Piše: Aleksandar RADOMAN
U časopisu Stvaranje1976. publikovana je Antologija crnogorske književnosti IX–XX vijek, priređivača Branka Banjevića, Radoslava Rotkovića, Čeda Vukovića, Sretena Perovića i Milorada Stojovića. Značaj toga kapitalnog poduhvata ogleda se, prije svega, u tome što je tu prvi put crnogorska književnost sagledana integralno, in continuo, od samih početaka do savremenoga doba. Ta je Antologija izazvala značajnu pozornost, ali i oštre osude dijela javnosti. Kao glasnogovornik onoga dijela javnosti koji se nije mirio s konceptom prekohiljadugodišnjega kontinuiteta crnogorske književnosti, s prikrivenih pozicija unitarističkih učenja, Antologiju je u zagrebačkome časopisu Oko oštro napao publicista Jevrem Brković, osporavajući joj s jedne strane to što je u crnogorsku književnost uključila starije, prednjegoševsko nasljeđe, a s druge strane što je prezentovala natkonfesionalni milje crnogorske književne tradicije. Kritikujući koncepciju antologije „koja počinje sa Andreacijem a završava se sa Zuvdijom Hodžićem“, Brković nudi svoj nacrt crnogorske literature: „Iznenadio me onaj deveti vijek i svi oni vjekovi do početka devetnaestog. Po meni crnogorska književnost počinje od Petra Prvog Petrovića Njegoša i njegovih Poslanica.“ Na Brkovićevu paskvilu odgovorili su Milorad Stojović i Radoslav Rotković. Stojović u svojemu odgovoru, isuviše odmjerenom za registar koji je nametnula Brkovićeva paskvila, ukazuje na nivo ignorancije i deplasiranosti Brkovićeva pseudonaukovanja: „Odista je neprijatno i rekao bih beznadežno raspravljati sa čovjekom koji se, kako sam priznaje (...), prvi put srio sa našim književnim i kulturnim nasljeđem do XIX vijeka upravo u knjizi koju tako nemilosrdno napada. (...) Po njemu nacionalna literatura otprilike počinje ’konačnim’ konstituisanjem nacionalne svijesti, kao da svaka kultura i literatura nema svoje istorijske kontinuitete doprinoseći i sama konstituisanju te svijesti. Međutim, Jevremov marksizam dopušta svakoj literaturi, osim crnogorskoj, nacionalnu odrednicu za kulturno nasljeđe. On, dalje, smatra da ’IZ NAŠE ZAJEDNIČKE’ književne riznice ’s pravom može da uzima ko šta hoće’. To mu se već mora priznati kao čista nauka, mada se može desiti da neko to shvati kao šalu. Drugim riječima, djela nastala na crnogorskom tlu može da uzima i prisvaja ’ko hoće’, samo ne Crnogorci! (...) Sa takvom ’dijalektikom’ odista se nije lako sporazumjeti. I ja to ovdje neću pokušavati. Sagovornik je neprikladan za ozbiljan razgovor o temi koju nudi.“
Gotovo četiri decenije nakon te polemike, novopečeni akademik Jevrem Brković na promociji prvoga toma Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika u izdanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti utvrdi i ovo: „Prije ove knjige sve priče o identitetu su prazna naklapanja, ova knjiga je velika potvrda literature naroda koji tu literaturu baštini.“ Na promociji toga velelepnog djela zainteresovani su se mogli obavijestiti da su autori Rječnika CANU, slijedeći valjda Brkovićeve naučne domete i odmete, u korpus uvrstili građu od Petra I naovamo. Kad najpoznatiji frizer među akademicima pregne da makazama oblikuje književnu istoriju, a vlastiti minuli rad proglasi „praznim naklapanjem“, to nekako i ne bi trebalo da je sporno. Ipak, s makazama u rukama i s autodijagnozom isprazne logoreje, čovjek ne izlazi iz svoga zanata. No kad najviša naučna institucija jedne države posegne za frizerskom metodologijom pa iz „najznačajnijeg projekta crnogorske kulture“, kako skromno nazvaše svoju leksikografsku papazjaniju, izvrsti sve što je napisano na crnogorskome jeziku prije Petra I, to iziskuje makar pitanje: kome to CANU daruje vjekove crnogorskoga književnojezičkoga nasljeđa?! Ako Rječnik crnogorskog jezika ne obuhvata i leksičko bogatstvo Živa Bolice, Ivana Bolice-Kokoljića, Andrije Zmajevića, Danila, Vasilija i Save Petrovića, Ivana Antuna Nenadića, Miroslava Zanovića, ako u njemu nema ni natruhe povelja Balšića i Crnojevića, ako su tu tek mrvice usmene književnosti Crnogoraca, postavlja se pitanje s kojim pravom se u „najznačajnijem projektu crnogorske kulture“ amputira crnogorsko književnojezičko nasljeđe i kome se odstranjeni djelovi velikodušno ustupaju. Sudeći po prvim reakcijama na Rječnik, teško je zaključiti da li je po srijedi samo neznanje ili ona ideološka profilacija, karakteristična i za dosadašnje djelovanje CANU, koja crnogorski identitet tretira dvojako: nominalno, kao kurentnu robu zgodnu za potkusurivanje s tekućom politikom, suštinski i dalje zarobljenu kolonijalnim koncepcijama čije je śeme posijano Garašaninovim Načertanijem. Da je tako, ne svjedoče samo objašnjenja leksema „albanizacija“ koja je ovih dana uzburkala duhove i podśetila na atmosferu koju je 90-ih, pored ostalih, kreirala i CANU već i činjenica da na početku XXI vijeka, kreatori i redaktori Rječnika CANU crnogorsko književnojezičko nasljeđe prije Petra I tretiraju kao tuđu prćiju. Tako bi možda u nekom budućem, naučno fundiranom rječniku crnogorskoga jezikaza u polemici pomenutu riječ kulturocid primjer valjalo potražiti upravo u ovome leksikografskom poduhvatu CANU.
No utemeljitelji leksikografskoga frizeraja idu i korak – teško je reći naprijed, možda preciznije udesno. Nakon što su odstranili vjekove crnogorske književnojezičke baštine prije Petra I, posegli su, valjda „izgub da namire“, u tuđe dvorište. Tako su se u korpusu iz kojega su ekscerpirani primjeri za Rječnik našli i pisci koji nijesu nikad napisali ni slova na crnogorskome jeziku, poput Dušana Đurovića, Branimira Šćepanovića, Borislava Pekića i dr. Pokazalo se, naime, da su kreatori Rječnika, čije temeljno filološko obrazovanje ne bi trebalo biti upitno, prespavali neki od uvodnih časova Teorije književnosti s prve godine studija, baš onaj na kom se raspravljalo o načelima klasifikacije književnosti. Tako su im se pomiješali načelo jezičke i načelo nacionalne pripadnosti pisca, pa su u svom kampanjaškom pristupu usvajanja znanja zaključili da svaki pisac koji pripada nekoj nacionalnoj književnosti mora pripadati i istom nacionalnom jeziku. Nijesu, stoga, Đurovićeve Zvezde nad planinom, Pekićevo Vreme čuda, niti Šćepanovićevo Sramno leto, pokolebali CANU-ove leksikografe da jezik tih pisaca proglase crnogorskim. Klasičnim hajdučkim manirom udara na tuđe jezičko nasljeđe kreatori Rječnika u metodološkom smislu izveli su neočekivan manevar i nadobudne kritičare spremne da ih zaskoče zbog rasipanja crnogorskoga nasljeđa doveli u nezgodan položaj ‒ kako ih optužiti za nemar prema crnogorskome jeziku kad su se eto toliko potrudili da mu priskrbe i ono što mu ne pripada. Što li bi tek Rumuni dali da su na vrijeme odnjegovali ovakvu lingvističku pamet pa u svoj rječnik unijeli primjere iz Joneska i Siorana; kako bi se tek Irci radovali da su imali savjetnike iz CANU pa da u rječnik gelskoga unesu Svifta, Vajlda, Šoa, Džojsa ili Beketa; a što bi tek Ukrajinci dali da u svoj rječnik uvrste ruski korpus djela njihova Mikole Gogolja... Ostaju međutim nekolike dileme u vezi s ovom metodološkom inovacijom CANU-ovih eksperata. Prva je da li bi, da je neko drugi posegao za otimanjem tuđega jezičkog nasljeđa, eksperti CANU to, s pravom, proglasili nacionalističkom jezičkom politikom. Druga je zašto u svojoj otimačini nijesu ostali dosljedni pa u Rječnik uvrstili, recimo, leksem „vreme“ iz naslova Pekićeva pomenutog romana ili leksem „večnost“ iz naslova jedne od prvih zbirki poezije Jevrema Brkovića, Raport večnosti.Jezikoslovnim dometima Rječnika, nakon iscrpnih analiza Adnana Čirgića i Jelene Šušanj, izlišno se i baviti. Kako se to na promociji moglo čuti i viđeti, u leksikografsku mobu CANU je upregla i inženjere i fizičare i frizere i vodonoše, pa nije čuditi što smo za rezultat dobili malo etnoinženjeringa, malo teorije relativiteta, malo književnojezičkog friziranja i odviše naučnog prosipanja!
Autor je prodekan za nastavu na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost
