Piše: Doc. dr Vladimir VOJINOVIĆ
Crnogorska akademija nauka i umjetnosti ove godine slavi jubilej – 40 godina od donošenja Ukaza o proglašenju Zakona o CANU. Skupština SRCG usvojila je taj akt 10. marta 1976. godine. Da ne bude zabune, CANU je taj jubilej proslavila 2011. godine, pozivajući se na 12. oktobar 1971. godine, kad je usvojen Zakon o Društvu za nauku u umjetnost Crne Gore. No, bila ona stara 45 ili 40 godina, CANU do danas nije uspjela da objavi nijedan tom ključnih štiva koja su nedostajala crnogorskoj kulturi – nije objavila Enciklopediju Crne Gore, iako je od Leksikografskoga zavoda naslijedila 12.000 obrađenih jedinica, nije objavila istoriju crnogorske književnosti i nije učestvovala u standardizaciji crnogorskoga jezika.
Ako se malo bolje zagledamo u prošlost CANU, razumjećemo kako skoro da od donošenja Zakona o CANU nije bilo etape koju je ta institucija prošla mirno, bez turbulencija i kontroverzi. Možda to ne treba da čudi, ali je u najmanju ruku zanimljivo to kako je CANU za četiri ili četiri i po decenije rada uspjela da razvije jedan poseban sistem autorecepcije i prikazivanja „rezultata“ rada. O čemu je riječ?
Śetimo se, jedna od prvih kontroverzi vezuje se već za 1981. godinu, kad su CANU napuštili crnogorski književnici Mihailo Lalić i Radovan Zogović, koje je Matičarska komisija Društva za nauku i umjetnost izabrala u martu 1973. godine. O razlozima napuštanja CANU u zvaničnim aktima CANU nema ni riječi. Na 65. stranici Godišnjaka objavljeno je kako su na śednici održanoj u CANU 22. oktobra 1981. godine konstatovane ostavke Mihaila Lalića i Radovana Zogovića. I to je sve. (Pogledati: „Izvještaj o radu“. Godišnjak CANU. Titograd. IX/1981, 9, 65.)Dalje, zbog toga kako su u CANU tretirali ličnost i djelo Petra II Petrovića Njegoša, na skupu održanome u septembru 1993. godine, oštro su negodovali crnogorski građani. Skup posvećen Njegošu, u organizaciji CANU i SANU, svečano je otvoren u Beogradu 27. septembra 1993. godine a nastavljen u crnogorskim gradovima. Cetinjska sesija skupa, čiji učesnici su referisali u Vladinome domu, prekinuta je tokom izlaganja akademika Milosava Babovića. Tadašnji predśednik CANU akademik Dragutin Vukotić bio je prinuđen da zaključi śednicu, jer su građani Cetinja, koji su prisustvovali skupu, optužili učesnike skupa za skrnavljenje Njegoševa lika i djela i politikantsko i udvoričko ponašanje prema vlastima u Beogradu. O svemu tome u publikacijama CANU nema podataka. Naprotiv, zvanična organizatorova ocjena toga skupa je sljedeća: „U saradnji sa Odjeljenjem za jezik i književnost SANU, uspješno je organizovan i održan (27–30. septembra, u Beogradu i Podgorici) međunarodni naučni skup „Petar II Petrović Njegoš – ličnost, djelo i vrijeme“, na kome je učestvovalo 30-tak njegošologa iz zemlje i inostranstva.“ (Pogledati: „Izvještaj o radu Akademije u 1993. godini“, urednik Mijat Šuković. Godišnjak CANU. Podgorica. XXI/1995, 21, 67.)
Sesija koja je prekinuta na Cetinju nije pomenuta, ali je cijeli događaj zabilježila kamera.
Na stranu to kako su se crnogorski klasici odnosili prema CANU, tj. kako je CANU tretirala pisce koji su temeljili crnogorsku duhovnost i kulturu, da vidimo kako su u CANU obavljali poslove po zadatku crnogorske Vlade.
Vlada Republike Crne Gore povjerila je 1996. godine Akademiji projekat izrade Enciklopedije Crne Gore. Prema pisanju istoričara, koji su svoje tvrdnje temeljili na publikacijama CANU, taj projekat je četiri godine kasnije okončan neslavno, bez ijednoga objavljenog toma. Zašto? Prvu godinu CANU je potrošila na „personalne i šematske rokade“, u drugoj su se akademici obučavali za rad na kompjuteru, u trećoj su akademici tek usvajali Opšti azbučnik, a u četvrtoj je usvojen Izvještaj u kome se kaže da nijedan autor nije dostavio nijednu odrednicu. (Pogledati: Dragutin Papović. Rani ratovi. OKF. Podgorica. 2010, str. 247–249.) A koliko je autora bilo angažovano na izradi Enciklopedije? Odgovor – 500. Pet stotina autora. I sve to piše u Godišnjaku CANU za 1998. godinu, na stranicama 89–90. U publikacijama CANU takođe piše i koliko je novca od građana za taj posao uzeto: od ukupno traženih 6.700.000 dinara Vlada je CANU za potrebe izrade Enciklopedije uplatila 2.839.000 dinara. Ili, prema tadašnjem prośečnom crnogorskom primanju, najmanje 1.500 ličnih dohodaka. Računajmo to ovako. CANU je za izradu Enciklopedije potrošila novca koliko je danas dovoljno da se isplate dvije mjesečne zarade za sve zaposlene u nikšićkoj Opštini, s opštinskim preduzećima i ustanovama. Pritom nije objavila ni slovo. I evo kako je i čime, budući da rezultatima rada nije mogla, „opravdala“ potrošene novce. U Godišnjaku za 1999. godinu, na 91. stranici, u dijelu izvještaja o radu na Enciklopediji Crne Gore naveli su da je njihov rad bio praćen sve češćom sinhronizovanom kampanjom zlonamjernih napisa i drugih javnih istupa pojedinaca i grupa. Koga su tada optužili za napadanje i ometanje rada, tj. ko ih je to spriječio da ostvare rezultate? Odgovor CANU je: ljudi iz bivšega Leksikografskog zavoda, članovi iz u to vrijeme tek osnovane Dukljanske akademije nauka i umjetnosti i, pazite dobro, pojedini članovi Vlade. Ne zvuči li sve ovo poznato?
Dakle, CANU decenijama koristi istu formu prilikom pravdanja neobavljenih poslova i loših rezultata rada. Tako i danas, kad se na kvalitet Rječnika CANU reaguje s aspekta struke i detektuju ozbiljne (da li i slučajne?) greške u Rječniku, CANU odgovara saopštenjima u kojima koriste formulacije poput „metode totalitarnih sistema“ i „očigledni falsifikati“. Ipak, danas je crnogorsko društvo unekoliko imunije na slične damage control strategije. Ovoga puta, na nesumnjivo loše rezultate rada reagovali su i zastupnici albanskih interesa u crnogorskome parlamentu. Neposredno prije nedavnoga glasanja o izboru novih članova Vlade i glasanja o povjerenju sad već bivšem predśedniku Skupštine, jedan od njih pročitao je navode iz Rječnika CANU – pojašnjenje pojmova Albanac i albanizacija. Saopštio je da ga je uvrijedio takav tretman. Nakon njega, riječ je uzeo predstavnik još jedne manjine, govoreći o Rječniku kao falsifikatu i iskazujući bojazan za budući tretman pojmova koji će biti objedinjeni pod slovom S…
Kako je došlo do ove situacije? Potaknuta decenijama uzgajanom frustracijom koju je izazvao neuspjeh rada na Enciklopediji, i ne samo taj, CANU je brzopleto obavila posao objavljivanja prvoga toma Rječnika. Razloge za neuspjeh možemo pronaći upravo u izjavama organizatora toga posla. Dio tih izjava sadrži nehotično saopštene konstatacije o neiskustvu onih koji su obavljali posao. CANU je, prema tvrdnji članice Savjeta i Redakcije za izradu Rječnika Rajke Glušice, angažovala neiskusne ljude. Evo što je ona saopštila u junu prošle godine: „Iako Akademijin leksikografski tim čine mladi profesori crnogorskog jezika bez leksikografskog isustva, osim Jelene i Danijele, svi su vrijedno pristupili nimalo jednostavnom poslu, jer leksikograf mora savršeno poznavati strukturu jezika i sve elemente koje čine tu strukturu, kao i kulturu u datoj jezičkoj zajednici, i nakon sedam nedjelja rada završili obradu odrednica koje počinju slovom A.“
I, đe je zapelo? Odgovor: već kod slova A.E sad, da li je riječ o profesorskoj intuiciji ili latentnome i kontinuiranome nepovjerenju u kvalitet mlađih kolega, tek Glušica je i u toj izjavi iznijela pretpostavku kojom je nagovijestila krajnje domete Rječnika. Evo šta je još tom prilikom saopštila: „Rječnik će imati i brojne neprijatelje, koji su se već oglasili iako nijesu imali uvid u dosadašnji rad, pa samim tim ni validnih argumenata za negativne reakcije“. Dakle, javno iskazana sumnja u koncept izrade Rječnika, o kome su iz CANU govorili na konferencijama za novinare, bila je dovoljna da se „predvidi“ kako će Rječnik biti napadan iako “neće biti validnih argumenata za negativne reakcije”!? Bez obzira na to ko je iz CANU takvom izjavom ispoljio kakvu sumnju, da li sumnju u dobronamjernost drugih ili u sumnju u kvalitet sopstvenoga tima, ovoga puta damage control strategija nije urodila plodom. Zašto? Zato što je Rječnik objavljen i validni argumenti za negativne reakcije saopšteni su i u samoj Skupštini, a izjave koje su iz CANU date tokom tih konferencija sad ne samo da ne pomažu organizatorima posla, već adresiraju počinioce grešaka. Evo nastavka te izjave: „Obrađene odrednice kontinuirano prolaze trostruku redaktorsku provjeru što znatno smanjuje mogućnost da se neka greška provuče u konačni tekst Rječnika. Na provjeru će ići i definicije i određenja termina iz pojedinih nauka kod stručnjaka iz tih oblasti.“ Dakle, redaktori su trebali tri puta da provjere 490 strana s obrađenih 5.667 odrednica. Otkud taj podatak? Opet iz izjave Glušice, koja je takođe saopštila da se „u prosjeku nedjeljno obradi po 378 odrednica, dnevno 75 ili po obrađivaču 12,6 odrednica.“ To znači da su mlađe kolege prosto svakodnevno ginule da obave posao i ispune plan, ali da posao nijesu adekvatno obavili redaktori. U Predgovoru Rječnika navedeno je da jesu, ali jesu li čitali dvaput ili triput, pitanje je. Jesu li uopšte čitali, još i veće.
Kad se saberu svi ovi podaci, nameće su utisak da je kompletan posao rađen navrat-nanos. U pravu je Glušica, zbilja se od starta sumnjalo u to da Akademija može iznijeti ovaj projekat. Utisak da to CANU neće moći da izvede izazivala je brzina u radu, ali i to što je iz CANU konstantno poručivano da su se lingvisti snabdjeli tehničkim pomagalima. Skupocjenim, dakako. Uvjeravana je crnogorska javnost da je nabaviljeno čudo od skenera, koji maltene sam obavlja kompletan lingvistički posao.
I to su zborili u vrijeme kad su solidni skeneri sa softverima koji tekstove iz starih knjiga unose u kompjutere i čine ih obradivim dostupni za stotinjak eura.
E pa, srećan nama u multietničkoj i multikonfesionalnoj Crnoj Gori – Rječnik! Jer, izgleda da će nam sreća s njime zbilja biti neophodna…
Autor je profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju
