Ne samo iz razloga što se lokalitet nalazi na teritoriji susjedne Republike Albanije, već i zato što nas istorija duboko povezuje, Albanija bi morala biti neophodan partner. Pošto kneza Vladimira imaju ugrađenog u svoje istorije i Bugari i Makedonci, svakako bi i jedni i drugi bili poželjni partneri u ovakvom istraživačkom poduhvatu. Ukoliko bi arheološka prospekcija donijela pozitivne rezultate, to bi bio dobar početak za pripremu projekta budućih arheoloških iskopavanja.
Obzirom da je realizacija geofizikalnih istraživanja arheoloških lokaliteta relativno nezahtjevna aktivnost, bilo bi poželjno da se u istoj kampanji tretira i unutrašnji prostor ostatka crkve Sv. Sergija i Bakha na Bojani. Naime, ova crkva je pored funkcije samostanskog hrama uz znamenito trgovište nedaleko od Skadra, služila ujedno i kao mauzolej u kojem su po Popu Dukljaninu sahranjeni zetski kraljevi Mihalja, Bodin, Vladimir i Draginja. Ako se uopšte tako može reći, srećna okolnost u pravcu iznesene namjere je ta, što je od nekada reprezentativne građevine još uvijek sačuvan upravo njen zapadni dio i to u veličini dva traveja , dakle prostor u kojem su se po običaju sahranjivali vladari.
Sfumato
Kako to najčešće u arheologiji biva, da je smrt jedino svjedočanstvo života, u slučaju pomenutih kraljeva to nije slučaj, prije svega zahvaljujući našem najstarijem hroničaru, Popu Dukljaninu. Međutim, da bi se o nekoj istorijskoj realnosti o kojoj smo obaviješteni samo posredstvom pisanog izvora sačinila pouzdanija tj. naučno utemeljena predstava, sadržaj tog izvora ipak treba, ukoliko je to moguće, provjeriti arheološkim metodama. U ovom pogledu, među svim dukljansko-zetskim vladarima čini se da je Vladimir imao najviše sreće.
Mnoge značajne istorijske pojave i dešavanja vezana za Vladimira i vrijeme njegove vladavine još uvijek ostaju po strani interesovanja akademske elite, uprkos činjenici što posredstvom arheoloških ostataka te poodmakle realnosti, imamo mogućnost da ostvarimo neposrednu komunikaciju sa njom. Obzirom da je prošao milenijum od stare ljubavne priče čiji sfumato još uvijek rastače konture mnogih vidljivih i mnogo značajnijih istorijskih činjenica vezanih za Vladimira, pravi je trenutak da se na njih podsjetimo.
Vratićemo se Popu Dukljaninu i njegovom opisu samo jednog dijela Samuilove vojne kampanje u kojoj zarobljava Vladimira.
Čin zarobljavanja, koji inače Pop Dukljanin detaljno opisuje na ovom mjestu, nas neće interesovati, našu pažnju je privukao dio teksta koji slijedi nakon opisa Vladimirovog zarobljavanja i njegovog slanja u Prespu.
On glasi: Zatim car, pokrenu vojsku, dugo vremena napadaše Ulcinj, ali ga nikako nije mogao zauzeti. Odatle gnjevan odstupi, te poče rušiti, paliti i plijeniti čitavu Dalmaciju; gradove, pak, Kotor i Dubrovnik zapali, a sela i čitavu pokrajinu tako opustoši da je izgledalo da je zemlja ostala bez stanovnika.
Dubrovački pisci
Kako ćemo nadalje vidjeti, citirani opis stanja u zemlji nakon vojnog pohoda, arheologija prepoznaje, štaviše, ti tragovi koje uočavamo svjedoče o brutalnosti Samuilovih osvajanja, čije će posljedice biti presudne za cjelokupan budući razvoj najvećeg dijela teritorije Vladimirove države.
Naime, Pop Dujkljani nas obavještava u svom djelu o mnogo čemu u vezi sa Vladimirom, ali nije jedini u tome. Našu pažnju sada ćemo usmjeriti na nekoliko kasnorenesansnih i ranobaroknih dubrovačkih pisaca koji u svojim povijestima o nastanku dubrovačke arhiepiskopije obavještavaju nas i o tome, da je pred Samuilovim rušilačkim pohodom na Diokliju, dioklitijski arhiepiskop Ivan, prerušen u monaha prebjegao u Dubrovnik.
Uz Dukljaninov iskaz o rušilačkom djelovanju Samuilove vojske u vrijeme Vladimirove vladavine, sada imamo ne samo Dukljaninove, već i dubrovačke izvore, koji nam uz navedene, daju još dodatnih informacija. Što je najvažnije, oni nas u okolnostima Samuilovog rušilačkog pohoda obavještavaju i o tome, da je u tom vremenu postojala dioklitijska arhiepiskopija.
Tragovi destrukcije
Već je bilo riječi o tome, da ukoliko sadržaj pisanog izvora upućuje na istorijski proces ili pojavu, koji su kroz svoje dešavanje morali ostaviti materijalnog traga, da bi taj izvor, koliko je to moguće dobio svoj dokumentarni totalitet, on mora biti potvrđen metodama arheoloških istraživanja. Žestoka destrukcija koju je Samuilova vojska sprovela na opisanom prostoru je svakako morala ostaviti trag koji bi arheologija mogla prepoznati.
Zvuči paradoksalno, ali ka prepoznavanju navedenog destruktivnog djelovanja Samuilove vojske, ipak će nam prije pomoći istorija umjetnosti, konkretno istorija arhitekture, negoli sama arheologija. Zamisao da se pronađe trag djelovanja Samuilove vojske vodi nas ka gradu u kojem se u tom vremenu nalazila crkva u kojoj su rezidirali Dioklitijski arhiepiskopi.
Kontinuitet
Sasvim sigurno je da nas dubrovački izvori ne navode na onu Diokliju – Dokleu, za koju je car Porfirogenit pedesetak godina prije Vladimirovog zarobljavanja pisao da je ona pust i nenaseljen grad. Tamo dakle ne treba ići jer je car zaista bio sasvim u pravu, njegovu izreku u potpunosti podržava arheološka slika ovoga grada. Gornji, posljednji kulturni sloj u ovom gradu, školski je primjer rimske urbanističke koncepcije. Od srednjega vijeka na njegovom arealu nema ni traga, izuzev tzv. krstolike crkve koja je prije tvorevina umiruće kulture antičkog svijeta, negoli početak srednjega vijeka.
Grad koji pominju dubrovački izvori, zapravo je srednjovjekovna protourbana naseobinska aglomeracija, koju su na starijem jezgru, vjerovatno rimskom kastelu, podigli izbjegli stanovnici grada Doklee u okolnostima Velikih seoba. Ime ovoga grada u navedenom obliku prepoznajemo samo po nazivu njegove episkopije - Dioklitijske.
Naime, trag prenošenja crkvenih institucija iz porušene Doklee u novu crkvu na prostor današnje Gradine, rijedak je i ujedno najblistaviji arheološki prepoznatljiv primjer mjesta gdje se održao kontinuitet religije a time i kulture na razmeđu antičkog svijeta i srednjega vijeka.
(Nastavlja se)
