Uniforme, formacijski strojevi, ali posebno njihovi kriminalni dosijei idu u prilog ovoj sumnji, koju osim policije, ispituje i Tužilaštvo.
Dnevne novine saznaju da je u operativnim evidencijama službi bezbjednosti registrovano oko 100 osoba, koje pripadaju takozvanoj redarskoj službi. Prema pouzdanim podacima, njih 40 je u prethodnom periodu bilo pravosnažno osuđeno.
Protiv ovih "policajaca" DF-a izrečeno je ukupno 70 pravosnažnih presuda, što implicira na zaključak da je riječ o višestrukim povratnicima u vršenju krivičnih djela. Pored te brojke, još njih 20 su gonjeni zbog prekršaja iz oblasti javnog reda i mira.
Ova grupacija specifična je i po načinu organizovanja po uniformama nalik na policiju, dok su zvanja i komandna naređenja "iskopirali" od vojske. Međutim, to nije iznenađujuće s obzirom da su predvodnici ove redarske službe bivši pripadnici ozloglašenog Sedmog bataljona Vasilije Durutović i Božidar Buturović.
Za one koji su zaboravili, Sedmi bataljon je formiran prije nešto više od 17 godina, kada je kosovsko krvoproliće dovelo i do povećanja borbene gotovosti vojske u Crnoj Gori, koja je stezala obruč na granici sa Albanijom i Kosovom.
Pojedini sadašnji "redari" imali su zapaženu ulogu u bataljonu, koji je nosio epitet zloglasnog, sastavljenog od pripadnika različitih kriminalnih i ekstremnih struktura.
Nezanemarljiva činjenica je da su upravo u to vrijeme hiljade ljudi sa Kosova žene, djeca, muškarci, stari i iznemogli, različitih nacionalnih i vjerskih pripadnosti, koji su u nepreglednim kolonama, pješke, na traktorima i kamionima, ali i u zbjegovima kroz guste čakorske šume, pronašli utočište baš u Crnoj Gori.
Međutim, sjenku srama na crnogorsku humanost bacio je Sedmi bataljon, čija nedjela i dalje ispituju istražitelji EULEKS-a, koji vjeruju da u graničnom pojasu Crne Gore postoji masovna grobnica u kojoj su zakopani pobijeni Albanci. Prva njihova informacija da bi se takva grobnica mogla naći na području današnje andrijevačke pilane, prije šest godina ispostavila se nepreciznom. Ipak, istraga još nije okončana, jer grobnica još nije nađena, a vjeruje se da taj slučaj nije usamljen.
Ne postoje dokumenti, niti operativne zabilješke iz tog perioda, koje bi potkrijepile čvrste sumnje, ali se brojni mještani Andrijevice sjećaju vojne kasarne u tom mjestu, koja je krajem 90-ih bila baza Sedmog bataljona, korištena za isljeđivanje kosovskih Albanaca.
U proljeće 1999, prema sjećanjima mještana tog kraja, nerijetko su iz pravca kasarne dopirali jezivi krici i vapaji bespomoćnih zarobljenika, koji su prema jednoj verziji bježeći pred srpskim snagama, preko Čakora ulazili u Crnu Goru, dok su po drugoj verziji, naoružani hapšeni na granici sa Albanijom, iz koje su pokuša-vali da izvrše upad u Crnu Goru i tako lakše dođu do pojedinih odredišta na Kosovu, gdje bi se borili pod komandom OVK.
Zarobljenici su, navodno, nakon svakodnevih ispitivanja odvođeni u obližnje napuštene radničke barake, koje su služile kao vojni logor.
"Kako bi ih što više ponizili, pričalo se da su ih katkad puštali u dvorišta baraka, gdje su izgladnjeli čupali travu i tako se hranili. Neki pripadnici Sedmog bataljona su se čak hvalili da su logoraše dovodili u vojni stacionar, odnosno u šatore u blizini fudbalskog stadiona, gdje su dolazili njihovi mladi potomci i iskaljivali se na nesrećnicima", prepričava se i danas po Andrijevici. Ono što je ipak ostala enigma, to je sudbina tadašnjih zarobljenika Sedmog bataljona.
Pripadnici redarske službe uspjeli su nedavno i u namjeri da ponize parlament, kada su bez problema sa propusnicama ušli u kancelarije poslaničkog kluba DF-a i razbaškarili se u njima, sa namjerom da pošalju jasnu poruku.
Na spisku “gostiju" tada su se našli Vasilije Durutović, Božidar Buturović, Velimir Eraković, Đorde Milović, Dejan Gojković i Goran Nikezić. To su im omogućili generalni sekretar Skupštine Siniša Stanković, ali i služba obezbjeđenja, koja nije reagovala u skladu sa kontraobavještajnom zaštitom, bez obzira na njihove propusnice.
