Premijer Đukanović je predložio, u skladu sa članom 176 Poslovnika Skupštine Crne Gore razrješenje dr Radoja Žugića sa funkcije ministra finansija i Zorice Kovačević sa dužnosti ministarke rada i socijalnog staranja i izbor u članove 40. Vlade Crne Gore: prof. dr Milenka Popovića, na dužnost potpredsjednika Vlade, Gorana Danilovića, na dužnost ministra unutrašnjih poslova, mr Raška Konjevića, na dužnost ministra finansija i Borisa Marića na dužnost ministra rada i socijalnog staranja.I pored najava Đukanović nije predložio kandidata za upražnjeno mjesto ministra vanjskih poslova i evropskih integracija.
Kraj i početak: Đukanović ipak nije čekao da počne vikend i saga se konačno primiče kraju. Ali, na način koji govori više od samog razrješenja i prijedloga novih opozicionih minsitara. Nakon 159 dana pregovora, potpisanog Sporazuma vlasti i dijela opozicije, usaglašenog teksta leks specijalisa, slanja dvije opozicione liste kandidata za ministre, zakazivanja pa otkazivanja sjednice parlamenta, premijer Đukanović je juče bio prinuđen da miri zavađene opozicione lidere, da od dva opoziciona kandidata za ministra finansija odabere jednog, kako bi konačno Skupštini Crne Gore uputio prijedlog kadrovskih izmjena u Vladi Crne Gore. Ključni ljudi DPS-a Milo Đukanović i Duško Marković sinoć su razgovarali sa liderom SNP-a Srđanom Milićem, da bi pokušali da nađu kompromis. To je bila jedina preostala opcija. Opoziciona trojka - Demos, URA i SDP - zaledila je odnose sa SNP-om, kojeg su uporno, koliko do juče, pozivali da im se pridruži. Od prošlog vikenda, kada su napravljene odvojene opozicione liste kandidata za ministre, više nema ni pisane ni usmene komunikacije između Rakčevića, Lekića, Krivokapića i njihovog opozicionog kolege Milića. Zato su obje strane, javno i tajno, tražile da Đukanović sam presiječe opozicioni čvor i izabere “poželjnog” opozicionog ministra finansija. Djeluje paradoksalno, ali to je realnost crnogorske političke scene: od pregovaračke umješnosti lidera vlasti da posreduje između lidera opozicije zavisi da li će “istorijski” sporazum sprovoditi u život sve opozicione partije koje su ga i potpisale! Ta politička činjenica nije samo svjedočanstvo o političkoj moći ili vještini Mila Đukanovića, već i slikoviti prikaz neodgovornosti opozicionih lidera. I dovodi u pitanje njihovu sposobnost. Ako im je danas bila prijeko potrebna Đukanovićeva pomoć - čak i da se među sobom usaglase - kako bi, koliko sjutra, sami kormilarili Crnom Gorom i kako bi donosili strateške odluke? Nakon šestomjesečnih pregovora čak će i pristalice Lekića, Rakčevića, Krivokapića i Milića početi glasno da postavljaju to pitanje. Možda već od ponedjeljka kada u Skupštini budu izabrani novi ministri iz redova opozicije.
,,Prava“ i ,,lažna“ opozicija: Istini za volju, to pitanje sposobnosti i vlasnosti da donose odluke visilo je u vazduhu još od časa kada je početni medijator parlamentarnog dijaloga Ranko Krivokapić počeo samovoljno da bira učesnike pregovora. Pa je onda Pozitivna Crna Gora “ukazom” trojke Demos, URA, SDP proglašena “lažnom opozicijom” iako Pajovi- ćeva stranka ne učestvuje u izvršnoj vlasti, niti ima jedno rukovodeće mjesto u Skupštini Crne Gore. Brajovićevim Socijaldemokratama bilo je svojevremeno “zabranjeno” da se primaknu parlamentarnom dijalogu mada ta stranka ima dva ministra i tri poslanika u parlamentu... Istovremeno, glavno mjesto na opozicionoj strani pregovaračkog stola zauzeli su Demos i URA, politički igrači koji - nijesu učestvovali u izbornoj utakmici 2012. godine. Lekić i Danilović jesu poslanici, ali sa liste nekada jedinstvenog Demokratskog fronta, od kojeg su se otcijepili. Rakčevićeva URA, koja je pri kraju pregovora postala ključna karika u pregovorima sa predstavnicima vlasti,- čak nije politička stranka, već građanski pokret. Što će reći: nevladina organizacija koja želi da sastavlja vladu. Uz sve to, predsjednik SDP-a Ranko Krivokapić, koji je na funkciju prvog čovjeka parlamenta izabran voljom i glasovima DPS-a, od početka se predstavljao za kapitena opozicionog tima. Stoga nije čudno što je prva runda, sa Krivokapićem kao medijatorom, završena fijaskom - već u januaru. Zanimljivo je i kako su varirale aspiracije socijaldemokrata, kad je dogovor već postignut: prvo nijesu htjeli ministre, pa su onda htjeli samo mjesta “po dubini”, da bi - na kraju - Raško Konjević, koji se zarekao da neće u Vladu Mila Đukanovića, morao pod pritiskom partije da prihvati kandidaturu za ministra finansija. U Đukanovićevoj Vladi! Iako je finalni dogovor postignut, leks specijalis spreman za usvajanje, istorija šestomjesečnih pregovora nas uči da ništa nije gotovo - dok ne bude gotovo.
Đukanovićev izbor: U času kada se piše ovaj tekst jasno je da DPS medijacija nije uspjela. Preciznije: Đukanović ipak nije Milića ubijedio da SNP preuzme mjesto ministra poljoprivrede i ruralnog razvoja. Lider SNP, očito iritiran postupcima opozicionih kolega, izabrao je da ne gazi odluku Glavnog odbora SNP-a i ne učestvuje u vladi izbornog povjerenja. Ima tu i neke taktike lidera SNP-a. Milić je izabrao poziciju sa koje može oštricu kritike da upućuje prema Đukanoviću i, još više, prema Krivokapiću, Rakčeviću i Lekiću. Izvjesno je da Đukanoviću nije bilo lako da napravi izbor. Prihvatanjem liste Demosa, URA i SDP-a, Đukanović bez velikih problema obezbjeđuje većinsku podršku u parlamentu za usvajanje leks specijalisa kojim se pravno reguliše politički sporazum vlasti i dijela opozicije. Uz 39 glasova vladajuće koalicije i još jedanaest poslanika ove tri opozicine partije obilato se, sa punih 50 glasova, prelazi neophodna većina. No, podrška Milićeve SNP pojačala bi značaj skupštinske odluke, ne samo zbog dodatnih osam poslanika te stranke. Za razliku od Lekićeve partije i Rakčevićevog građanskog pokreta koji izbore nijesu okusili, te Krivokapićeve SDP koja je na izborima 2012. godine bila bespogovorni DPS sljedbenik - Milićeva SNP jedina je opoziciona stranka, potpisnik Sporazuma, koja ima istinski izborni legitimitet.
Put ka izborima: Naravno, nije baš Đukanović “izgorio” za Milićem kao, što se ono kaže, vladika za Lesendrom. Vješt politički igrač, kakav jeste lider DPS-a, gledao je dva koraka naprijed. Ulaskom predstavnika SNP-a u Vladu, Đukanović bi dokazao da ima demokratski potencijal i politički uticaj da okupi - makar i na šest mjeseci i samo jednokratno - kompletnu institucionalnu opoziciju. I to stranke koje su, osim SDP-a, prije samo dvije sedmice, svečano potpisale deklaraciju da neće sa DPS-om ni prije ni poslije izbora.Đukanović bi sa SNPom u vlasti, imao i dvotrećinsku podršku u parlamentu, što nije imao čak ni nakon referenduma. Istovremeno, na pločniku, uz galamu i na nivou prizemnih performansa, ostala bi da leži politika vaninstitucionalne borbe Demokratskog fronta. Takva pozicija, šest mjeseci pred izbore, Đukanovićevom DPS-u prosto otvara vrata da ostvari apsolutnu pobjedu na državnom, nivou. Ovako, uz nepredvidivi SNP i sukobljavanjima orijentisani Demokratski front, Đukanović će - ako želi da ponovi trijumf poput onoga u Tivtu na lokalnim izborima - tokom ljeta morati da vodi intenzivnu kampanju, ali i da se bori sa opstrukcijama unutar Vlade kojih će sigurno biti i mimo ovlašćenja iz leks specijalisa. No, kako sam Đukanović dobro zna sposobnosti svojih političkih protivnika, čak ni to nije neizvodljivo. Recept je već poznat: samo treba liderima opozicije da omogući, kao nedavno tokom “istorijskih” pregovora, da pokažu svoje pravo lice, sposobnosti i političke kapacitete.
Draško ĐURANOVIĆ
