Da je filologija fizika, možda bi teorija relativiteta kojom se uporno brani autorski i savjetnički tim Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika mogla objasniti sve crne rupe njihova leksikografskog promašaja. Ovako, u nemogućnosti da odgovore na neko od brojnih postavljenih pitanja iz domena struke, leksikografi CANU posežu za metodama lične diskvalifikacije oponenata i klasične zamjene teza, ne prestajući pritom da vrijeđaju ne samo oponente i pripadnike manjina već i zdravu pamet.
Kako drugačije protumačiti njihovu ocjenu da Fakultet za crnogorski jezik i književnost, čiji su profesori i saradnici ukazali na nenaučni, anticivilizacijski i otvoreno šovinistički koncept njihovih leksikografskih jedinica, konstruiše neistine i širi međunacionalnu mržnju!? Vrhunac njihova licemjerja je konstatacija da su „pojedini politički predstavnici albanske nacionalne manjine povjerovali“ navodnim defamatorima. Pa zar poslije svih najprizemnijih kvalifikacija izrečenih na račun jednoga u Crnoj Gori autohtonoga naroda, kojeg u ovom pamfletu oglašavaju, terminologijom iz Miloševićeva vremena, „nacionalnom manjinom“, autori Rječnika sebi daju za pravo da i njegove političke predstavnike proglase nesposobnim da sami pročitaju i rastumače ono što u Rječniku piše!? Nabrajajući potom „odredničke riječi koje u osnovi imaju alban-“, objašnjavajući neobjašnjivo, i hokus-pokus fraziranjem skrećući s teme, autori Rječnika svoja očito negativna predubjeđenja prema jednome narodu pravdaju korpusom koji su ‒ gle čuda ‒ sami selektirali!? Pravdajući vlastite stereotipe naučnim principima, rječnikotvorci zapravo samo potvrđuju da je njihov rad nesrećni spoj neznanja i jedne uvezene hegemonističke ideološke matrice, koja je u srži djelovanja CANU još od sredine 80-ih godina XX vijeka.
No sviđalo se to njima ili ne, autori Rječnika moraju se pomiriti s činjenicom da je Crna Gora građanska država; da baštini multietničnost, multikonfesionalnost i multikulturalnost; da u njoj na svu sreću većina ne dijeli njihove vrijednosne stavove i da ovakve podvale više nikad neće moći proći bez javne osude; da Albanci nijesu nikakva „nacionalna manjina“, niti doseljenici u Crnu Goru, niti remetilački faktor koji bilo kome bilo što nameće, već njen autohtoni manjinski narod, koji je i u bliskoj prošlosti pokazao punu privrženost ideji crnogorske državne nezavisnosti i danas obogaćuje etnički i kulturni sklad Crne Gore; da je islam religija, koliko i sve druge, a da pripadnici islama nijesu nikakve „poturice“, „Agarjani“, „bezbožnici“ ili „nevjernici“; da Bošnjaci kao autohtoni manjinski narod žive i u Crnoj Gori i sl. No nijesu CANU leksikografi pali samo na ispitu građanskoga obrazovanja, već i na ispitu struke, što su u nizu tekstova objavljenih u proteklih više od mjesec dana argumentovano dokazali profesori i saradnici Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Ni na jednu naučnu primjedbu Crnogorska akademija nauka i umjetnosti do danas nije ponudila nikakav odgovor osim lične diskvalifikacije oponenata i praznog fraziranja. Ostaće u povijesti leksikografije velika nedoumica kako se moglo desiti da eksperti CANU krenu praviti rječnik a da ne poznaju osnove akcentuacije crnogorskoga jezika; da im nije poznato da crnogorski jezik ne počinje s Petrom I; da djela pisaca koji su pisali srpskom ekavicom nikakvom metodološkom alhemijom ne mogu činiti korpus rječnika crnogorskoga jezika; da fonetika i fonologija nijesu isto; da ni glas i fonem nijesu sinonimi; da ne postoje sufiksi -čki, -cki, -ćki i -ški; da nema glagola koji nemaju infinitiv; da je novi vijek minuo evo već gotovo cijelo jedno stoljeće i sl.
Ako autori Rječnika nemaju građanske kulture i pristojnosti da se manjinskim narodima i ukupnoj crnogorskoj javnosti izvine zbog uvredljivoga sadržaja koji su plasirali svojim leksikografskim zastiđem, ono bi bar javnost mogli pošteđeti ovakvih pravdanja kojima samo potvrđuju u kojoj je mjeri krovna crnogorska naučna institucija izmještena iz crnogorske savremenosti i uronjena u ideološke i političke magline XIX vijeka.
