„Naravno, da su ljudske žrtve u ratovima najveća nesreća ukupnog čovječanstva. Ljudi moraju živjeti bez nasilja, progona i straha da bi imali dostojanstven život i ostvarivali elementarna ljudska prava. To mora biti naša zajednička odgovornost. Ozbiljno zabrinjavaju i činjenice da je broj ratova poslednjih godina u porastu, te da je globalna ekonomska i finansijska cijena ratova i nasilja u 2014. godini dostigla zapanjujuću cifru od preko 14 triliona USD, što čini oko 14% svjetske ekonomije. Suočavanje sa uzrocima konflikata i nepokolebljiva posvećenost nalaženju političkih solucija za okončanje nasilja nemaju alternativu. Tome moraju biti posvećeni svi dajući svoj maksimalni doprinos.
U odsustvu političkih solucija, moramo obezbijediti da se principi međunarodnog prava poštuju kako bi se izbjegla ljudska patnja. Zločini ne smiju ostati bez kazne a počinioci moraju snositi odgovornost . Međunarodno humanitarno pravo uspostavlja pravila i odgovornosti u ratu, sa ulogom Međunarodnog krivičnog suda koja je presudna“, kazao je Vujanović.
Naglasio je da su međunarodna zajednica i UN preopterećeni upravljanjem i rješavanjem brojnih kriznih žarišta širom svijeta, pa je prevencija od posebnog značaja.
„Zato je krajnje vrijeme da se sa retorike pređe na akciju, i da prevencija dobije pažnju i podršku koju zaslužuje. Mala investicija za prevenciju, kao na primjer za jačanje kapaciteta UN za medijaciju, može da ima višestruke benefite u ublažavanju enormnih posljedica i cijena ratnih sukoba. Eskalirajuće humanitarne potrebe prati rastući jaz u obezbjeđivanju neophodnog nivoa sredstava za 120 miliona ljudi u svijetu koji zbog prirodnih nepogoda, konflikata, siromaštva i nerazvijenosti svakodnevno trebaju humanitarnu pomoć. Samo u posljednjih deset godina, apeli za finansijsku pomoć su šestostruko povećani. U 2015. godini do sada najveći apel, iznosio je oko 20 milijardi USD, od čega je obezbijeđeno oko polovina sredstava. Poređenja radi, 2004. godine, apel bio 3,4 milijarde. Rekordne potrebe prate rekordne kontribucije, ali isto tako i rekordni jaz između onoga što se traži i dobija od donatora. Kada se ima u vidu da prošlogodišnji apel predstavlja 0,00025% svjetskog GDP, to ne bi trebalo da bude nepremostiv izazov za međunarodnu zajednicu. Ovo je odgovornost svih aktera društva, u prvom redu države“, istakao je Vujanović, napominjući da sistem međunarodne humanitarne pomoći funkcioniše na tradicionalan način.
-Stoga se kao ključna nameće potreba novog, sveobuhvatnijeg pristupa, zasnovanog na komplementarnosti, većem nivou interoperabilnosti i ostvarivanju održivih rješenja umjesto koordiniranja individualnih projekata i aktivnosti. Zato međunarodni sistem pomoći mora da jača nacionalne i lokalne aktere, a ne da preuzima njihovu ulogu. Mora da se anticipira, a ne da se reaguje na krize. Prevencija i eliminisanje ljudske patnje, zaštita života i zdravlja, koji će omogućiti ljudima da žive bez nasilja, straha, ugnjetavanja i progona treba da budu naš humanitarni i moralni imperativ. Ovo je svakako očekivanje od Humanitarnog samita koji treba da pruži odgovor i realnu nadu. Naša je ogromna obaveza i odgovornost da to u najvećoj mogućoj mjeri ostvarimo i pomognemo da se podigne nivo humanosti čovječanstva- zaključio je Vujanović.
