Piše: Prof. dr Anton K. Berishaj
Razlika je međutim u tome što - ako se scenariju spomenute komedije može pripisati “simpatičnost”, pojedina tumačenja u spomenutom rječniku, naročito kada je riječ o “njima”, retrogradna su, opterećena, mržnjom i izazivaju osjećaj bijede i jada.
Ubijeđen sam da je to i jedino objašnjenje zašto je spomenuti rječnik uzburkao – ne samo akademsku, i (srećom) – ne samo određene krugove albanske javnosti. Sve je dakle komično, da nije i tužno. Neka u ovom tekstu devedesete godine prošloga vijeka (koje mi Albanci zelimo zaboraviti, a da je sreće i većina iz sada nam zajedničke bivše SFRJ), ostanu u kontekstu tragi/komičnog dozivljavanja “onih”. Na ovaj način ćemo zaobići mitinge istine i silne kampanje proizvodnje neprijatelja, satanizaciju, albanofobiju, denigriranje, vrijeđanja istorije i osobenosti kulture, jezika…, tretiranja “onih”, što bi “nadahnuto” rekao Erdeljanović – “divljačne Arbanase…” O ranijim vremenima i da ne govorimo, ali simptomatičan je kontinuitet recipročnog doživljavanja “onih” od “nas”.
Dimitrije Tucović je još 1914. pisao: “Zavojevačkom politikom srpske vlade prema arbanskom narodu stvoreni su na zapadnoj granici Srbije takvi odnosi da se u skoroj budućnosti mir i redovno stanje teško mogu očekivati. […] naša štampa, u pogubnoj utakmici da pomogne jednu rđavo upućenu i rđavo izvođenu politiku, mesecima i godinama [je] rasprostirala o arbanskom narodu tendenciozna mišljenja […] To je i danas glavno sredstvo kojim šovinistička štampa izaziva kod srpskoga naroda mržnju prema ‘divljim’ Arnautima, prikrivajući kao guja noge divljaštva koja je srpska vojska prema njima počinila. […] Balkanicus i D-r Vladan napisali su po jednu čitavu knjigu sa očitom željom da smožde ovaj bedni arbanski narod i da dokažu njegovu nesposobnost za kulturan i nacionalan život. […] U cilju da dokažu da taj narod kao rasa nema smisla za kulturan i samostalan život, oni sve ono što u primitivnosti toga naroda postoji predstavljaju ne kao izraz istorijskoga stupnja na kome se on nalazi i kroz koji su svi drugi narodi prošli, već kao izraz njegove rasinske nepodobnosti za kulturan razvitak uopšte. […] Revnost Balkanicus-ova u potcenjivanju arbanskoga naroda kao rase ide dotle da istorijsku ulogu Skender-bega pripisuje njegovu poreklu od Srpkinje Vojislave” (Vidjeti: portal za filozofiju i društvena pitanja Olivera Milosavljević: Stereotipi prema Albancima, Filozofski magazin 2015, Tucović (1914) 1980:17–44).
Tucovićevo, vrijeme je prošlo. Prošle su i devedesete godine prošlog vijeka, a ovaj Tucovićev “bedni arbanski narod”je na tlu Evrope ipak uspio stvorio ne jednu, već dvije države, istina uz podršku medjunarodne zajednice, ali istorija ne pamti nijedan slučaj da je neko uspio da se oslobodi i stvori sopstvenu državu bez podrške onih “drugih”. Zaista je dugačak niz autora koji su svoje stvaralaštvo posvetili ometanju tih procesa. Hadži Serafim Ristić (1864, 1906), Aleksijević (1878), Srećković (1888), Gopčević (1890). Radosavljević Bodin (1903), Ivanić (1903, 1909), Jovanović (1910), Radonić (1912), Djorđević (1913), Stepanović (1913), Tomić (1913), Milojević (1972), Bogdanović (1985), Samardžić (1989), Mladenović (1989), Samardžić (1990), Jovičić (1991), Bataković (1991), Dragić Kijuk (1992), Jevtić (1992), Gluščević (1992), Ćosić (1992), Djuretić (1992)…i CANU (2016), što jasno govori da je čak i neskromno u CANU tražiti samo mozgove, već ispirane mozgove i izlegle zmijice iz prošlosti.
Šta kaže Rječnik CANU: No, vratimo se – sada već - “famoznom Rječniku CANU. Upustati se u pojedina tumačenja uobičajeno iskrivljene istorije u tom rječniku i nije neko otkriće, ali da se CANU nije pomjerila od zacrtanog kursa gore navendenih mentora (čast izuzecima), jednostavno - nisam želio da vjerujem. Kako su ti – istina ispirani mozgovi, ali ipak mozgovi, uspjeli da sačuvaju lojalnost prema gore navedenim mentorima, ni u to nijesam želio da vjerujem!? Lojalnost koja se tvrdoglavo odupire promjenama vremena i odbacuje realnost, nije ni nacionalizam ni patriotizam, već neka čudna vrsta fundamentalne religije.
Za uvažene čitaoce navodim jos jedan “biser” jednog od autora akademika koji su radili na projektu, a koji se gotovo u cijelosti unosi u rječnik CANU: ‘Po Tomi Oraovcu sve “fisove, plemena ili barjake ne veže jedna nacionalna svijest, jer se zna, a i oni znaju da ih međusobno ne veže jedna krv, porijeklo i jedni i jednaki običaji pošto se zna a oni znaju od koga se rađaju”. U istom stilu nastavlja da je Leka Dukađinac bio Srbin, kao i svi Dukađinci, Skadar je “svagda bio srpski”, Malisori su “nepobitno Srbi”, kao i Miriditi, Šaljani, Gaši, Beriše, Hoti, Klimenti, Kastrati i drugi koji “i sami i dan danji priznaju da su srpskoga porijekla, a koji se ni po običajima, ni po osobinama a ni po junačkome srpskom soju ne mogu nazvati Arbanasima” samo zato što su “po nesreći morali primiti Šćiptarski jezik, koji nije i ne može biti mjerilo za određivanje Arbanske narodnosti, kad takve narodnosti i ne postoji, jer je to predjeoni naziv, dakle geografski pojam, koji ne može rešavati pitanje narodnosti”. Zaključio je da “tvrde gusle” da su oni bili i da su i sada “ne Arbanasi, ni Arnauti, ni Albanezi, nego čisti i ovejani Srbi” (Oraovac, 1913:5, 12–25). Komentar na ovakav tekst je suvišan! Pa i da je u pravu autor citata, Oraovac (a ne samo da nije, već je eklatantan primjer arbitrarnog tumačenja istorije), kome to danas jos treba? Crna Gora je država građana, a ne samo Srba!
Umoran od sličnih citata, autora i sadržaja, tragao sam za nečim što mi može povratiti nadu da vrijeme ipak nije stalo. I isplatilo se. Naišao sam na nešto dobro što želim da podijelim sa uvaženim čitaocima. Naišao sam na idejne “potomke” Tucovića iz gore navedenog citata, koji ne brane Albance (i niti moraju niti treba da ih branjeni), već smjelo koračaju sa vremenom. Kažem smjelo, jer pojmu “intelektualac” svjetske enciklopedije najradije izostavljaju odliku smjelosti. Ovim nije zaustavljena, ali je – siguran sam - usporena sramna istorijska inercija blaćenja “onih drugih”, tj. Arbanasa, Albanaca. Izdvojiću primjere:
Uvazena profesorka prof. dr. Jelena ŠUŠANJ je na nebuloze rječnika CANU progovorila akademskim rječnikom objavljenim člankom pod naslovom: Kako je Rječnik CANU od Albanaca napravio agresore, i nastavlja: “Najnovijim izdanjem, Rječnikom crnogorskog narodnog i književnog jezika, CANU nanosi težak udarac multietničkom i multikonfesionalnom skladu Države Crne Gore, kojoj je ova institucija navodno nesebično darovala to štivo uoči proslave decenije obnove nezavisnosti. Rječnikom su Albanci, koji su značajan konstituent savremene crnogorske države, predstavljeni kao agresori koji drugim narodima nameću svoju kulturu, jezik i običaje, preobraćajući ih u Albance… Na strani 43 nalazimo riječi Albanac, albanizacija, albaniziranje, albanizirati (se), albanizovanje, albanizovati (se), Albanija, Albanka, albanolog, albanologija... albanizacija već nije nimalo naivan proces jer on, kako kažu Akademijini stručnjaci, predvođeni (da iskoristimo narodnu riječ iz Rječnika) vajnim Zoranom Lakićem, čije im je djelo poslužilo za formulaciju definicije, podrazumijeva „nametanje albanskog jezika, kulture i običaja drugim narodima. – Pitajući se nudio je i neke odgovore – na osnovu iskustava izbjeglica pravoslavnog življa iz Albanije koje je bilo izloženo sistematskoj albanizaciji, naročito u vremenu poslije II svjetskog rata 1945. godine. (Lak. II)“ U skladu s time objašnjen je i glagol albanizovati: „I preobratiti/preobraćati u Albance; nametnuti/nametati albanski jezik, kulturu i običaje drugim narodima. II ~ se posta(ja)ti Albanac; dobi(ja)ti obilježje Albanca.“”. (Objavljeno u portal.analitika, 15. 05. 2016).
Prof. dr Milorad NIKČEVIĆ, akademik DANU: Povampirene anticivilizacijske poruke iz Rječnika CANU, tekst koji ne stedi instituciju CANU, ali i otkriva prljavu “igru”i koketiranje do nivoa slijepe poslusnosti CANU prema SANU. On pise: “Sa zgražavanjem pratim posljednjih dana prepisku koja se u crnogorskim medijima vodi povodom najnovijega kukavičjeg jaja CANU iz kojega se izlegao Rječnik crnogorskoga jezika. Nijesam iznenađen primjerima iz toga Rječnika jer oni po ko zna koji put svjedoče o anticrnogorskoj misiji izdavača i naručioca posla”. (Objavljeno na Portalu Analitika, 21. 05. 2016 - 15:34).
Dakle misija CANU nije samo kontinuitet spomenutog kursa širenja mržnje i satanizacije albanskog naroda, već i mazohističko ponašanje (negiranje sopstvenog), državnog i nacionalnog identiteta, i to upravo u proslavi godišnjice formiranja te iste države. Određenim krugovima Albanaca koji su zaprepašćeni (a po meni iznenađujuće i začuđeni) uvrijedljivim sadrzajima iz tog rječnika ce – u datom kontekstu, prosto laknuti kada shvate da misija CANU prevazilazi – sada već ustaljeni kurs sadističke mržnje prema “njima”. U potrazi za novim neprijateljima, lojalnost prema gore navedenim mentorima se u pljuvanju prema albanskom jeziku, kulturi i istoriji, u datom trenutku pojavljuje ka činjenica tercijarnog karaktera. Enciklopedijski rječnici Albanske i Kosovske Akademije Nauka i Umjetnosti (koji je u pripremi), se ne odnose prema pojmu slavizacije kao prema nekoj agresorskoj tendenciji prozdiranja “drugih”, mada su i takvo tumačenje itekako mogli potkrijepiti ubjedljivim primjerima – iz daleke i bliske prošlosti. No, bez obzira na mržnju ili ljubav koju “oni” ispoljavaju, “mi” izgrađujemo svoje državnosti i nacionalni identitet, lišeni potrebe svojatanja, iskrivljenja istorije, agresorskih aspiracija... Objašnjenje je tako prosto: Albanci mogu biti ugroženi i iznutra i izvana, ali ugrožavati “one druge” nikada im nije bila namjera. Ako je položaj crnogorske etnićke zajednice u komunističkoj Albaniji jedini argument za takve nebuloze, treba podvući da je bolna istina, ali je riječ o uskraćivanju elementarnih etničkih prava, a ne o nekakvoj teritorjalnoj agresiji jer ta zajednica nije bila niti jeste autohtona. To je klačican primjer kršenja ljudskih i etničkih prava. Ali u totalitarnom sistemu kakav je pola vijeka vladao u Albaniji, tesko da možemo izdvojiti kategorije van komunističke nomenklature kojima su bilokakva prava bila zagarantovana.
Zvanične politike ćute na sve tri strane: U Podgorici, Tirani i Prištini. Istina, CANU se finansira iz budžeta Crne Gore, ali spomenuta misija mazohističkog negiranja sopstvenog identiteta i integriteta se sa prepoznatljivom dozom mazohizma trpi od strane državnih organa u ime elementarnih prava pojedinaca i institucija – čak i na nenaučna mišljenja i stavove, čime se poštuje autonomija institucija kakva je CANU, da i dalje tjera svoju politiku. Ali, želim da vjerujem da je upravo to razlog, a ne koketiranje zvanične politike sa takvom misijom CANU. Ali albanska etnička zajednica mora biti zaštićena šta god da je u pitanju, jer širenje albanofobije u tako ozbiljnim projektima, kao sto je Rječnik, su ne samo štetne za interetničku komunikaciju sada i ovdje, već kontaminiraju sredinu i za buduće generacije.
Tirana i Priština imaju više iskustva kada se “oni” ophodjavaju prema albanskim kulturnim i istorijskim osobenostima sličnim sadržajima. SANU je čak odnedavno, da bi zadržala sistematski kurs albanofobije, pojačala svoje redove izvjesnim Kaplanom Burovićem (Kaplan Resuli). Slično je uradila ’90-tih godina sa Trnavcijem, Sejdom Bajramoviđem… Spokojstvo naše je medjutim blagosloveno što nam slične tipove otimaju “oni drugi”. I Makedonska akademija nauka i umjetnosti (MANU), uslijed teške krize sopstvenog državnog i nacionalnog identitetaj e (treba vidjeti sam kičeraj i neukus izložen na Trgu Republike), prije par godina u svojim piskaranjima ispoljavala slične fromate ophodjenja prema Albancima. Dolaskom akademika Kambovskog na čelu te isntitucije stvari su se unekoliko promjenile i idu u pravcu uspostavljanja korektne saradnje.
Brano Mandić – očajni domaćin: “Albanski bez muke”
Kolumnista dnevnika “Vijesti” Brano Mandić, nasilnički čin nad gostom iz Skadra u nekom lokalu u Budvi prošloga ljeta, ne samo sto je osudio i opisao kao sramno i kukavičko (ne)djelo i maltretiranje gosta lokala samo zbog toga sto je Albanac – već mu je taj sramni dogadjaj poslužio da javno i hrabro iznese jednu nepobitnu istinu koja sve nas mora da zabrinjava: “Albanci u Crnoj Gori možda nisu građani drugog reda, ali su građani u drugom planu. Taj plan svodi se uglavnom na opštine u kojima su većina. Zašto je to tako, ko je tu kriv, duga je priča...Meni nije cilj da se hvalim prijateljima Albancima. Nemam pojma o albanskoj kulturi ...(Brano Mandić, Vijesti, 23.08.2015).
Moja namjera nije niti da omalovažavam niti da ublazžm satansku misiju CANU. Činjenica da su povodom te podvale u Rječniku progovorili i parlamentarci crnogorske Skupštine (N. Gjeloshaj – zaprijeteći čak i bojkotom sjednica Parlamenta i G.Nimani, čelnik NVA), lokalni intelektualci i članica Parlamenta Albanije, Ledi Shamku…stvar nije ni bezazlena ni naivna. Suzivot sa strukturama koje negiraju autohtonost Albanaca, osobenosti jezika, istorije i kulture nije ni lak ni moguć. Misije raznih mračnih ispostava srpskih institucija zadojene mržnjom prema određenim etničkim zajednicama, bi trebale biti briga državnih institucija, zakona, Ustava te države, a ne (samo) lokalnih političkih i etničkih prvaka i intelektualaca. Zvaničnici lokalnih struktura određenih političkih subjekata ili formalnih asocijacija bi trebali biti poštedjeni tih retrogradnih sadržaja – bili to iz CANU, SANU, MANU ili neke druge kuhinje. Ako im se dozvoljava, neka nastave da pišu i ne priznaju svoje države, ali albansku etničku zajednicu neko mora da štiti.
Brano Mandić je, premda van ovog konteksta o rječniku, izrekao jednu veliku istinu koju nije ni korisno, ni moguće zanemariti. Mišljenja sam da nametnuti nekome status gradjanina drugoga reda ili ga gurnuti u drugi plan, prinuditi ga da prihvati takav status i natjerati ga da se pomiri sa takvim tretmanom, ni u kom slučaju nije primamljiv položaj. Ali sve to ne spada u ingerencije i odgovornosti CANU. S toga, vjerujem da je krajnje vrijeme da se zvanična politika ozbiljnije pozabavi objektivnim i subjektivnim okolnostima koji ukazuju na takvo stanje. Odluka da se bojkotuju sjednice Parlamenta povodom sadržaja Rječnika je legitimni mehanizam političkog pritiska na određene strukture da se uvrijedljivi sadržaji brišu sa rječnika. Ali, i nakon eventualnog brisanja (u šta čisto sumnjam), položaj albanske etničke zajednice neće biti poboljšan. Zastupljenost u administraciji i procesu zaposljavanja shodno nacionalnoj strukturi, regulisanje zakona o isticanju simbola, školski planovi i programi, nedovršeni (obećani) administrativni status opštine Malesije, pristup i raspolaganje morskim dobrima, samo neki od pokazatelja koji spadaju i mjerljive kategorije političkog statusa autohtonih Albanaca u Crnoj Gori. Uostalom, zar nije sve ovo izvodljivije od dekodiranja mentalnog sklopa određenih struktura podhranjenih mitovima i primordijalnim teorijama o sopstvenom porijeklu. “Mi” nijesmo niti moramo biti “oni”, ali izmedju zajedničkog života i života jednih pored drugih, jedno moramo odabrati…
(Autor je akademik i profesor na prištinskom Univerzitetu)
