“REFERENUMSKO PITANJE je glasilo: „Želite li da republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom?” Ponuđeni odgovori bili su „Da” (koji je zastupao Blok za nezavisnu Crnu Goru sa liderom Milom Đukanovićem) i „NE” (koji je zastupao Blok za očuvanje Državne zajednice Srbije i Crne Gore sa liderom Predragom Bulatovićem). Mada se Srbija obavezala da se neće miješati u referendumski proces, srpski premijer Vojislav Koštunica i nekoliko intelektualaca okupilo se na mitingu prosrpske koalicije Crne Gore, koji je održan u Beogradu. Crna Gora je izglasala nezavisnost sa 55,5% glasova.
Srpski premijer se o ishodu referenduma u Crnoj Gori oglasio prvi put tek poslije sjednice Vlade Srbije održane 1. juna. Na pitanje novinara da li će lično čestitati Crnogorcima, Koštunica nije odgovorio, već je rekao da Srbija treba da se bavi sobom: „jedna država može da postoji i bez priznanja, a diplomatski odnosi mogu se uspostaviti na različite načine. Može i odlaskom šefa države i notom, ali to je manje važno u odnosu na probleme. Sve drugo je manifestacija, a ne suština.” Koštunica je naveo da je Srbija spremna da definiše politiku prema Crnoj Gori u obostranom interesu. Na pitanje da li priznaje rezultate referenduma u Crnoj Gori, Koštunica je rekao da „Vlada Srbije konstatuje odluku predsednika republičke referendumske komisije Františeka Lipke” o rezultatima referenduma i ne želi da ih komentariše.
U međuvremenu je Havijer Solana u Briselu rekao da očekuje da Srbija zauzme jasan stav prema crnogorskom referendumu. U raspravi u Spoljnopo- litičkom odboru Evropskog parlamenta, Solana je rekao da rezultati referenduma u Crnoj Gori treba da budu poštovani i da, pošto budu riješene žalbe na referendumski postupak, rezultat treba da prizna i crnogorska opozicija.
Vlada Srbije ne samo da nije čestitala pobjedu na referendumu, već nije ni priznala nezavisnost Crne Gore. Umesto Vlade, to je učinio predsjednik Boris Tadić koji je posjetio Podgoricu 27. maja. Rekao je da Srbija priznaje referendumski rezultat i da sa Crnom Gorom želi da gradi prijateljske odnose, kao i da očekuje da će vlade, sada već dve države, Srbije i Crne Gore krenuti da rešavaju pitanja koja se tiču budućih odnosa.
Osim što nije želeo da srpska vlada prizna crnogorsku nezavisnost, vojislav Koštunica je odbio ponudu Evropske unije da posreduje u procesu razdruživanja sa Crnom Gorom. Posle sastanka sa Havijerom Solanom izneo je i čitav niz kritika na račun Eu, prije svega zbog odluke Brisela da suspenduje pregovore sa Srbijom dok ona Haškom tribunalu ne izruči generala Ratka Mladića. Većina političkih analitičara ocenila je najnovije Koštuničine poteze kao kontraproduktivne, uz stav da su nastali kao rezultat premijerove razočaranosti ishodom referenduma u Crnoj Gori.
Saradnik Instituta za političke studije Miodrag Radojević motive za ponašanje srpskog premijera našao je u njegovom aktivnom učešću u kampanji pred referendum: „Koštunica je doživeo politički poraz i očigledno je da ga ne podnosi baš najbolje. On i Vlada Srbije trebalo je ranije da se oglase povodom rezultata referenduma, kako bi što pre započeo dijalog Beograda i Podgorice. Takođe, smatram da je pogrešna njegova procjena da odbije ponudu Eu, jer je potrebna neka vrsta monitoringa, s obzirom na to da je Eu direktno učestvovala u stvaranju Državne zajednice SCG. Iz perspektive opozicije moglo bi se štošta prigovoriti Eu zbog pritisaka koji u vezi s Ratkom Mladićem dolaze iz Brisela, ali s pozicije državnika morao bi da se zauzme drugačiji stav.”
Politički analitičar Dejan Vukstanković ocenio je da Koštuničinu izjavu treba tumačiti u kontekstu suspenzije pregovora Srbije i Evropske unije: „Koštuničina ljutnja vjerovatno ima osnova u odluci Eu da suspenduje pregovore sa Srbijom, donijetoj prije referenduma, koja je podstakla izvjestan broj birača da glasaju za nezavisnost Crne Gore. S obzirom na to da je politički investirao u projekat zajedničke države, Koštunica je verovatno u suspenziji pregovora video jedan od faktora koji su uticali na rezultat referenduma.”
Đorđe Mamula, poslanik Demokratske stranke Srbije i član Odbora odbora za evropske integracije Skupštine Srbije, nije video ništa sporno u izjavi premijera Koštunice: „Nisam primetio da je Solana imao zamerke, a vi? zastupati svoje mišljenje nije protivno evropskim konvencijama o ljudskim pravima”. Na primedbu da datu izjavu Koštunica nije dao privatno, nego kao premijer, Mamula je rekao da „Srbija i Crna Gora mogu da se razdruže i bez posredovanja Eu”. On je izjavio i da Koštunica nije bio dužan da prizna rezultate crnogorskog referenduma: „Budući da je predsednik Boris Tadić bio u Podgorici u ime Srbije i priznao rezultate, nema potreba da to uradi i premijer Koštunica.“
Parlament Crne Gore proglasio je 3. juna nezavisnost i od tada SCG, poslednji ostatak nekadašnje Jugoslavije, više nije postojala. Dva dana kasnije, srpski parlament je proglasio Srbiju suverenom republikom i naslednikom SCG i time i formalno okončao postojanje državne zajednice.
Vlada Srbije priznala je nezavisnost Crne Gore 15. juna 2006. godine. Odluka o priznavanju Republike Crne Gore donesena je na redovnoj sednici Vlade Srbije, kao i zaključak da se crnogorskim državljanima koji imaju prijavljeno prebivalište u Srbiji, omogući prijem i u državljanstvo Srbije. Iz Vlade je saopšteno da su se, poslije odluke Skupštine Srbije 5. juna, kada je konstatovana samostalnost Crne Gore, stekli uslovi i za uspostavljanje diplomatskih odnosa, čime se doprinosi razvoju prijateljskih i dobrosusjedskih odnosa.
Predsednik Srbije Boris Tadić obavestio je predsjednika Crne Gore da Srbija, na osnovu odluka skupština Crne Gore i Srbije, priznaje nezavisnost i puni državni suverenitet Crne Gore. U pismu upućenom Filipu Vujanoviću, Tadić je naveo da je Republika Srbija „istinski opredeljena” unapređenju prijateljskih odnosa sa Republikom Crnom Gorom kao nezavisnom i suverenom državom: „u tom smislu, poseban značaj imaju zajedničke istorijske vrednosti i zajednički interesi dveju država i njihovih građana.”
Demokratska partija socijalista pozdravila je odluku Vlade Srbije i poručila da će Srbija uvijek imati iskrenog prijatelja u Crnoj Gori. Portparol DPs-a Predrag Sekulić očekuje da će Vlada Srbije učiniti sve, kao i Vlada Crne Gore, da crnogorska i srpska nezavisnost ne budu na štetu građana, odnosno da građani ne osete posledice samostalnosti dvije države.
Potom je Tadić svoju turneju po zemljama regiona počeo upravo u Podgorici, gde je 26. juna 2006. godine dočekan uz najviše državne počasti. Sa premijerom Milom Đukanovićem razgovarao je u Podgorici, a sa predsednikom Crne Gore Filipom Vujanovićem na Cetinju.
Predsednici Vujanović i Tadić ocenili su da odnosi dvije države moraju biti najbolji mogući i da postoji prostor za saradnju, posebno u oblasti ekonomije, odbrane i spoljne politike. Poslije razgovora, Vujanović je rekao da je dogovoreno da Srbija u protokolarno-ceremonijalne svrhe koristi školski brod „Jadran”. Prostora za saradnju u oblasti odbrane, prema riječima Vujanovića, bilo je i kada je u pitanju edukacija, a moguće je i zajedničko učešće u nekim misijama. Tadić je poslije razgovora izjavio da ima prostora za saradnju u oblasti spoljne politike, ali nije mogao da precizira da li će Srbija prihvatiti inicijativu da s Crnom Gorom koristi diplomatsko-konzularna predstavništva do konačne podele imovine: „Ne bih želeo da se mešam u nadležnosti vlade. Dajem snažan podsticaj funkcionalnom rešenju, ne samo sad, do konačne podele imovine, već i ubuduće. Srbija je spremna da pruža sve usluge Crnoj Gori u domenu diplomatsko-konzularnih predstavništava. Ako negde Crna Gora bude imala predstavništva a Srbija ne, očekujem da to isto za srbiju uradi Crna Gora.”
Tadić je još rekao da je za Srbiju od vitalne važnosti kakve odnose ima sa Crnom Gorom, jer je kvalitet tih odnosa bitan za članstvo u Evropskoj uniji. Predsjednik Srbije je podržao zahteve da svi građani Crne Gore koji to žele dobiju srpsko državljanstvo i dodao da smatra da i građani Srbije koji to žele treba da dobiju crnogorsko državljanstvo. Tadić je razgovarao i sa premijerom Đukanovićem. Oni su ocenili da Srbija i Crna Gora treba da izgrađuju „najbolje moguće odnose u interesu dvije države i njihovih građana”. Đukanović je podržao Tadićevu inicijativu o organizaciji međunarodnog skupa posvećenog borbi protiv organizovanog kriminala u regionu zapadnog Balkana. Ocenili su da dvije zemlje „konstruktivnim prilazom i dogovorom treba da iznađu obostrano prihvatljiva rješenja regulisanja međusobnih odnosa, koja će olakšati ostvarivanje statusa i interesa u okviru međunarodnih finansijskih institucija i organizacija.”
Obje države dobile su međunarodna priznanja i odvojeno su primljene u Ujedinjene nacije u julu
2005. godine. Pitanje međunarodnih sporazuma, koje su ratifikovale SRJ i SCG, riješeno je tako što je odlučeno da se oni odnose na formalno pravnog naslednika zajednice – Srbiju, a Crna Gora ih je potpisala po ubrzanom postupku.”
(Dr Kosta Nikolić, dr Nebojša Popović: Crna Gora – jedna osporavana državnost, Beograd,2013)
TADIĆ PROTIV TADIĆA
Nije to saga o ocu i sinu, već o čovjeku koji je u sukobu sa sobom
Otac akademika SANU Ljubomira Tadi}a bio je oficir crnogorske vojske. Bio je na Skadru i za junaštvo okitio se Obilića medaljom, ponosom svih Crnogoraca. "Moji sinovi to nose, ja nemam ta znamenja. U mojoj kući nema tradicije crnogorstva u ovom smislu u kojem ga koristi zelenaštvo", podičio se akademik u intervjuu “Indeksu”, još početkom 1993.
Tadić: Boris nema veze sa PokretomTada je još ismijavao pacifiste i mondijaliste. Ali kad su, posredstvom DOS-a, mondijalisti i pacifisti došli na vlast u Srbiji - među njima i njegov sin Boris - za Tadića je najjednostavnije bilo da učini ono što je toliko puta uradio u svojoj karijeri: priklonio se jačem.
Veliki Ćosićev i Koštuničin prijatelj više ne govori o "novom svjetskom poretku protiv Srba", dominaciji Amerike i tužnoj Rusiji kao drugorazrednoj sili. Sjetio se svojih porodičnih i "ontoloških korijena" i zaigrao na posljednju kartu: da spriječi "otcjepljenje" Crne Gore - od srpstva! Stao je na čelo Pokreta koji se protivi referendumu u Crnoj Gori.
"Boris nema veze sa Pokretom", odmah se ogradio brižni otac predsjednika Srbije. Pametno. Više i ne pominje koji mu se i dalje diči đedovim crnogorskim znamenjem. Pragmatično. Kako bi to u svijetu odjeknulo: diktator Milošević je priznavao Crnogorcima naciju a sadašnji predsjednik, demokrata Tadić - ne?!
Otac, koji traži za sebe višak prava, toga je duboko svjestan. Kao i da on, koji je sebe ugradio u temelje velikosrpskog sna, živeći u Srbiji, neće ostati bez države ako se Crna Gora "otcepi". Jer, ima rezervnu.
Ipak, Tadić je ovih dana došao u sukob sa Tadićem. Nije to saga o ocu i sinu, već o čovjeku koji je u sukobu - sa sobom!
Prije 11 godina akademik je osudio primitivno srbovanje. Kad je Šešelj prijetio njegovom prijetelju Ćosiću, "tankoj niti za koju se držimo", da će ga smijeniti u parlamentu Tadić je hitro skočio u odbranu Ćosića i - Crnogoraca koji su ga branili. "To je nešto najvulgarnije što može biti. Ili, na primjer, da se Crnogorcima po svaku cijenu mora nametnuti da budu Srbi, bez obzira što takvo jedno nametanje nema ničega u sebi, ni demokratskog ni čovječnog", kazao je Tadić u intervjuu Pobjedi, 23. maja 1993.
I nastavio: "Ljudi se slobodno moraju iskazivati i nacionalno. Ja smatram da su Crnogorci Srbi, isto kao i ostali, ali je pogrešno nametanje tog nacionalog bića ljudima koji su prošli
40 godina kroz škole koje su ih učile da su oni nešto posebno i drugo. Ne možete vi izbrisati gumom ili nožem isjeći tu jednu svijest. To su stvari duhovnih procesa koje se moraju uvažavati".
Tadić je, u međuvremenu, uzeo gumicu i nož i, opet, kao prošli put - 2001, poziva Srbe na okup i prijeti Crnogorcima međunarodnom zajednicom. Traži za sebe duplo pravo, da odlučuje i tamo i ovamo, a istovremeno oduzima pravo na ime narodu iz kojeg je potekao. Pa neka nje- govom sinu Obilića medalja služi na čast.
(Branko Vojičić, Monitor,11.februar 2005)
UJEDINJAVANJE SRPSKIH STRANAKA
Dva loša za Miloša
Tvrde da Đukanovićev režim ulazi u “završnu fazu ludila” pa se svojski trude da se okupe na putu stvarnog ludila iz devedesetih i dalje, kad su bili jedno tijelo i jedna duša
Kadić: Časno i hrabro je biti SrbinKad Ranko Kadić, predsjednik Demokratske srpske stranke, inicira razgovore o ujedinjenju tri srpske stranke nastale cijepanjem Narodne stranke, onda važe demokratska pravila igre: bez prejudiciranja i uslovljavanja. Ali, tako se, "ni u ludilu" ne želi razgovarati sa predstavnicima vladajuće koalicije. Jer, Kadić je više nego siguran da "ovo što se radi u Crnoj Gori prevazilazi sve", zaboravljajući svoj demokratski imidž ekstremiste, kada je, 14. januara 1998, nasiilnim upadom u zgradu Vlade Crne Gore pokušavao da spriječi predsjedničku inauguraciju Mila Đukanovića.
Taj Kadić sada tvrdi da Đukanovišev režim ulazi "u završnu fazu ludila" koje se zove "priprema za referendum", pa je došao na ideju da sam obavi pripreme za okupljanje svih srpskih stranaka u jednu, onu staru - na tragu stvarnog ludila iz devedesetih i dalje. I tako formira centar protiv "antisrpskog režima".
Kadićeva ideja je da se napravi desni blok od tri narodne, srpske stranke sa jakim osloncem na istomišljenike iz Srbije kojima je već uputio poziv "za saradnju". Kad se stvori desnica od društva koje je nekad bilo u istom taboru, tek tada se, na ravnopravnoj osnovi (znači: sa boljih pozicija), kako smatra, može razgovarati sa Bulatovićevom SNP, "da se prekinu priče o liderstvu i sujetama" i stvori jedinstven front protiv Đukanovića.
Tek kad se eliminišu liderske ambicije koje koče ujedinjenje opozicije, po Kadiću, jedini politički protivnik ostaje Milo Đukanović, a jedini lider opozicije kakvu on zamišlja postaje - zajednička država.To je imenitelj oko koga nastoji da okupi sve Srbe, "a ne oko stranačkih prvaka". Uz to, pregovaraće i sa Žižić-Bećkovićevim Pokretom za zajedničku državu, jer, "u njemu ima mjesta za sve”.
To što je Kadićeva inicijativa našla pogodno tle samo u Narodnoj stranci koju sada predvodi drčni ničim izazvani Predrag Popović, sasvim je razumljivo, kao i podatak da će na tom svesrpskom ujediniteljskom putu dobiti podršku. Uostalom, radi se o strankama koje su se u svom političkom životu od formiranja opredijelile za praktičnu i dnevno isplativu politiku, vezujući se uvijek za slavodobitnu kombinaciju, ovog ili onog režima, ove ili one koalicije, jednom za Koaliciju da živi- mo bolje, drugi put za Koaliciju za Jugoslaviju ili Koštunicu...
Sve to do trenutka kad su im ambicije da upravljaju većim sistemima i pridobiju veći kolač postale megalomanske. Onda kada su odigrali političku partiju samostalno, jer Predrag Bulatović više nije bio spreman da igra staru igru, značilo je - samostalno, ali vanparlamentarno. Poslije serije izbornih poraza na republikom i opštinskom nivou, gubitkom vlasti, ove stranke su postale marginalne, pa su nedostatak moći pokušale da nadomjeste zapaljivom retorikom u parlamentu. Ocjenama da se u Crnoj Gori sprovodi "pogrom Srba, antis-srpska histerija, ludilo, gebelsvska propaganda", sve više govori o nemoći ovih lidera da se suoče sa realnošću. Jer, onima koji potenciraju da je danas u Crnoj Gori "časno i hrabro biti Srbin", kao da je pri svijesti da je to, koliko juče, bilo i časno i hrabro i - vrlo isplativo. Pogotovo, dežurnim Srbima.
Do ujedinjenja će brzo doći, kažu analitičari, iako nijesu svi "za", prije svega Bulatovićeva i Mandićeva stranka, koje se bore oko liderstva. Za hroničare biće to još jedan biser: kad je, u prisustvu vlasti formirana od restlova "AB" rev- olucionara, Narodna stranka je sklepana da bude uslužna stranka. I svi rascjepi na njenom svetosavskom putu bili su u službi klatna oko koga se sve vrti. Prvo su otpadali esktremisti, a potom ostajali i snažili. Crna Gora je dobila sijaset "žeton partija" sa zadatkom da zatalasaju ljude od krsta i crkve, ravnogorce i Đurišićevce. Ali, te bune i bundžije najčešće nijesu bile autohtone, "ta je roba importovana iz bratske Srbije i iz presvete Mitropolije crnogorske, primorske, zetske i skenderijske", tvrdi Novak Kilibarda, desetogodišnji lider NS.
Ko je novi Branković a ko car Lazar, ko je vjera a ko nevjera, dilema je koja stalno trese trusne velikosrpske stranke u Crnoj Gori. Odgovor zavisi od toga koliko su opozicija u Crnoj Gori a koliko Crnoj Gori.
(Branko Vojičić, Monitor, 9.septembar 2005)
REFERENDUMSKI STANDARDI ZORANA ŽIŽIĆA
Rat je bio bolji
A to će reći: bolji su uslovi kad je on bio na vlasti, kao potpredsjednik Vlade, i kad je određivao "pravila igre"
Zoran Žižić je prevazišao sebe. Lider Pokreta za SCG kazao je da su uslovi za održavanje referenduma 1992. godine bili znatno bolji nego danas. A to će reći: kad je on bio na vlasti i kad je lično određivao referendumska "pravila igre". I pisao "žabljački ustav". Valjda zato - već mjesecima - priziva novi "ratni referendum" u Crnoj Gori.
Zoran Žižić prevazišao sebeTada bi, opet, njegova pravnička kreativnost zablistala. Na sreću naših naroda. I šireg regiona.
Problem je, veli Žižić, sadašnji ambijent - bez osnovnih demokratskih pretpostavki! Za razliku od 1992. kad je on, u svojstvu potpredsjednika Vlade, izgarao na putu stvaranja "krnje" Jugoslavije.
Tada je referendum održan u "uslovima neposredne ratne opasnosti" (odluka krnjeg Predsjedništva SFRJ). Dok su crnogorski rezervisti palili, pljačkali i ubijali po Konavlima i Dubrovniku, a crnogorska policija privodila dezertere i izbjeglice (a Muslimane Karadžiću vraćali pod nož), referendum kojim se diči Žižić je sproveden - za sedam dana.
Glasove je brojala samo - DPS. Nije bilo ni domaće ni međunarodne kontrole prebrojavanja glasova. Dobar dio opozicije je bojkotovao taj čin. Ali, taj bojkot nije dopro do svijesti ljudi. To nije bilo ni moguće budući da je monopol vlasti nad državnim medijima bio - potpun. I refer endumsko pitanje bilo je - prevara: u jednom pitanju spojeni su i suverenost republike i zajednička država. Glasao je ko je htio i koliko puta je htio; kamere fotoreportera slikale su kako se glasa na kolima: čovjek presavio nekoliko listi}a pa glasa li glasa za Jugoslaviju i Sloba.
Zbog nedemokratskog ambijenta u kome je održan referendum, bojkot opozicije nije mogao uroditi plodom. A i vlast je znala "kako". Dovodeći u pitanje legitimitet crnogorskog referenduma 1992, politički analitičar dr Srđan Darmanović ukazao je na primjere kršenja Opšte deklaracije o ljudskim pravima (zatvoreni mediji, onemogućavanje slobodnog iznošenja opozicionih političkih stavova, uzurpacije biračkog prava). I činjenicu: "da je 1.marta do 17 sati, prema izjavama Republičke izborne komisije, na birališta izašlo tek nešto iznad polovine biračkog tijela (50,22 odsto), da bi se u posljednja dva sata (od 17 - 19) ova brojka popela nevjerovatnim ubrazanjem na 66 odsto".
Danas Žižić računa da su ljudi zaboravili koje je sve razloge navodio u prilog zajednici sa Srbijom, pod Miloševićevom kapom, koliko je kumio Crnogorce da uzmu njegove danajske darove. U parlamentu je blistao: "Suverenost i međunarodno-pravni subjektivitet Crne Gore, priznat na Berlinskom kongresu, nije se izgubio, niti je mogao biti potrošen stvaranjem Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije i FNRJ 1945. godine. On se ni sada, nastavljanjem života u zajedničkoj državi ravnopravnih naroda ne može potrošiti, niti definitivno otuđiti od Crne Gore". Pozivajući se na rimsko pravo - ništa nije tako prirodno kao razriješiti nešto na isti način kako je i nastalo - Žižiću je tada bilo sasvim prirodno da postupak vraćanja prenijetih ovlašćenja na "zajedničku državu" mora takođe biti učinjen - referendumom. I po istim "dem- okratskim pravilima".
Ali, kad se taj datum približio, državniku je zadrhtao glas. Ne poziva se više ni na rimsko pravo,ni na evropske norme, već na "vladavinu prava". Samo da ne bude onakva kakva je bila dok je on harao Crnom Gorom.
(Branko Vojičić, Monitor, 23. septembar 2005)
