"Umro je, razapet na krstu, i treći dan vaskrsao je. Ni Bogočovjeka nije mogla mimoići gorka čaša života. Sijao je ljubav i pravdu, propovijedao mir i milosrđe, a nagrada mu je bila smrt. One, koje je ljubio, slušao je đe viču: raspni ga, raspni ga! Oni, kojima je praštao, jer ne znaju što rade, ne opraštahu njemu. Oni, koje je sa krsta pogledom milovao, probadali su srce njegovo. Nije sudio, a sudili su mu. Osumnjičili su, sudili i osudili grešni ljudi bezgrešnoga Sina Božjeg. Pilat je prao ruke i ostavio da zavedena svjetina donese presudu. I ona je donijela. Simbol njihove pravde bješe krst. Donesoše ga i Hristos ga je morao nositi na Golgotu. “Neka bude volja tvoja“, reče mučeni Bogočovjek i predade se sudbini. Padao je pod teškim teretom i dizao se, ali svetiteljsku mirnoću nije gubio. Prikovali su ga na krst, a On je sudbinu svoju trpeljivo podnosio. Najzad reče potonjih sedam riječi: „Oče, u tvoje ruke predajem duh moj“ i izdahnu. Zar Gospod nije mogao spasiti Sina svojeg, nad kojim je lebđelo njegovo blagovoljenje? Zašto je dozvolio da Hristos bude mučen i umre na krstu. Pitamo se: Da nije umro, kako bi vaskrsao? Da nema nepravde, kakva bi izgledala pravda? Da nema muka kakav bi bio život, i da nije mraka, što bi nam trebala svjetlost? Hristos je patio i umro. Njegovom smrću Otac Svevišnji nam dade nauk, kako se za pravdu i istinu treba da zalažemo. U stradanju Hristosovom dao nam je primjer kako treba istrajati u zlu i imati nepokolebljivu vjeru u pravdu. Na svijetu ne može sve ići glatko. Ništa se na svijetu ne postiže bez truda i muka. Ima na svijetu i nepravde, ali čovjek je dužan sve to ljudski da podnese i da se bori. Sudbina Hristova neka služi kao utjeha svima koji stradaju i pate, kako pojedincima, tako i narodima. Svaki ima svoje raspeće, svaki svoju Golgotu, i svaki nosi svoj krst na Golgotu. Treći dan je vaskrsnuo. Da nije vaskrsao poslije svoje tjelesne smrti, da je ostao u grobu, On ne bi bio Bog, ne bi bio naš izbavitelj, već samo veliki čovjek i mislilac. Božić bi bio običan praznik - rođenje jednog velikog čovjeka, a Veliki Petak ne bi bio dan smrti Gospoda Isusa Hrista, već samo jednoga smrtnika kakvi smo i svi mi. Tako bi stradanje svih starozavjetnih i novozavjetnih mučenika koji postradaše za Hrista, za vjeru u Njega bilo besmisleno.
Neki pitaju: Zar Gospod nije mogao spasiti Sina svojega? Evo im našeg odgovora: Spasio ga je!
Odbačen sa groba ležao je kamen, i Bogočovjek uznio se treći dan u nebo ka Ocu Svevišnjem i sio s desne strane njegove pored Njega. Teško svima koji i danas ljube Hrista Judinim poljupcima, koji klevetaju i lažno optužuju, sude nepravedno kao što je suđeno Gospodu Hristu, teško nevjernima i bezvjernima.
Hristos Vaskrse! Budimo radosni i srećni, dragi moji Crnogorci, jer nam je osvanuo dan nade, da se Hristovim vaskrsom spasimo, da nas obasja i zle i dobre. Oprostimo jedan drugome uvrede i nepravdu, oprostimo i onima koji nam vrijeđaju našu državu, crkvu i nacionalne osjećaje. Hristos je opraštao sve uvrede i sve grehove grešnicima, a vi Crnogorci čuvajte se srpskih i drugih fariseja koji kidišu na naš mir i sreću, na našu imovinu, svetinje, državu, crkvu i narod. Neka nas svijet pozna da mi smo hristovi i hrišćani. Stradanjem se podnose nevolje, a Vaskrsom Bog nas uči da se pravda može raspeti, ali ne i sahraniti. Ona vaskrsava. Zlo nije vječito, a dobro na njemu stečeno nije dugog vijeka. Istina i pravda uvijek pobjeđuju.
Poslije svakog raspeća, dolazi Vaskrs. Bez Vaskrsa nema ni Crkve! Srećan Vam Vaskrs dragi moji Crnogorci u zemlji i dijaspori! Hristos Vaskrese! Vaistinu Vaskrese!
