Piše: Doc. dr Vladimir VOJINOVIĆ
Spao Rječnik CANU na tri branitelja. A u njemu piše da je na tome projektu bilo angažovano 13 članova Savjeta, tri redaktora, 12 konsultanata, šest obrađivača i jedan stručni saradnik. I interesantno je upravo to da su dva od tri preostala branitelja – u rukovodstvu iste političke formacije.
CANU i autorski tim Rječnika donedavno pribjegavali su strategiji šutnje (dio ranije pomenute damage control strategije), koju su samo u dva navrata narušila nemušta saopštenja kolektiva. Ta strategija šutnje pojedinaca, kojoj je CANU pribjegavala, do prije dva dana činila je da makar ne bude, u teniskome žargonu rečeno, neiznuđenih grešaka. No, napokon, stigle su i prve reakcije pojedinaca. I sad je više nego jasno da su se branitelji upleli u vrzino kolo, i da će, s obzirom na težinu ukupne situacije, koja je opterećena prijetnjom krivične prijave, početi da sami raspliću leksikografsko klupko CANU.
Evo zašto je veoma važno da se branitelji Rječnika CANU češće javljaju, makar i onako kako su to učinili u nedavnim političkim saopštenjima, eseju i kolumni.
Prvo. Nedavne „odbrane“ u punoj mjeri adresirale su počinioce grubih grešaka u Rječniku CANU. Otkud to? Analizom diskursa tekstova „odbrane“ postaje jasno čija je „fina“ ruka „glačala“ pojedine odrednice i u Rječniku.
Drugo. Nije strano crnogorskoj javnosti da je članovima autorskoga tima svojstveno optuživanje, potkazivanje i klevetanje kolega, čak i pred sudovima. Samo ovoga puta takvo postupanje ne tiče se tek pojedinaca, njihovih sudbina i karijera, već je usmjereno na crnogorski multietnički i multikonfesionalni sklad. Stoga treba očekivati da „odbrana“ Rječnika CANU preraste u pojedinačne odbrane i pokušaje prebacivanja odgovornosti među članovima autorskoga tima. Po principu, spašavaj se ko može. Na to nas navodi činjenica da je težinu odgovaranja „na sebe preuzeo“ jedan od najmlađih saradnika u projektu CANU. No, čini se kako je upravo on, nepoznat široj javnosti, isturen da u ime svih prizna grešku. Kolika je tek to greška – pokazaće vrijeme.
I treće. Iz tih se uradaka jasno vidi da branitelji nemaju kapaciteta da stupe u argumentovanu stručnu polemiku ili naučnu raspravu. Možda je neko i očekivao od branitelja Rječnika CANU da će njihovi tekstovi, kad se jednom pojave, biti utemeljeni u stručnim i naučnim argumentima, ali je nepostojanjem istih u tekstovima „odbrane“ u crnogorskoj javnosti i definitvno stvorena kristalno jasna slika o cijelome sporu oko Rječnika CANU. Prazna politikantska naklapanja, bez odgovora na strukovno modelovana i postavljena pitanja, zazvučala su u medijima kao potrošeni lonac, bačen niz skale. Ko zna, taj zvek će možda jednom i biti interesantan studentima filologije, kao materijal za obradu neuspjelih, praznih polemičkih diskursa.
U međuvremenu, tj. u zenitu polemike o „kvalitetu“ Rječnika CANU, neophodno se osvrnuti na stvarnu težinu tih „odgovora“. Dakle, da vidimo kako se branitelji Rječnika i čime brane i osmotrimo usmjerenje braniteljskoga diskursa na predmet polemike. Javnosti je tema jasna i tu prevare nema – prikazi Rječnika putem analiziranih primjera svima govore o toj knjizi kao lošem štivu. S druge strane, branitelji Rječnika uporno bježe od te teme i pokušavaju da upotrebom imena političara i pjesnika, nabrajanjem političkih funkcija i uspostavljanjem diskursa paranoje i teorije zavjere zamagle sopstveno neznanje i nestručnost. Osim toga, stilom obraćanja koji je ispunjen patetikom branitelji Rječnika, svjesni da nemaju čime odgovoriti pred onima koji vjeruju svojim očima, nišane one ciljne grupe koji slijepo čitaju njihove uratke.
Zato je dobro da vidimo na koga se branitelji Rječnika pozivaju u svojim tekstovima „odgovora“. Citirali su, dakle, radove njemačkoga pjesnika Štefana Georgea, Poslovnik Skupštine Crne Gore, turističke rječnike štamparije Obod, jedan dopis ministarke nauke, teze gradonačelnika Podgorice, doktorsku disertaciju dekana FCJK, propagandni materijal DPS, teze poslanika Nika Đeljošaja, strategije Gebelsa i Trećega Rajha...
Je li sad jasno što žele branitelji? Po strani to što politikantski nastupaju u stručnoj polemici o „kvalitetu“ leksikografskoga štiva, trezvena analiza njihovih „argumenata“ u polemici vodi ka sljedećem zaključku: ova družina ma šta da dobije za zadatak, ma ko da iza njih stoji i ma ko da ih plaća, nije u stanju da jedan posao obavi kvalitetno. Dakle, bilo to namjerno ili ne, bježanjem od teme rasprave i upotrebom neefektnih podataka, posredno su ukazali na to kako su uspjeli da proizvedu ovakav Rječnik. Jer, onako kako u „odgovorima“ skaču s teme na temu i pribjegavaju kvaziargumentaciji, tako u Rječniku obrađuju pojmove, i jednako „uspjelo“ za pojedine odrednice biraju primjere. To jest, kako zbore, tako i tvore. Da li je u pitanju neznanje ili zla namjera, svejedno je. Šteta je učinjena. Uvrijeđeni su Albanci, Bošnjaci, antifašisti i svi kojima je na srcu multietnička, multikonfesionalna, građanska Crna Gora.
I dalje. Bilo bi u ovim tekstovima branitelja Rječnika posla i za Frojda. Evo leksema i sintagmema iz braniteljskih tekstova koji to potvrđuju: „poslušnost“, „podobnost“, „institucije-dželati“, „dželat s Cetinja“, „fanatik naciona“, „zaleleka“, „strašna čudovišta od mastila“, „ubajaćene identitetske kolače“, „servilni jezikoslovni konobari“, „svetom trojstvu fanatika“, „svetog domovinskog zemljišta“, „spaljivanje knjige“, „zastrašivanje manjine“, „vitezovi iz DPS-a“, „zeleni mu identitet“, „paklena kombinacija“, „paklen posao“...
Koji je onda zaključak analize „odgovora“?
Za cijelu priču o Rječniku CANU nije previše bitno to što su branitelji Rječnika čak i upotrebom riječi i sintagmema u tekstovima pokazali da su poraženi, očajni i prestrašeni, bitnije od svega je to što su, uplićući se u posao koji ih očigledno po svemu nadrasta, spoznali sebe. Kao u ogledalu.
Eto đe ih je odvelo višegodišnje poigravanje s diskursom paranoje i teorije zavjere.
(Autor je profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju)
