“Kada govorimo o tome koliko je država uradila za Petnjicu i Bihor, tu vam moram reći sledeće- ja sam bio jedan od čelnika Pokreta za nezavisnot, i bio sam zadužen za animaciju dijaspore. Bio je ogroman miting za nezavisnu Crnu Goru u Njujorku, a najveća dijaspora u Njujorku su Plavljani i Gusinjani. I u tom restorani gdje smo bili, jedan iz publike meni, u pola govora kaže- a šta ćemo dobiti od te tvoje Crne Gore? Ja sam, kao iz topa odgovorio- Ništa! Dobio sam najveći aplauz. Tada je Branko Lukovac kazao da niko nikada veći aplauz nije dao. Tada sam zastao i razmislio jesam li napravio glupost i shvatio da sam kazao suštinu. Onda sam nastavio sledećim riječima- „gospodo, niko ništa nikada ne daje, a posebno se ne daje onom ko ne zna ni da traži. To treba zaslužiti, a nikada ne može biti srećan čovjek ako mu se nešto daje“. Suština je da Crna Gora 2006. i ova 2016. bar za mene, za koju sam se borio, nijesu iste države. Crna Gora 2006. godine je bila država u našim programskim dokumentima država perspektive, blagostanja, socijalne pravde, pravne države, građanske i svake druge jednakosti i skladnosti, a Crna Gora u 2016. godini kleca po mnogim ovim pitanjima. Možda su naša očekivanja bila nerealna. Mi smo tada mislili- hajde da stvorimo državu pa ćemo lakše da stvorimo demokratiju, i tu smo imali dosta žestoke rasprave da li pravimo grešku ili ne. Priznajem da je jedna od mojih iluzija da stvorimo državu pa ćemo lakše demokratiju. Međutim, kada smo stvorili državu, onda smo shvatili da ona postaje vlasništvo jedne uske grupacije, a da od ovog drugog ostaje vrlo malo. Ono što smo obećali ljudima tada je jedna vrsta slobode na koju su navikli. Recimo, ako neko živi u Americi, on odlično zna standarde američke demokratije, ako živi u Njemačkoj onda zna standarde tamošnje demokratije, ali da li smo mi pretjerivali u svoj toj priči? Vjerovatno jesmo. Nije mi žao zbog toga što jedna od najvećih istorijskih tvorevina jeste dobijanje samostalnosti na način na koji je dobijena, i kao učesnik, vrlo se rado prisjećam toga, raznih kriznih i značajnih momenata. Da me neko tada pitao da li će 2016. godine neprijatelji države biti oni koji su 2005. u UN ušli kroz podrum i držali konferenciju u prilog obnove državnosti, ja bih kazao da je to nemoguće. Međutim, sve je moguće u Crnoj Gori. Možda su moja osjećanja subjektivna, ali su ona svakako pomiješana. Ono što svakako mogu da ustvrdim da Crna Gora 2006. godine, kakvom smo je mi zamišljali, nije Crna Gora 2016 godine”, rekao je Rastoder.
