Saopštenje Stanića prenosimo integralno:
O značaju koji je to preduzeće imalo ili moglo imati za industrijsku proizvodnju, kao jedini proizvođač konzervirane ribe na crnogorskom tržištu, nek posluži podatak da je Crna Gora od 2009. do 2015. godine u Crnu Goru uvezla preko 77.5 miliona eura vrijednosti ribe i ribljih prerađevina. Tržište, dakle, postoji i u našoj zemlji, ali nije postojala odgovarajuća strategija ministarstva poljoprivrede ili lokalne samouprave kako da sačuvaju barem 50 radnih mjesta.
Umjesto predloga kako da se sačuvaju radna mjesta, proizvodnja, obezbijedi otkup, omogući izvoz, nije falilo političkih obećanja u standardnom DPS pakovanju.
Tako je, sada već bivša ministarka socijalnog staranja, Zorica Kovačević prije godinu dana izjavila “da je potrebna puna podrška rješavanju problema u “Ribarstvu”, dakle stavljanje u funkciju tog pogona, jer je to nešto što je veoma bitno za Cetinje i Crnu Goru. Ako imate obezbijeđen plasman, imate 50 radnika, potrebno je samo naći dio novčanih sredstava potreban za pokretanje proizvodnje”.
Obećanjima se ne hrane porodice, ne plaćaju računi i porezi, ne spremaju djeca u školu. Obećanjima se stvara iluzija o ogromnim dostignućima “i za Cetinje i za Crnu Goru”. Još samo da neko na desetogodišnjicu nezavisnosti izgovori “da mu je prosto neprijatno koliko nam dobro ide”, po uzoru na kolegu iz komšiluka, pa da se zapitamo jesmo li krenuli putem napretka kao radnici “Ribarstva” sa Rijeke Crnojevića.
