je juče, na priredbi posvećenoj njoj i njenom velikom uspjehu u svakodnevnoj borbi sa okolinom, zadacima i prohtjevima društva. Naime Anđela, učenica šestog razreda osnovne škole Milorad Musa Burzan, je djevojčica sa posebnim obrazovnim potrebama, koja pohađa obrazovni plan i program ove škole gotovo isto kao i svi njeni vršnjaci. Ćutljiva spolja, duboko u sebi stidljivo čuva jednu neispričanu bajku, mlade dame, koja živi uz pjesmu, hrani se umjetnošću i želi da dokaže sebi i svima da i ona može, da je i ona vrijedna, nježna i pažljiva jedinka budućnosti našeg društva. Od geografije do matematike Anđela ređa sve petice i to ne prema IROP-u (programu za djecu sa posebnim obrazovnim potrebama) već prema obrazovnim kriterijumima Musa Burzan škole, uz to pokazavši nevjerovatan talenat likovne umjetnosti.
Ipak njen život od zvona do zvona ne može niko drugi bolje opisati do njeni drugari koji sa njom dijele, osmjehe, suze, užine...
''Bojažljivo ulazi u školu, držeći mamu za ruku. Svi posmatramo djevojčicu duge smeđe kose, uplašenog pogleda, čudnog načina komunikacije. Da li da je pitam kako se zove? Kako da joj priđem? Već se ljuti... plašim se i ja... Njena mama nam ukratko objašnjava kako da joj priđemo. Shvatamo da je ona posebna, kao neki neobičan cvjetić u bašti, koji treba da čuvamo i njegujemo. Svaki naredni dan pokušavamo da se prilagodimo njoj, njenim potrebama, ali nenemjetljiv. Taj prekrasan cvjetić se plaši kada se nebo ljuti, kada vjetar huče, kada su dani tmurni i sivi. Želi da sunce miluje prirodu, dodiruje njenu kosu. Želi da sluša najdivnije zvuke prirode, jer se tada osjeća sigurno. Kada su dani tmurni, a oblaci namrgođeni postajemo i mi tužni, jer znamo da Anđela nije srećna. Primjećujemo da ne voli promjene.
Zamislite kako vam ništa nije poznato, jer se neprestano mijenja, zamislite samo kako morate pjevušiti u sebi kako biste mogli razmišljati. Pokušajte zamisliti da ulazite u učionicu koja je nova za vas. Da li biste se vi osjećali sigurno? Kad školsko zvono zazvoni, Anđela ne zna šta slijedi, pa mora pjevušiti kako bi ostala smirena. Jer pjesma je ta koja smiruje. Toliko ovaj cvjetić nosi tereta na svojim leđima a uspijeva da čvrsto drži svoje latice i listove.
Kako bi bilo da vas sve zbunjuje i da ste stalno napeti? Da morate da se branite od svakog neočekivanog zahtjeva okoline? Da ti zahtjevi (pjesmice, slova, brojevi, tačke, zarezi, plus, minus) dolaze neočekivano brzo da počinjete da gubite sposobnost govora. Hvata vas panika i tjera na bijeg. A samo što želite je prekriti uši rukama i čuti omiljenu reklamu sa televizije ili brzo ponoviti neki recept za kolače. A emocije dolaze poput velikog talasa i bez ikakve najave i žele potopiti ovaj cvijet, zamislite samo!
Vremenom se navikava da prebrodi i oblak i kišu i vjetar i slova i brojeve i emocije i strah i buku., Pokušava se uklopiti i nailazi na uspjeh. Sada nije važno kakvo je vrijeme škola je za nju baštica u kojoj želi imati obaveze kao i ostali. Ne želi posebnu svesku za lakše zadatke, ne želi posebnu svesku u kojoj će pisati samo slova. Želi pokazati svima da je savladala osnovna pravila pisanja. Sada zna da rečenicu treba početi velikim slovom, a sjetite se u početku nije željela ništa reći. Želi pokazati da većinu zahtjeva može i ona ispuniti, samo ako joj date jasnu preciznu naredbu. Povratna informacija će sigurno ispuniti sva moguća očekivanja, nema više uplašenog pogleda i straha od nepoznatog. Svaki postavljeni cilj sada se ispunjava.''
Anđelin razredni starješina, Radetić Nataša, je za portal Analitika ispričala da kako obično biva u ovim slučajevima sami počeci su bili dosta teški, međutim ova mlada dama je kroz svega par godina savladala sve prepreke i u potpunosti se uklopila sa svojim odjeljenjem. ''Ja sam takođe profesor engleskog jezika i mogu slobodno reći da je ona sad kod mene bolja od nekih đaka što se znanja iz tog predmeta tiče. Možda je to mehanički ali zna sve da uradi, da čita, da piše i vidi se da uživa u učenju, naročito kada radimo lekcije kroz pjesmice i uvijek je tu da među prvima završi sve obaveze kako na času tako i one kod kuće'', kazala je Radetić Nataša.
Prema riječima asistenta u nastavi, Nikčević Svetlane, Anđela iz mnogih predmeta savladava obrazovni program koji prate svi njeni vršnjaci. ''Moja dužnost asistenta u nastavi je da budem svakog časa uz nju, da uzmem program Musa Burzan škole i da izdvojim šta ja smatram da bi ona mogla da nauči. Međutim kada je u pitanju likovna umjetnost, geografija, engleski, matematika i još brojni predmeti, ona prati i uspješno savladava 90 odsto gradiva zajedno sa svom ostalom djecom, a dokaz za to su naravno sve petice'', ističe Svetlana. Karakteristika osoba sa posebnim obrazovnim potrebama je da su metopate, to jeste da njihovo raspoloženje zavisi od vremena. ''U početku je bilo nekih rijetkih problema, na primjer kada je oblačno njeno raspoloženje se pokvari i postane tužna jer je srećna kada sunce sija, u tim situacijama bi joj crtali sunce na tabli i pjevali pjesmice. Međutim uz rad i podršku društva prevazišli smo sve te probleme i sada ona ne zavisi od ničega, funkcioniše potpuno normalno kao i svi ostali.'', kazala nam je Svetlana.
Iako se možda smatra da djeci sa posebnim obrazovnim potrebama je neophodan poseban vid pažnje i specifičan način života kako u školi tako i kod kuće Anđelina svakodnevniaca je sasvim obična
''Njoj je svaki dan ispunjen, ide u školu, kada dođe kući završi sve svoje domaće zadatke nakon čega pjeva, crta, igra igre na računaru. Sve što je potrebno je velika doza iskrenosti jer ona na primjer ne može da komunicira kao vi i ja ali ako joj kažem - Anđela sjutra idemo na more - ona zna šta treba sjutra da radi a na meni je da to ispunim jer ako ja ulivam svoje povjerenje u nju da će da ispuni neku obavezu tako i ona uliva njeno u mene da neću pregaziti svoju riječ'', kazala je Nada Đuranović, majka ove prekrasne djevojčice, koja ističe da kao majka ne može biti ponosnija na svoje dijete.
''Nadamo se da ste zamislili ovaj cvjetić da ste počeli da ga razumijete i da ćete naučiti da mu budete podrška. Ali zapamtite možda vam Anđela ne može pokazati ljubav, ni osjetiti je, možda će izbjegavati zagrljaj, pogled u oči jer joj je to zaista teško. Ali budite sigurni dubina njenih osjećanja jednaka je dubini naših.
Zato joj se i želimo zahvaliti što nam je pokazala da se i malim mogućnostima velike prepreke preskaču. Zato joj se i želimo zahvaliti što njena posebnost u našoj školi piše jednu lijepu priču. Hvala, Anđela, što si nas naučila da čovjek nije više čovjek po stvarima koje kaže već ko svoje male sposobnosti pokaže'', završili su svoj govor Anđelini vršnjaci ostavivši nam svima golemu knedlu u grlu. Sijaj zvijezdo!
Luka Đurić
