Znam šta znači pozajmljivati i odlagati vraćanje duga da bi se dočekao kraj nedjelje. Znam šta znači progutati ponos i neprestano podsjećati ljude da mi plate kako bih mogao da platim drugima. Znam šta znači kada ti prijete prinudnom naplatom i kada ti zajmodavci blokiraju račun. Znam šta znači ostati (doslovno) sa 5 dolara dok se čeka uplata i šta znači danima jesti samo jaja. Znam šta znači strah od poštanskog sandučeta jer će se tu uvijek naći novi računi, a rijetko ček kojim se oni mogu platiti. Znam kako se čovjek osjeća kada saopštava ćerki da možda neće moći da plati njenu svadbu. I znam kako mi je kada pozajmljujem od svoji odraslih ćerki da bismo moja žena i ja mogli da kupimo ogrijev.
Na osnovu mog izgleda to se ne može zaključiti. Uobražavam da izgledam kao prilično uspješan čovjek. To se ne bi reklo ni na osnovu moje radne biografije. Imam pristojnu karijeru kao pisac – pet knjiga, stotine objavljenih članaka, izvjestan broj nagrada i članskih kartica esnafskih udruženja i mali (veoma mali) ali postojan ugled. To se ne bi moglo zaključiti ni po mom porezu. Nisam ni približno imućan, ali obično ostvarujem solidan dohodak srednje, a povremeno i više srednje klase, što je otprilike sve čemu se pisac može nadati, čak i pisac koji podučava, drži predavanja i piše scenarija za TV – sve to radim. I to se sigurno ne bi moglo zaključiti iz razgovora sa mnom jer mi – dosad – ni na pamet nije padalo da priznam finansijsku nestabilnost ili tačnije „finansijsku impotenciju“, jer to stanje ima mnoge osobine seksualne impotencije, među njima i potrebu onih koje pogađa da ga prikrivaju i ponašaju se kao da je sve u najboljem redu. U stvari, ono može biti neprijatnije od seksualne impotencije: „Vjerovatnije je da će ti drugar reći da koristi Vijagru nego da ima problema s kreditnom karticom“, kaže Brad Klontz, finansijski psiholog sa Univerziteta Krejton u Omahi, Nebraska, koji pomaže ljudima sa finansijskim problemima. Mnogo vjerovatnije. Kao što nas je podsjetio Donald Tramp, Amerika je zemlja pobjednika i gubitnika, sposobnih i slabića. Finansijski problemi su izvor stida, svakodnevnog ponižavanja – čak i neka vrsta socijalnog samoubistva. Jedina zaštita je ćutanje.
Zato nikad ne govorim o svojim finansijskim mukama, čak ni najboljim prijateljima – to jest, nisam govorio dok nisam shvatio da taj problem muči milione drugih Amerikanaca, i to ne samo najsiromašnijih među nama, onih koji se po definiciji bore da sastave kraj s krajem. Po federalnoj anketi i drugim ispitivanjima, to se događa profesionalcima iz srednje, pa čak i više klase. Događa se ljudima pred penzijom kao i onima koji se nadaju da će se uskoro zaposliti. Događa se onima s fakultetskom diplomom, kao i onima koji nisu završili srednju školu. Događa se širom zemlje, pa i na mjestima gdje biste takve probleme najmanje očekivali. Znao sam da ne bih imao 400 dolara za neočekivan, hitan izdatak. Ali nisam znao, nisam mogao da zamislim da tako mnogo Amerikanaca nema tu svotu pri ruci. Moj prijatelj, lokalni kasapin Brajan, jedan od retkih koji otvoreno govori o finansijskim nevoljama, jednom mi je rekao: „Ko god kaže da mu ide odlično – laže“. To možda nije sasvim tačno, ali nije ni daleko od istine.
Nisam to znao, djelimično i zato što doskora to nisu znali ni ekonomisti ili bar nisu govorili o tome. Oni imaju statistiku o nezaposlenosti i diferencijale dohotka i podatke o neto imovini, ali ništa od toga ne opisuje ono što se događa u domaćinstvima koja pokušavaju da prežive od plate do plate, od izdatka do izdatka. Dejvid Džonson, ekonomista sa Univerziteta Mičigena koji se bavi dohodovnom i imovinskom nejednakošću, kaže: „Ljudi su proučavali štednju i dugove. Ali ideja da ljudi ne mogu da sastave kraj s krajem ili da ne mogu da pokriju nepredviđen trošak, izvjesno je nova oblast istraživanja“, koja se pojavila posle 2008. Po Džonsonovom mišljenju, ekonomisti su dugo smatrali da ljudi s vremenom uravnotežuju svoju potrošnju, da u lošim godinama pozajmljuju, a u dobrima štede. Nedavno istraživanje pokazuje da su ljudi skloniji da troše novac koji dobiju – bonus, refundiranje poreza, malo nasljedstvo – nego da ga uštede. „Moguće je“, kaže Džonson, „da ljudi nemaju novca“ za štednju. Pokazalo se da mnogi od nas žive u manje-više kontinuiranom stanju finansijske nesigurnosti. Ako zaista želite da znate otkud tako duboko ekonomsko nezadovoljstvo u današnjoj Americi iako mnogi indikatori pokazuju da se zemlja kreće u dobrom pravcu, pitajte nekog od 47 odsto. Pitajte mene.
***
Finansijska nemoć ima druga imena: finansijska slabost, finansijska neizvesnost, finansijska nevolja. Ali kako god je zvali, svedočenja nesumnjivo ukazuju na to da je znatna manjina ili mala većina Amerikanaca finansijski na tankom ledu. Koliko tankom? Godine 2014. anketa Bankratea potvrdila je nalaze federalne ankete: samo 38 odsto Amerikanaca mogli bi da od svoje ušteđevine plate 1000 dolara za neočekivanu, neodložnu medicinsku pomoć ili 500 dolara za popravku kola. U dva izvještaja koja je prošle godine objavila organizacija Pew Charitable Trusts kaže se da 55 odsto domaćinstava nije imalo dovoljno likvidne ušteđevine da preživi cijeli mjesec bez dohotka i da 71 odsto od 56 odsto onih koji su prethodne godine rekli da ih muče finansijske brige strahuju da neće imati dovoljno novca za tekuće troškove. U sličnom istraživanju, koje su vodili Anamaria Lusardi sa Univerziteta Džordž Vašington, Peter Tufano sa Oksforda i Daniel Šnajder, tada na Prinstonu, ljudi su odgovarali na pitanje da li bi u roku od 30 dana mogu da plate 2000 dolara za nepredviđeni izdatak. Otkrili su da malo više od četvrtine ispitanika ne bi moglo, a 19 odsto bi mogli samo ako bi nešto založili ili opteretili sljedeću platu. Zaključak: gotovo svaki drugi odrasli Amerikanac je „finansijski slab“ i „živi blizu finansijske ivice“. Još jedna analiza, koju je vodio Jakob Haker sa Jejla, mjerila je broj domaćinstava koja su izgubila četvrtinu ili više „raspoloživog prihoda“ u datoj godini – dohodak minus troškovi liječenja i kamata na dug – i ustanovila da je u svakoj godini od 2001. do 2012. bar jedno od pet domaćinstava imalo gubitak koji nije moglo da podmiri ušteđevinom.
Moglo bi se pomisliti da je to problem likvidnosti. Možda ljudi prosto nemaju dovoljno gotovine pri ruci, na svom tekućem računu ili štednoj knjižici, da podmire neočekivane troškove. U tom slučaju, tačniji podaci mogu se dobiti posmatranjem vrijednosti neto imovine – ukupne imovine uključujući i penzione fondove i stan u kom se živi. Upravo to je uradio Edvard Volf, ekonomista sa Univerziteta Njujorka i autor knjige o istoriji bogatstva u Americi, koja će uskoro biti objavljena. Evo šta je on našao: nema mnogo neto imovine koja bi se mogla iskoristiti. Prosečna neto imovina naglo je opala u prošloj generaciji – od 1983. do 2013. za 85,3 odsto u najnižem dohodovnom kvintalu, za 63,5 u drugom kvintalu odozdo i za 25,8 u trećem, srednjem kvintalu. Prema istraživanju koje je finansirala Fondacija Russell Sage, 2003, neto imovina tipičnog domaćinstva bila je 87.992 dolara. Za deset godina opala je na 54.500 dolara, tj. za 38 odsto. I mada je krah tržišta hipotekarnih kredita svakako doprinio tome, za dvije petine populacije s najmanjim dohotkom opadanje je počelo mnogo pre krize, čak sredinom osamdesetih, kaže Volf.
Volf je ispitivao i koliko mjeseci bi porodica koja ima bar jednog člana „na vrhuncu radne sposobnosti“ (od 24 do 55 godina) mogla da nastavi da podmiruje tekuću potrošnju koristeći sva finansijska sredstva osim stambene jedinice u kojoj živi ako bi izgubila prihod – to jest ako bi imala nepredviđeni izdatak. Našao je da 2013. porodice s članom na vrhuncu radne sosobnosti iz dva donja kvintala nisu imale nikakvu neto imovinu, dakle ništa što bi mogle da potroše. Porodica u srednjem kvintalu, s prosječnim prihodom od oko 50.000 dolara, mogla bi da nastavi da troši… šest dana. Čak i porodica u drugom kvintalu odozgo mogla bi da nastavi potrošnju samo 5,3 mjeseci. Ovi brojevi ne uključuju stambenu jedinicu u kojoj porodica živi. Ali, kao što kaže Volf, „sada je mnogo teže dobiti drugu hipoteku ili zajam na kuću ili stan ili refinansirati dug“. Dakle, ako se izostavi nekretnina u kojoj porodica živi (a njena vrijednost je znatno opala tokom posljednje krize), mnoge porodice su finansijski zbrisane. „Porodice su koristile štednju za finansiranje potrošnje“, kaže Volf. Po njegovom mišljenju, američka porodica je u „velikom škripcu“.
Neke grupe – Afroamerikanci, Hispanoamerikanci, ljudi s nižim prihodima – imaju manje od drugih. Ali poenta se ne gubi: finansijska nemoć je bolest jednakih mogućnosti, koja prelazi sve demografske granice. Po rezultatima ankete Bankratea, gotovo polovina fakultetski obrazovanih ne može da ušteđevinom pokrije popravku kola ili hitnu medicinsku pomoć, a istraživanje A. Lusardi, Tufana i Šnajdera pokazuje da gotovo četvrtina domaćinstava s godišnjim prihodom između 100.000 i 150.000 dolara tvrdi da ne bi mogla da pokrije izdatak od 2000 dolara za mjesec dana. Dokumentarni film snimljen na osnovu rada A. Lusardi sadrži intervjue s ljudima na ulicama Vašingtona koji odgovaraju na pitanje da li imaju raspoloživih 2000 dolara. Lusardi naglašava da mali broj prolaznika nije dovoljan za sociološke zaključke, ali je ipak bila zaprepašćena neskladom između izgleda sagovornika i njihovih odgovora. „Vidi se da su ti ljudi mladi profesionalci“, kaže ona. „Očekivalo bi se da će reći ‘Naravno da to mogu’“. Ali mnogi od njih nisu tako odgovorili. Pedesetih i šezdesetih godina, američki rast je demokratizovao prosperitet. Krajem prve decenije 21. vijeka uspjeli smo da demokratizujemo finansijsku nesigurnost.
***
Ako zatražimo od ekonomista da objasne takvo stanje, oni će vjerovatno okriviti zaduživanje preko kreditnih kartica. Mnogo prije posljednje krize, kažu mnogi, Amerikanci su se uvalili u kreditne nevolje. Po analizi Federalnih rezervi i TransUniona, sprovedenoj po podacima veb stranice za privatne finansije ValuePenguin, 2015. godine prosječni dug na kreditnim karticama iznosio je 5.700 dolara po domaćinstvu. Naravno, među analiziranim domaćinstvima bilo je i onih čiji je bilans nula. Oko 38 odsto domaćinstava bilo je zaduženo, a njihov prosečni dug je bio veći od 15.000 dolara. Već nekoliko godina broj vlasnika kreditnih kartica opada, ali prosječni dug po domaćinstvu raste.
Razlog navale na kredite tokom osamdesetih i devedesetih je dijelom i to što su oni tada bili mnogo dostupniji nego što su bili prethodnim generacijama. Viliam R. Emons, potpredsednik i ekonomista u Centralnoj banci u Sent Luisu, pripisuje porast zaduživanja odluci Vrhovnog suda iz 1978. u slučaju Nacionalna banka Mineapolisa protiv Prve uslužne korporacije u Omahi. Sud je zaključio da državni zakoni o zelenaštvu, koji ograničavaju kamate na kreditnu karticu, ne važe za nacionalne banke koje posluju u tim državama. To je omogućilo velikim nacionalnim bankama da izdaju kreditne kartice svuda i po bilo kojim kamatnim stopama i podstaklo ih da se ustreme na ranjive potrošače isto onako, smatra Emons, kao što su se hipotekarni kreditori usmjerili na ranjive vlasnike kuća. Sredinom osamdesetih kreditni dug u Americi već je drastično rastao. Uslijedila je takozvana velika stabilizacija, period koji je trajao jednu generaciju i u kojem su recesije bile rijetke i blage, a rizik zaduživanja na izgled nizak.
Oba procesa su pogodila štednju. Zbog rasta kredita mnogi Amerikanci nisu osjećali veliku potrebu da štede. A prosto rečeno, kada dug raste, štednja opada. Kao što kaže As Bruce McClary, potpredsjednik za komunikacije u Nacionalnoj fondaciji za kreditno savjetovanje: „U prvoj fazi Velike recesije, korišćenje kredita je naglo poraslo zato što su ljudi uzimali kredit umesto da troše ušteđevinu ostavljenu za crne dane. Koristili su kredit kao pojas za spasavanje“. Amerikanci – posebno oni rođeni poslije Drugog svjetskog rata – nikad nisu bili naročito štedljivi. Godine 1971. štednja je porasla na maksimalnih 13,3 odsto da bi 2005. pala na 2,6 odsto. Prošle godine je iznosila 5,1 odsto. McClary kaže da gotovo 30 odsto odraslih Amerikanaca ne štedi ni djelić dohotka za penziju. Kad se spoje veliki dugovi i mala štednja, dobije se veliki dio populacije koji ne može da pokrije neočekivan izdatak.
Pa ko je onda kriv? Neki ekonomisti kažu da banke, doduše, jesu podsticale ljude da uzimaju kredite, ali su ipak oni sami odlučivali da se zaduže; da premalo štede; da ne ostavljaju na stranu novac za nepredvidive izdatke, a pogotovo ne za penziju. „Ako želite finansijsku sigurnost“, kaže Brad Klontz, „to u potpunosti zavisi od vas“. Da bi malo ublažili odgovornost građana, ekonomisti navode da kredit predstavlja ogromnu promjenu u odnosu na stari ekonomski sistem (u kome su finansijske ponude i odluke imale mnogo manji obim, pa je mogućnost upadanja u finansijske nevolje bila ograničena), a da za tu promjenu ljudi nisu bili pripremljeni.
Ironija se sastoji u ovome: finansijski proizvodi postajali su sve prefinjeniji i teorijski davali pojedincima više mogućnosti da zapušavaju rupe u svom životu, ali se događalo upravo suprotno, bar mnogima. Anamaria Lusardi i njene kolege otkrili su sljedeće: što su prefinjeniji krediti i finansijska tržišta u nekoj zemlji, to je veća finansijska nesigurnost njenih građana. Zašto? Lusardi smatra da naše znanje nije išlo ukorak sa usložnjavanjem finansijskog svijeta. Mnogi Amerikanci su „finansijski nepismeni“ i ta nepismenost je direktno povezana s finansijskim nevoljama. Godine 2011. ona i njene kolege su merili znanje o osnovnim finansijskim principima (kamata na kamatu, diversifikacija rizika i efekti inflacije) i otkrili da je 65 odsto Amerikanaca starih od 25 do 65 godina finansijski nepismeno.
***
Finansijske odluke, često zasnovane na neznanju, svakako su dio te priče. Uzmite mene, na primjer. Priznajem da sam kriv. Finansijski sam nepismen, ili još gore – teška neznalica. Ne navodim to kao opravdanje već samo kao činjenicu. Donosio sam odluke ne razmišljajući o finansijskim implikacijama – dijelom zato što o njima ništa nisam znao, a dijelom zato što sam lakomisleno vjerovao da ću se izboriti sa svakom eventualnom nevoljom. Odlučio sam da budem pisac, što je finansijski opasno zanimanje, a ne da radim nešto unosnije. Odlučio sam da živim u Njujorku a ne negdje gdje su troškovi života niži. Odlučio sam da imam dvoje djece. Odlučio sam da pišem dugačke knjige koje zahtjevaju godine rada iako sam morao da razvlačim avans do tačke pucanja, pa i preko nje. Svi donosimo takve odluke koje očigledno utiču na naš bilans, pa ga čak i predodređuju. Ali, bez želje da skrenem u metafiziku, takve odluke ili izbori određuju ono što čovjek jeste. Ne donosimo ih razmišljajući o finansijskom blagostanju (mada bi možda trebalo). Donosimo ih razmišljajući o svom životu. Alternativa je da budemo neka druga osoba.
Ali iako su moji izbori bili takvi (iako su povlačili obnovljive kredite), tokom većeg dijela svog života nisam se davio u dugovima (prije sam plivao u njima… okej, jedva plivao). Tako je bilo do prije pet godina, kad sam potpuno prestao da koristim kreditnu karticu i počeo postepeno da otplaćujem dug uz pomoć finansijskog savjetnika. Gotovo uvijek sam uspjevao da otplatim mesečni minimum, ponekad i više od toga. Nisam imao ušteđevinu, ali ne zato što sam mislio da ću uvijek moći da se oslonim na kredit, a ni zato što sam bio suviše široke ruke. Gledano iz današnje perspektive moj problem je, naravno, bio jednostavan: premalen prihod, previše troškova. Kredit mi je omogućavao da se privremeno nosim s tim problemom – i da ga postepeno povećavam – ali koren problema je bio dublji.
Nikad nisam mislio da neću dovoljno zarađivati. Malo je onih koji na to pomišljaju. Mislio sam da sam uradio većinu potrebnih zadataka. Studirao sam; stekao diplomu; neko vrijeme predavao; potpisao ugovor za knjigu; preselio se u mali, jeftin stan s fiksnom stanarinom u Maloj Italiji da bih pisao; oženio se; i truckao se po tom makadamu dok nisam dobio posao na televiziji (oni sa slonovskim pamćenjem možda će se sjetiti da sam tri godine bio TV urednik filmskog programa). Onda smo moja žena i ja kupili mali zadružni stan u Bruklinu, u skladu sa svojim mogućnostima, i dobili dvije ćerke. Moja supruga je nastavila da radi i uspjevali smo da se provučemo, mada su nam vrtić pa onda privatna škola ojadili finansije. Ne, nismo morali da upišemo ćerke u privatnu školu. Mogli smo da ih upišemo u državnu školu u susjedstvu, ali ona nije bila dobra, pa smo odlučili da smanjimo svoj komfor u korist ćerki. Neki ekonomisti pripisuju potrebu za kreditom i nagon za trošenjem sindromu „držanja koraka sa Džounsovima“, vrlo raširenom u Americi. Nikad nisam želeo da se ravnam po Džounsovima. Ali, kao i mnogi Amerikanci, želio sam da moja djeca drže korak sa djecom Džounsovih jer sam znao da će moje ćerke lako biti marginalizovane u društvu gdje gotovo sve nagrade odlaze maloj, dobro obrazovanoj eliti. (U redu, priznajem, htio sam da one budu dobitnice.)
Ipak, preselili smo se na Long Ajland, u Ist Hempton, gdje nismo morali da plaćamo ogromne školarine i gdje je moja žena konačno mogla da napusti posao i posveti se djeci; gubitak njene zarade malo je ublažen time što nismo morali da plaćamo za čuvanje djece. (Kada me ljudi pogledaju s divljenjem zato što živim u Hemptonu, redovno naglasim: „Mi tamo živimo sve vrijeme, kao siromašni ljudi, a ne samo ljeti, kao bogataši“.) Iznajmili smo kuću i posrećilo nam se. Kada je Martin Skorsese kupio filmska prava na moju biografiju tračerskog kolumniste Valtera Vinčela, uspeli smo da uplatimo učešće za kupovinu kuće koju smo iznajmljivali.
Ali problem s finansijama nije to što život ne sarađuje. U našem slučaju – a imam utisak i u slučaju skoro svakog Amerikanca – bilo je nepredviđenih okolnosti. Nisam mogao da prodam naš gradski stan u zadružnoj zgradi zato što je zadružni odbor stalno odbijao kupce, što znači da sam godinama otplaćivao dvije hipoteke. Tržište nekretnina u Njujorku se pokvarilo i na kraju sam prodao stan uz veliki gubitak jer nisam imao izbora. Vjerovatno sam ranije mogao da spustim cijenu i privučem potencijalne kupce – iz ove perspektive očigledno je da bi to bio najmudriji izbor – ali želio sam da pokrijem dug banci. Izgubio sam posao na televiziji zato što – tako su mi rekli – nisam dovoljno površan za taj medij, što je vjerovatno tačno (ili se bar bolje osjećam kad u to vjerujem). Imao sam svoje knjige, ali su one tražile više vremena nego što sam predvidio, a znao sam da ne smijem da brzam ako neću da upropastim karijeru. (Svojim studentima kojima predajem s nepunim radnim vremenom govorim da svako može brzo da napiše knjigu: ona samo mora biti loša.) Ćerke su porasle ali moja žena i ja tako dugo nismo bili zaposleni da ona nije mogla da se vrati starom zanimanju izvršnog producenta. U svakom slučaju, naduvavši svoj prepotopski muški ponos, rekao sam joj da mogu da se staram za oboje i da mi njena pomoć nije potrebna – još jedan primjer prikrivanja finansijske nemoći čak i od rođene žene. Ja sam se bavio knjigovodstvom i držao sam je u mraku.
A onda je na sve to došao najveći, mada ne i neočekivan potres: fakultet. Pošto sam zarađivao previše da bi devojke mogle da dobiju pristojnu stipendiju, a nedovoljno da bih mogao sam da platim njihovu školarinu, i pošto smo – opet naš izbor – smatrali da su one zaslužile da studiraju na dobrom univerzitetu po svom izboru, našli smo se u finansijskom vrtlogu. (Ne kažem da su univerziteti reketaši, ali… univerziteti su reketaši. Univerzitet koji je pohađala jedna od mojih kćeri rekao mi je da neko ko plaća hipoteku može da plati i školarinu za svoje dijete.) Na kraju su moji roditelji platili veći dio troškova njihovog obrazovanja. Nije se moglo drugačije. Iako se ni najmanje ne kajem zbog tog izbora – jedna ćerka je studirala na Stenfordu, bila Rodesov stipendista i sad je na harvardskom medicinskom fakultetu; druga je otišla na Emori, dobila master diplomu Teaksaškog univerziteta i postala klinička socijalna radnica, specijazovana za traumatizovanu djecu – pokrivanje tih školarina znači da od roditelja ne možemo očekivati nikakvo nasljedstvo. To znači da nismo potrošili samo sopstvenu malu ušteđevinu već i ušteđevinu mojih roditelja.
Ali čekalo nas je nešto još gore. Zato što sam uglavnom živeo od avansa koji mi je plaćao izdavač čim započnem istraživanje za knjigu, veći dio moje zarade stizao je u jednoj godini, iako avans mora da se amortizuje kako bi potrajao tokom više godina potrebnih za pisanje knjige. To znači da je porez u prvoj godini bio ogroman i da nisam mogao da ga platim u cjelini a da ne načnem ono što mi je bilo potrebno za završavanje knjige. Kad sam počeo da pišem biografiju Volta Diznija, u vrijeme kad su se moje ćerke spremale na fakultet, odlučio sam da platim onoliko poreza koliko sam mogao, a da ostatak, sa dodatim kamatama, platim po objavljivanju knjige, kad dobijem preostali dio honorara. Nevolja je što kamate stalno otkucavaju, što znači da ostatak raste, što opet znači da moram nastaviti da ga otplaćujem jer ne mogu da ga otplatim u cjelini. Pretpostavljam da je i to bio izbor: da platim porez u cjelini ili da ostavim dovoljno za pisanje knjige, otplaćivanje hipoteke i životne namirnice. Uradio sam ovo drugo. Tako sam iskopao rupu. Duboku. Iz koje možda nikad nećemo izaći.
***
Možda se ništa od toga ne bi dogodilo da je moj dohodak postojano rastao kao što rastu dohoci u Americi. Ali nije, i dohoci ne rastu. Naišla bi poneka dobra godina – neki posao za televiziju, ugovor za novu knjigu, prodaja nekih prava za film. Ali moji honorari se uglavnom nisu povećavali, što znači, kad se uračuna inflacija, da mi je kupovna moć opadala. Za članke koje sam objavljivao u magazinima dobijao sam isto onoliko kao prije dvadeset godina. Nisam bio jedini. Realne nadnice – one sa uračunatom inflacijom – dostigle su vrhunac 1972. godine; od tada se prosječna nadnica u suštini nije mjenjala. (Ovdje nisam računao vrijednost beneficija, koja je rasla.)
Kad pogledamo godišnje dohotke domaćinstva (uz uračunatu inflaciju) i uzmemo u obzir radne sate najamne radne snage, ali i zaposlenih na plati, ne dobijamo mnogo ljepšu sliku. Iako je dohodak domaćinstva dramatično rastao od 1967. do 2014. za najviši dohodovni kvintal, a još dramatičnije za 5% na vrhu, prihodi tri donja kvintala su rasli mnogo sporije: srednjeg kvintala za samo 23,2 odsto, drugog odozdo za 13,1 odsto i najnižeg za 17,8 odsto. Govorimo o periodu od 47 godina! Ali čak i taj mali rast nije tako jednostavan. Najbolje godine za dohodak tri donja kvintala bile su 1999. i 2000: otad su dohoci opadali – srednjeg kvintala za 6,9, drugog odozdo za 10,8 i najnižeg za 17,1 odsto. Niko od nas nema kontrolu nad erozijom nadnica. Možemo samo da radimo više sati kako bismo nadoknadili gubitak. Odavno tako radim: sedam dana nedjeljno, od jutra do mraka. Nema druge. Ali ni to nije dovoljno.
U izvještaju iz 2002. naslovljenom „Srednja klasa u Americi“, američko Ministarstvo trgovine definisalo je tu klasu manje njenim položajem na ekonomskoj ljestvici, a više njenim aspiracijama: posjedovanje krova nad glavom, kola za svakog odraslog člana, zdravstveno osiguranje, visoko obrazovanje za svako dijete, obezbjeđeni penzija i porodični godišnji odmor. Po tim mjerilima, moja žena i ja nismo ni blizu života srednje klase, iako moja zarada odgovara onome što se obično smatra dohotkom srednje klase. U svojoj analizi iz 2014. USA Todayzaključuje da bi ostvarenje američkog sna, definisanog činiocima koji odgovaraju mjerilima Ministarstva trgovine za srednju klasu, zahtjevalo godišnji dohodak malo viši od 130.000 dolara za prosječnu četvoročlanu porodicu. Srednja vrijednost (medijana) porodičnog dohotka u 2014. bila je približno polovina te svote.
Naučili smo da živimo bez nepotrebnih izdataka. Prepolovili smo ratu hipotekarnog kredita pomoću reprogramiranja duga. Vozimo „tojotu avalon“ iz 1997. (257.000 pređenih kilometara), koju sam naslijedio od oca. Deset godina nismo bili na odmoru. Nemamo kreditnu karticu, samo debitnu. Nemamo ušteđevinu za penziju jer smo ispraznili svoj mali penzioni fond da platimo svadbu mlađe ćerke. U restoran odlazimo jednom u dva-tri mjeseca. Iako sam mnogo godina bio filmski kritičar, rijetko odlazim u bioskop. Kupujemo na rasprodaji. Odlažemo popravke sve dok ne postanu apsolutno neophodne. Vodimo računa o svakoj pari.
Ne tražim i ne očekujem saosjećanje. Ja sam odgovoran za svoju situaciju – niko drugi. Nisam nasjeo na prevare beskrupuloznih prodavaca kredita. Zapravo sam uprskao, i to kraljevski. Živio sam iznad svojih sredstava, prije svega zato što su se ona neprestano smanjivala. Nisam uradio ono što je trebalo, na primjer prodao kuću i preselio se u manju, mada prodaja vjerovatno ne bi pokrila moj hipotekarni dug. I da budem jasan – ne jadikujem nad svojom sudbinom. Prošao sam mnogo bolje od mnogih Amerikanaca, vjerovatno od većine – to je moja poenta. Možda smo svi uprskali. Možda su onih 47 odsto odraslih Amerikanaca koji ne bi mogli da pokriju neočekivani izdatak od 400 dolara morali da se ponašaju drugačije i racionalnije. Možda smo svi trošili više nego što je trebalo. Ali ne vjerujem u tako široke poteze četkicom. Mnogi najamnici iz srednje klase su žrtve ekonomije i možda velikog, sjajnog, neodoljivog američkog obećanja koje nam je utuvljivano od rođenja: samo radi i možeš imati sve.
Ako uopšte ima dobrih vijesti, jedna je ovo: mada plate stagniraju, mnoge stvari, posebno trajna dobra poput televizora i kompjutera postojano pojeftinjuju. Kao uglavnom i odjeća (doduše, cijene su malo porasle posljednjih godina). Cijene stanovanja su stabilne čak i ako se uračunaju ogromne varijacije od tržišta do tržišta. Ali neke stvari, kao što su zdravstvene usluge i školovanje, koštaju više – mnogo više. Naravno, to nisu trivijalne stvari. Život se događa, i događa se da on mnogo košta – ponekad više nego što možemo da platimo. Ali ni to nije cijela priča. Život se događa, ali se događaju i nevolje – neočekivani izdaci koji su neizbježan pratilac života. Neophodan i hitan izdatak od 400 dolara nije hipotetičan, pa ni onaj od 2000 dolara, pa ni… sami upišite cifru. Činjenica je da se takve stvari uvijek dešavaju, da su nužan pratilac naše egzistencije. Finansijski savetnici nam savjetuju da uštedimo bar 10-15 odsto svog dohotka za penziju i razne eventualnosti. Ali glavni razlog što mnogi od nas ne mogu da štede za crne dane je to što živimo u neprestanoj oluji. Čini se da svaki dan donosi neki neočekivan izdatak – šporet ne radi, auto neće da se pokrene, pas hramlje, česma curi. Nabrajam samo sitnice. U anketi o američkim finansijama koju je prošle godine objavio Pew, 60 odsto ispitanika kažu da su tokom posljednjih dvanaest mjeseci doživjeli neki „finansijski šok“ – smanjenje dohotka, odlazak u bolnicu, gubitak bračnog druga, krupnu popravku. Više od 50 odsto ispitanika kažu da se bore da sastave kraj s krajem poslije skupih životnih havarija. Čak 34 odsto onih koji zarađuju više od 100.000 godišnje s velikim naporom su savladavali posljedice nekog ekonomskog šoka. Ponovo kažem – znam. Poslije gubitka posla, odbijanja zadružnog odbora, poreskih kazni, došao je još jedan udarac. Izdavač s kojim sam potpisao ugovor za knjigu i od kog sam dobio avans, sudskim putem je tražio da vratim avans zato što sam probio rok. (Rok za knjigu se obično probije i rutinski produži.)
U stvari, ekonomija se svodi na jednu sjajnu karikaturu Brusa Erika Kaplana objavljenu u New Yorkeru s pratećim tekstom: „Mislili smo da prolazimo kroz crne dane, a pokazalo se da je to naš život.“
***
Naš život. A mnogima od nas koji trpimo ćutke jer nerado govorimo o svojim finansijskim problemima, ugrožen je život, a ne samo bankovni račun. Američko psihološko društvo svake godine sprovodi anketu o stresu u Sjedinjenim Državama. Anketa iz 2014 – u kojoj je 54 odsto Amerikanaca reklo da ima taman toliko ili nešto manje novca da svakog mjeseca pokrije svoje troškove – pokazala je da je novac najveći uzrok stresa u zemlji. Sedamdeset dva odsto odraslih rekli su da bar neko vrijeme doživljavaju stres zbog novca, a gotovo četvrtina je taj stres opisala kao „ekstreman“. Kao i finansijska neizvjesnost, stres prelazi granice dohodovnih i starosnih kategorija. Zna se da suviše stresa škodi zdravlju – kao i premalo novca. Trideset i dva odsto ispitanika rekli su da ne mogu sebi da priušte zdrav način života, a 21 odsto je bilo u takvom škripcu da je tokom prethodne godine odložilo posjetu ljekaru.
Ali najpodmuklije posljedice finansijske slabosti idu dalje od tjelesnog zdravlja, sve do udara na opšte osjećanje blagostanja. „Finansijska nesigurnost je povezana s depresijom, anksioznošću i gubitkom kontrole koji vodi u bračne probleme“, kaže finansijski psiholog Brad Klontz. I to mi je poznato. Novac može da promeni sve, kao što je pjevala Sidni Loper. A nedostatak novca definitivno ruši sve. Finansijska impotencija stvara atmosferu bijede. Noću ti ne da da zaspiš a ujutru ti se ne ustaje iz kreveta. Odvaja te od svijeta. Ubija ti osjećanje sopstvene vrijednosti, samopouzdanje, energiju i, što je najgore, nadu. Razorna je za odnose, okreće supružnike jedno protiv drugog i navodi ih da se uzajamno vrijeđaju i optužuju, pa i djecu protiv roditelja, što se meni, hvala bogu, nikada nije dogodilo. Ostalo mi se događalo i još se događa. Vjerujem da sam prilično čvrst i otporan. Šta je sa onima koji to nisu? Ne biti uspješan – što se po mnogim ekonomskim standardima događa vrlo velikom broju Amerikanaca – možda je to naš potajni nacionalni bol, dubok i poguban. Mi smo impotentni.
Ta boljka je uglavnom individualna i skrivena od očiju javnosti, ali je možda počela da slabi naš nacionalni duh. Ljudi žele da osjećaju, potrebno im je da osjećaju da napreduju u ovom svijetu. To ih održava. Potrebno im je da osjećaju da će se njihov život poboljšati, da će njihova djeca živjeti bolje nego oni, baš kao što su vjerovali da će oni živjeti bolje od svojih roditelja. A ljudi se sve manje tako osjećaju. Anketa New York Timesa iz 2014. pokazala je da samo 64 odsto Amerikanaca vjeruje u američki san – najmanja cifra u gotovo dvije decenije. Slutim da naše osećanje impotencije pred finansijskim problemima nije samo izvor razočaranja već i izvor gnijeva koji sada zagađuje našu nacionalnu politiku, gnijeva koji se preusmjerava na ilegalne migrante, kinesku trgovinu ili predsjednika Obamu zato što nismo u stanju ili što ne želimo da artikulišemo njegov pravi uzrok. Kao što je harvardski ekonomista Benjamin M. Fridman napisao u svojoj knjizi Moralne posljedice ekonomskog rasta iz 2005, „Bogatstvo ne spriječava društvo da postane rigidno i netrpeljivo kada dovoljan broj njegovih građana izgubi osjećaj da napreduje“. Čini mi se da smo danas na početku takvog povlačenja – u tački kada će pritajena finansijska impotencija eksplodirati kao politički gnijev.
Mnogi Amerikanci su i dalje optimistični – bar javno. U anketi Pewa iz 2014, koja pokazuje da 55 odsto Amerikanaca iz mjeseca u mjesec troše sve što zarade ili više od toga, gotovo isti procent smatra da živi u dobrim finansijskim prilikama, što možda samo znači da su suviše uplašeni da bi priznali suprotno. Ili možda da su suviše finansijski nepismeni da bi shvatili ozbiljnost svog položaja. I mnogi stručnjaci s kojima sam razgovarao su optimistični. „Ljudska dosjetljivost u stanju je da riješi mnoge probleme“, rekla mi je Anamaria Lusardi. „Mislim da konačno shvatamo da nije u prirodi mozga da se vrti oko novca“, rekao je Bred Klonc, uvjeren da Amerikanci postepeno shvataju da moraju uspostaviti bolju kontrolu nad sopstvenim finansijama. Ali optimizam neće poreći činjenicu da nadnice i dalje stagniraju, da je lična štednja i dalje niska; da je sve teže održavati životni standard srednje klase. (Jedna anketa koju su prije recesije sproveli Savez američkih potrošača i Udruženje za finansijsko planiranje pokazala je da je tada 21 odsto Amerikanaca smatralo da je „najpraktičniji“ način dobijanja nekoliko stotina hiljada dolara dobitak na lutriji.) Pokušavam da očuvam nadu i ostanem realan. Ali nada se više ne održava lako, čak ni u naciji sanjara, vrijednih i upornih ljudi i idealista. Ono što mnogi od nas godinama trpe izgleda kao prolazna kriza. Ali mnogo je vjerovatnije da je to naš život.
Nil Gabler, The Atlantic, maj 2016. Izvor: Pescanik.net (prevela Slavica Miletić)
