Piše: Srđa MARTINOVIĆ
Tako novina Dejli Skeč (Daily Sketch) iz Londona, 27. februara 1918. godine, obavještava: "Hiljade Crnogoraca bore se u redovima naše kanadske vojske, đe su se divljenja postojni pokazali". Ministar spoljnih poslova Francuske, Delaroš Verne, uputio je pozdrave ministru spoljnih poslova Crne Gore, Evgeniju Popoviću, u kojem između ostalog navodi: "...Izvolite primiti moju najiskreniju zahvalnost... prilikom naših novih uspjeha na Mezi, u kojima su junački učestvovali hrabri vojnici crnogorski, koji su uvršćeni u jednu od naših odabranih jedinica". Zaboravljenim crnogorskim junacima u borbi za slobodarske ideje po svjetskih ratišta, nastojaćemo u narednom periodu da se sjećanjem djelimično odužimo. Tako su se u redovima francuske i američke vojske zajedno na Verdenu, ili kako su tada Crnogorci zvali "Verdunu", našli Niko Jovićević i Miro Martinović.
Niko Jovićević rođen je 1882. godine u porodici Andrije Bojičina, komandira crnogorske vojske i majke Zlatane rođene Vukotić. Vojno obrazovanje stekao je u Francuskoj, nakon čega je stupio na službu u crnogorskoj vojsci na raznim dužnostima. Od 1903. godine bio je bataljonski poručnik u Prvom bataljonu Stajaće vojske.Učesnik je Prvog balkanskog rata 1912-1913. godine kao štabni oficir u štabu komandanta Primorskog odreda Mitra Martinovića. Tokom Prvog svjetskog rata kao kapetan crnogorske vojske nalazio se u Lovćenskom odredu kao pomoćnik šefa štaba ovog odreda, a vodio je i izviđačke jedinice. Nakon sloma Crne Gore januara 1916. godine, u pratnji crnogorskog kralja i Dvora otišao je u Francusku. Upućen je u francusku vojsku u Legiji stranaca na usavršavanje sa većom grupom Crnogoraca, koji su se koncentrisali u Frnacuskoj.
Francuskoj vojsci priključio se sredinom 1916. godine, u kojom mu je priznat čin kapetana i kao francuski akademac postavljen je za komandanta pješadijskog puka Legije stranaca u Prvoj brigadi Marokanske divizije francuske vojske. Sa svojim pukom učestvovao je u svim operacijama koje su francuske jedinice vodile na Zapadnom frontu. U bitkama velike ofanzive antantinih oružanih odreda istakao se na čelu svog puka zbog čega je odlikovan visokim odlikovanjem od vrhovnog komandanta francuske vojske maršala Petena. Niko Jovićević je pohvaljen u dnevnoj naredbi i odlikovan Vojnim krstom sa palmama. Službeni izvještaj o tome glasi: "Na osnovu vlasti koja mu je povjerena rješenjem ministarskim br. 12285 k. od 8. avgusta 1914. godine, vrhovni komandant proizveo je i imenovao je u počasnoj legiji za kavaljera g. Nikolu Jovićevića, kapetana u pješadijskom puku stranačke legije: odlična oficira osobite hrabrosti i pohvale dostojnog pregnuća; 20. avgusta 1917. godine vodio je borbu na čelu prvih juriša sa zanosom i odlučnošću kojoj su se svi divili, u svom naletu stigao je da za jedan sat ranije izvrši svoj zadatak prešavši preprećnu paljbu naše artiljerije, doprinijevši osvajanju dva topa i zarobljenju mnogobrojnih neprijateljskih vojnika. Iako je teško ranjen u borbi, komandu nad svojim pukom držao je i dalje". U borbama je ranjavan nekoliko puta, između ostalog odlikovan je i Ordenom Legije časti. Iz vojske je demobilisan kao stopostotni invalid, nakon čega se nastanio u Francuskoj. Kako mu je Niko Jovićević bio lični prijatelj, princ Petar Petrović Njegoš, lično se, krajem decembra 1931. godine, založio kod jugoslovenskih vlasti za regulisanje penzije, jer se nalazio na samrtničkoj postelji. Međutim, Niko Jovićević je umro naredne godine u 50. godini života od posljedica teških ranjavanja u Francuskoj.
U čuvenoj Verdenskoj klanici učestvovao je i crnogorski pečalbar Miro Perov Martinović. Rođen je 1894. godine u Bajicama kod Cetinja, a kao dječak otisnuo se u svijet u potrazi za boljim životom. Međutim, njegovim mladim nadanjima sreća nije bila naklonjena, nakon nekoliko godina mukotrpnog posla u montaninim rudokopima i mičigenskim šumama odzvonio je poklič na oružje iz rodnog mjesta. Crna Gora je ulazila u Prvi balkanski rat 1912-13. godine. Nakon mjesečne plovide preko Atlantika, stupio je u svoju četu i junaštvom se odlikovao u borbama pod Skadrom, u jurišu na Dečić i Taroboš. Nakon potpisivanja mira u maju 1913. godine, odložio je oružje i zamijenio ga ponovo američkom krampom. Dva puta u pola godine, tri puta u dvije godine odzvanjao je vapaj domovine za sinovima razasutim širom svijeta da joj je priključe u borbi za slobodu. Nakon samo mjesec dana, Miro Martinović, ponovo prelazi okean u priključuje se crnogorskoj vojsci u Drugom balkanskom ratu. U borbama na Bregalnici teško je ranjen, zbog čega je odlikovan više puta. Po sklapanju mira ponovo se vraća za SAD. Međutim, dok su njihove američke kolege koristile svoje slobodne dane i odmore u druženju sa porodicom i prijateljima, Crnogorci su "krali" i slobodne i radne dane, da bi hitali u pomoć ratnim plamenom zahvaćenoj domovini, ne zaboravljajući zavjet davno zavještan. Kada je Crna Gora među prvima, 1914. godine, ušla u Prvi svjetski rat, na poziv crnogorskog suverena i Crne Gore, Miro Martinović je stao u redove crnogorskih pečalbara koji su u lukama istočne obale Sjedinjenih Američkih Država revnosno čekali svoj brod za domovinu. Međutim, kako su veze sa Crnom Gorom bile odsječene, prijavio se u američke jedinice koje su se pripremale za iskrcaj na tlo Evrope u trenutku kada su se vodile krvave borbe između sila Antante i Centralnih sila. U jurišima francuske i američke vojske na Zapadnom frontu, pokazanim junaštvom i primjerom odlikovan je više puta, kako kuršumima pušaka i mitraljeza tako i visokim francuskim i američkim odličjima. Poratno vrijeme proveo je u SAD oporavljajući se od teških ratnih posljedica. Iako sa više rana nego ordenja, odjeknuo je i posljednji zov domovine iz majčinog pisma. Ponovo na putu preko okeana za domovinu, slabašno zdravlje teško mu je narušeno, kada mu je nakon 20 dana po dolasku u rodni kraj odzvonio i posljednji majčin poklič. Umro je u 34. godini života, 1928. godine, od posljedica teških ranjavanja na skadrskom, bregalničkom i verdenskom ratnom poprištu.
