Pitanja bez odgovora
Danas, 130 godina kasnije, od Prvog maja je ostao samo – datum. I naravno nostalgija. Nema više prvomajskih uranaka, sletova i druženja sa prijateljima. Utihnule su koračnice i bleh muzika, ugasile se logorske vatre, a crveni karanfili u reverima uveli... Umjesto toga, imamo sindikalne protestne šetnje. I „vatrene“ poruke sa njih – radnici neće dozvoliti da ih iko dijeli. Tako će, vjerujemo, biti i ovog Prvog maja, širom bivše zajedničke nam domovine. Prvi maj više nije ni neradni dan, mnogima vrijednosti koje on promoviše izgledaju kao utopija... Zašto? Zašto su uveli crveni karanfili, ko zaista dijeli radnike, gdje su nekadašnje parade i narodne svetkovine, gdje se izgubiše solidarnost i zajedništvo, zašto sindikalci samo stidljivo ukazuju na nezaposlenost, kršenje radničkih prava, skupu potrošačku korpu, promašene privatizacije, niske zarade ili mnogo „državnih“ ruku u radničkim džepovima – samo su neka od pitanja koja treba postaviti baš danas.
- Zašto, pita se i Rako Vujović (67), penzioner iz Podgorice. Pa odgovara – zato što radnika danas jednostavno nema. Podijelili su ih – tranzicija, ekonomska kriza, poslodavci, kapitalisti i kapital, sindikalna i druga birokratija, radnički političari. Tome smo, doduše, i mi sami kumovali. Danas, inženjer jedva da zna kako izgledaju kliješta, a roditelji djecu plaše riječima – ako ne budeš učio daćemo te na zanat?! A kako vratiti onaj zaboravljeni prvomajski duh? Prvomajskim turnirima, takmičenjima između kompanija, tribinama i okruglim stolovima na kojima bi se više govorilo o Prvom maju kao zajedničkoj borbi i međunarodnoj radničkoj solidarnosti, većim uključivanjem mladih, a naročito studenata u ovakve akcije… Ostala su sjećanja…
Sve su ovo zaista prava pitanja. Ali pitanja bez odgovora. Jer, kako drugačije objasniti podatak da je Karl Marks, recimo, odavno zaboravljen, da se radnici i njihova prava sve rjeđe pominju, da se Prvog maja rijetko gdje u Crnoj Gori sumiraju postignuti rezultati ili slave novi radni uspjesi. Ostaje nam, dakle, samo sjećanje na ona samoupravna vremena, kada su mase radnika i omladine s pjesmom slavile ,,nove radne pobjede“ kako se govorilo, ali i put u srećnu budućnost. - Tada smo vjerovali, podsjeća Stevan Popović (69) penzioner iz Podgorice. Vjerovali smo Titu, bratstvu i jedinstvu, socijalizmu, vjerovali smo sebi. Otuda onaj neviđeni elan na radnim akcijama, ona drugarstva ,,za pjesmu stvorena“ koja se i dan – danas čuvaju. Jer, koga najviše pamtite iz mladosti – brigadire sa radne akcije i drugove iz JNA?
Sve u svemu – i ovogodišnji Prvi maj odlazi sa nekim novim vremenima. Prvi maj kojeg pamte starije generacije se nikad ne može vratiti. Možda se baš zato danas treba sjetiti i uranaka i izleta i crvenih barjaka i radničkih odmarališta i prvomajskih pobjeda i prvomajskih povorki. I radničkih prava, naravno. Nije dovoljno samo reći – najljepše je što za majske praznike ne radimo punih pet dana. Važno je i sjećati se…
„Fabrike radnicima - zemlja seljacima“
Starije generacije još i danas pamte pjesme, parole i koračnice koje su pratile najveći radnički praznik... - Naročito je bila popularna parola „Fabrike radnicima – zemlja seljacima“, sjeća se Milutin – Miško Joksimović (66), penzioner iz Podgorice. Nju ste mogli vidjeti, takoreći, na svakom zidu, na svakoj fabričkoj kapiji. To isto se može reći i za nezaboravnu prvomajsku pjesmu koja se razlijegala trgovima i ulicama crnogorskih gradova. Drugarska se pjesma ori, pjesma koja slavi rad, srce gromko neka zbori, da nam živi živi rad...
- Danas toga više nema, podsjeća Joksimović. Mnogi ne pominju ni Prvi maj, ni radnike. Tu i tamo organizuju se sindikalni protesti na kojima se pročitaju zahtjevi nezadovoljnih. Uostalom, ne treba zaboraviti da se i sindikat podijelio, a radnici u Čikagu su još prije 130 godina tražili i više zajedništva i više sindikalne i radničke solidarnosti. Ovako... Iz sindikalnog kalendara Radnički pokret u Crnoj Gori javno je prvi put pomenut 4. maja 1891. godine. Naime, toga dana „Glas Crnogorca“ na prvoj strani podsjeća: „Od prošle godine, radnički pokret usvojio je Prvi maj, kao zajednički praznik radnički, namjerom da se tako postigne jedinstvo među radnicima svih država. Za sada radnici ne traže, nego da se samo osam ura na dan radi...“ Inače, prvo prvomajsko slavlje u našoj zemlji organizovano je 1919. godine. Povodom ovog velikog datuma, crnogorski komunisti su i narednih godina organizovali velike proslave. Na Rijeci Crnojevića u Podgorici, Kotoru, na Cetinju. Poslije su se radničke pjesme i proslave sve manje mogle čuti. Među brojnim datumima iz sindikalnog i radničkog kalendara ove zemlje ističe se 23. april 1906. godine kad su radnici odbili da rade barsko pristanište (neki smatraju da je prva obustava bila 6. juna 1879. godine kada su radnici na istovaru soli na Rijeci Crnojevića tražili veće zarade)... Tu su, zatim i drugi značajni datumi – 13. i 14. septembar 1947. godine kad je održan Prvi kongres jedinstvenih sindikata Crne Gore ili istorijska 1892. godina kad je u Brčelima rođen Jovan Tomašević, jedan od glavnih organizatora, vođa i prvoboraca radničkog pokreta, sindikata i Komunističke partije u Crnoj Gori.
Narodne svetkovine...
Proslave Prvog maja – Međunarodnog praznika rada u Crnoj Gori su naročito u prvim godinama poslije oslobođenja bile prave – narodne svetkovine. To najbolje svjedoči „Pobjeda“ od 6. maja 1945. godine. U opširnom izvještaju sa te proslave na Cetinju, „Pobjedini“ reporteri ističu da su „hiljade srca klicale u jednom ritmu“, da je Crna Gora već bila oslobođena, a Cetinje prvi put dočekivalo Prvi maj u slobodi. Tada se klicalo Staljinu i Sovjetskom Savezu, a narod je „aklamirao Blažu Jovanoviću, koji je, iako bolestan, ustao da govori. Riječju, bilo je to pravo narodno veselje u do tada neviđenim razmjerama“, zaključuje „Pobjeda“. Od tada je, kao što se zna, proteklo više od sedam decenija. Umjesto narodnih svetkovina, proslave Međunarodnog praznika rada su se svele na sindikalne proteste i prvomajske radničke šetnje.
Piše: Jovan STAMATOVIĆ
