Ne znam što su gospoda iz CANU htjela da postignu kad su na promociji Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika (I, A-V) istakla da je taj rječnik poklon državi za deceniju obnove njene nezavisnosti. Dvije su solucije – ili je neko u patriotskoj euforiji htio vlastima staviti do znanja da je eto i CANU (koji zlobnici etiketiraju neaktivnim i anticrnogorskim) svojoj otadžbini darivao „jedan od najvećih naučnih projekata u njenoj istoriji“, ili je pak neko bio toliko maštovit i subverzivno anarhičan da je iza rodoljubnog diskursa skrio pajtonovsku sprdnju. Znajući artističko-performerske pragove kreativnosti CANU i njihovu izvornu komesarsko-komitetsku bit, ipak mislim da je u pitanju prvo, s tim što tradicionalistički nazor akademika nije računao da će neko pogledati u zube njihovu darovnome konju. Iz uvodnoga narativa moglo bi se zaključiti da u ovome prikazu provijava predrasuda, ali sam ubijeđen da će konkretni argumenti to osporiti.
Kad sam prvi put prelistavao poklon, zbog nebavljenja lingvistikom svoju sam pažnju usmjerio na istorijske događaje i procese u Rječniku, njihovu dataciju i eksplikaciju od strane leksikografa koji su ga sačinili. Nekako je taj po Kraljevinu Jugoslaviju kobni Aprilski rat iz 1941. bio koban i za CANU jer sam nakon informacije sa str. 79 da je Aprilski rat vođen „od 6. do 17. aprila 1947.“ počeo detaljnije pratiti istorijske odrednice. Nijesam ni posumnjao u osnovno istorijsko obrazovanje CANU-ovih saradnika, naročito ne kad sam vidio da je u primjerima u Rječniku korišćen jezik akademika Zorana Lakića. Mislio sam da se radi o štamparskoj grešci jer đe se radi – tu se i griješi. Na str. 213 u objašnjenju za riječ bjelogardejac nalazimo da su se bjelogardejci kao članovi carističke Bijele garde borili protiv boljševika za vrijeme „Oktobarske revolucije 1918. godine“! Crvena istorija Rusije izgleda nije jača strana CANU, o čemu nam svjedoči dodatno objašnjenje za odrednicu armija (str. 87), koje se odnosi na Crvenu: „sovjetske oružane snage od 1918. do 1945. godine“, što svakako nije tačno datirano. Crvena armija je 1946. a ne 1945. godine doživjela transformaciju i dobila ime Sovjetska armija. Sličan propust napravljen je i s Vermahtom na str. 361. Za CANU to je „naziv za njemačku vojsku u Drugom svjetskom ratu“, a biće da je istorija Vermahta ipak starija 4 godine od napada na Poljsku.
Tu se nažalost ne završava ova lakrdija. Na str. 378 u dodatnim pojašnjenjima značenja riječi vijek leksikografi CANU su se dali i u periodizaciju istorije. Stari vijek je tako po njima trajao od „pojave prvih pisanih spomenika do pada Zapadnog Rimskog Carstva (467. god.)“! Mislim da je jedna od prvih lekcija iz istorije koja se uči u osnovnoj školi posvećena omeđavanju istorijskih epoha kako bi đeca stekla orijentaciju u istoriji – pa se kaže da je Zapadno Rimsko Carstvo palo 476. godine kad je Otoakar svrgao potonjega rimskoga vladara Romula Avgustula. Ako se priśetimo da se CANU hvalisao na promociji kako su veoma ažurno radili na ovome projektu te da je u prethodnim osvrtima jedan autor sjajno zapazio da je naša Akademija za nekoliko godina uradila ono što su neke uradile za više od vijek, moramo se zapitati da li su leksikografi Rječnik kucali na brzinu. Pa tako pokazali da srednjovjekovna metateza nije samo jezička no i matematička pojava. A đe nije metateza, onda je vjerovatno greška pisara. Da se ipak ne radi o štamparskim greškama i greškama u kucanju, svjedoči nam ista stranica (378), na kojoj se vidi da CANU polako gubi orijentaciju u vremenu – ako je vjerovati leksikografima epoha novoga vijeka još traje (!) jer kažu da je novi vijek „razdoblje od pada Carigrada ili otkrića Amerike do danas“! Zamislite kako bi bilo lijepo da neki od ljudi koji su radili na projektu śutra kao profesor književnosti istakne na predavanju: Borislav Pekić je jedan od najboljih novovjekovnih pisaca (!) ili pak, Zuvdija Hodžić, poznati novovjekovni crnogorski književnik. Moguće da ih je ona Oktobarska revolucija iz 1918. potpuno zaustavila u vremenskom kontinuumu pa su zaboravili da tu oiviče novi vijek. Pitanje je sad da nije možda CANU u toku izrade Rječnika crnogorskoga jezika bukvalno prepisivao iz nekoga rječnika s početka XX vijeka? Jer ako novi vijek još traje, možda se Oktobarska revolucija nije ni dogodila, možda je Lenjin samo jedna fantazmagorija? Ajde priznajte da, dok čitate o Rječniku, imate utisak da ste u nekoj Borhesovoj noveli. Igra s istorijom, tim povijesnim ogledalom, umetanje lažnih odrednica i pogrešnih podataka i izgubljeni likovi okupljeni oko CANU. Onda dolistate do str. 102 i riječi Austrija i Austrougarska i u četiri reda nađete svu dubinu kontradiktornosti CANU. Prvo saznajete da se od monarhije Austrije „krajem (!!!) 19. vijeka razvila Austrougarska“, a potom tri odrednice niže da je Austrougarska „nekadašnja dvojna monarhija Austrije i Mađarske nastala polovinom (!!!) 19. vijeka“. Ovo zbilja nije mogao ni Horhe Luis u toku najveće inspiracije – iako je bio alhemičar teksta, godinu 1867. nije mogao staviti na kraj i u sredinu devetnaestoga vijeka. Definitivno rječnikokovci iliti rječnikotvorci imaju velikih problema s istorijom i matematikom. Kako drukčije objasniti slučaj sa str. 143, đe saznajemo da je barok „umjetnički stil (od 16. do 18. vijeka)“. To znači da bismo vremenski Alberta Direra mogli strpati u barok, što bi bilo istovjetno pokusu jednoga kandidata za CANU kojemu je Starac Milija nekako zalutao u crnogorski barok. Naročito su zanimljive i crnogorske istorijske teme, od kojih ćemo ovđe navesti samo nekoliko, budući da broj grešaka prevazilazi gabarite novinskoga prikaza, što iziskuje skorašnji nastavak. Ako bi neko čuo za Bokeljski (krivošijski) ustanak i imao pri ruci rječnik CANU te provjerio o čemu se tu radi, saznao bi da je to bio „ustanak Bokelja i Krivošijana (1881–1882), zbog odluka austrougarskih vlasti da im nametnu vojnu obavezu“. U ovome objašnjenju naizgled sve je u redu. Ali ne zaboravimo da u njemu nema pomena o Bokeljskom (krivošijskom) ustanku iz 1869. godine! Koliko su čitav ovaj projekat radili „mehanički“, vidi se nekoliko odrednica kasnije kad navode primjer za upotrebu riječi bokeški, u kojem se usputno spominje ustanak iz 1869. bez ikakva objašnjenja. Nevjerovatno! Naročito će biti zanimljivo viđeti reakciju Bajica kad saznaju Martinovići da su njihovi preci „doselili iz Gacka“ (str. 121) ili Brčela kad vide da nijesu pleme (str. 301).
Istina je da rječnik nije enciklopedija, zato sam se i bavio objašnjenjima a ne primjerima upotrebe, koja po svim standardima nauke i leksikografije moraju biti vjerodostojna. A objašnjenja CANU niti su naučna niti vjerodostojna. Ona su plod neozbiljnoga pristupa. Jer nije moguće da su objašnjenja bez ikakve kontrole u ovolikoj količini (a ovo je tek početak) iz rukopisa direktno, bez provjere, išla u štampu?! Morao je neko izvršiti lektorsku i korektorsku kontrolu, a naučni saradnici iz raznih oblasti provjeriti odrednice iz svojih branši. Da je Rječnik radilo neko udruženje bilo čega, potpuno bih razumio entuzijazam i pohvalio napore. Ali za krovnu kuću nauke i umjetnosti neprihvatljiva je ovolika doza neznanja. Da je bilo provjeravanja napisanoga, vjerujem da bi pored ovih grešaka bar bili uklonjeni anticivilizacijski tonovi u objašnjenjima i primjerima na račun Albanaca i muslimana. Pitam se hoće li akademija štampati letak s ispravkama i da li će se on stavljati u Rječnik? Možda letak bude obimniji od njega. Riječ ima CANU.
Pobjeda
