Ova lijepa Amerikanka koja je svoje jedinstvene talente stavila u službu Velike Britanije, smatra se jednim od najuspješnijih špijuna u istoriji, iako je njena priča dobila daleko manji odjek u odnosu na, recimo, priču o Mata Hari.
Ona je vodila tihi rat protiv nacista i njihovih saveznika, a u nekrologu povodom njene smrti 1963. magazin Time ocjenio je da je Pek “koristila spavaću sobu onako kako Bond koristi Beretu”.
U njenoj novoj biografiji “The Last Goodnight” Hauarda Bluma konačno se razotkrivaju stare tajne. Priča je već zaokupila pažnju holivudskih producenata i Dženifer Lorens je glavni favorit za glavnu ulogu.
Kako je to opisao njen kolega iz MI6, Beti je razoružavala muškarce osmjehom i smaragdno zelenim očima.
“Trik je bio u tome da muškarca ubijedi da je on njen cijeli univerzum, što je klasičan oblik ženske manipulacije, ali je ona to radila na n-ti stepen”, rekao je agent MI6.
Beti je odrasla u visokom društvu u Vašingtonu, ali je od 14. godine života bila vrlo promiskuitetna. Pored vitke figure i ljepote, posjedovala je i izuzetnu inteligenciju.
Zatrudnjela je u 19. godini, ne znajući ko je otac njene bebe. Da bi izbjegla skandal, udala se za Artura Paka, britanskog diplomatu, koji je bio gotovo dvostruko stariji od nje.
Brak je od početka bio osuđen na propast, naročito nakon što ju je ubedio da sina Tonija da hraniteljskoj porodici čim se rodio. Ona ga nikad nije uzela nazad, a Toni je kasnije poginuo u Korejskom ratu.
Postala je državljanka Britanije i kao žena diplomate imala je mnoštvo prilika da zadovolji svoj avanturistički duh – i na političkom i na seksualnom planu.
Među njenim ljubavnicima bio je čuveni britanski novinar, koji ju je upoznao sa svojim šefom, lordom Biverbrukom. On je kasnje Beti pominjao u kod svojih prijatelja iz obavještajne službe i zajedno su odlučili da ona ima idealnu kombinaciju ljepote, inteligencije i “pomjerenog” moralnog kompasa, kako bi bila vrlo koristan špijun.
Pakovi su se, međutim, preselili u britansku ambasadu u Madridu, nedugo poslije izbijanja Španskog građanskog rata. Beskrajno hrabra, Beti je koordinisala evakuacijom ambasade iz luke San Sebastijan.
Šefovi MI6 bili su fascinirani kada je, tražeći svog ljubavnika Španca zarobljenog u madridskom zatvoru, uspjela da ubijedi sekretara spoljnih poslova da se sretne s njim.
S mužem se preselila u Poljsku 1938, baš u vrijeme kada je ta zemlja postala meta Hitlerovih mahinacija. Iza tog premještaja stajao je MI6 koji je želio da Beti konačno pruži šansu da radi s njima.
Ona ih nije razočarala. Brzo se sprijateljila s poljskim intelektualcima, a jedan od njih postao joj je ljubavnik. Od njega je na plavoj sofi izvlačila sve pojedinosti o planovima nacista vezanim za Čehoslovačku. Sve informacije do kojih je došla, prosljedila je predstavniku MI6 tokom partije golfa. Od tada je i formalno radila za organizaciju.
Beti je dobila zadatak da i od muža izvuče više saznanja.
“Naši sastanci su bili plodonosni i puštala sam ga da vodimo ljubav, kad god je želio, jer mi je tada govorio sve što mi je bilo potrebno”, sjećala se u kasnijim intervjuima.
Njen suprug je nedugo potom doživeo moždani udar i poslat je u Britaniju na liječenje, a Beti je mogla nesmetano da “postavlja zamke” za druge muškarce.
Dobila je zadatak da se zbliži s grofom Mihaelom Lubinskim, pomoćnikom poljskog ministra spoljnih poslova Jozefa Beka. Beti je ubijedila američkog ambasadora da smjesti grofa do nje na jednoj večeri i “žrtva” joj je već sljedećeg dana poslala buket ružičastih ruža.
Zgodni, oženjeni grof, govorio joj je sve tokom njihovih “noćnih sastanaka”, uključujući i tajne pregovore njegovog šefa sa Hitlerom. Čim bi otišao, Beti je sjedala za pisaću mašinu i, dok joj je pamćenje svježe, zapisivala izveštaje za MI6. Njene depeše slate su u London u diplomatskoj torbi dva puta nedjeljno.
“Pravilo je bilo da ih zagolica, ali nikad i da kopa”, piše Blum, opisujući taktiku kojom je Beti razbijala i “najtvrđe orahe”. “Čim bi se žrtva vratila u krevet, dobijala je još jednu šansu, a njeni muškarci su se uvijek vraćali”.
Vilijam Spefenson, Čerčilov ratni šef špijunske mreže i čovjek koji je navodno inspirisao Fleminga da stvori lik Džejmsa Bonda, odavao je priznanje Beti zbog njenih neprocjenjivih informacija o čuvenoj njemačkoj mašini Enigmi.
Zahvaljujući svom posvećenom grofu, Beti je otkrila da poljski matematičari u tajnoj podzemnoj bazi već znaju kod za Enigmu i mogla je o tome da izvjesti MI6.
Imala je grofa oko malog prsta, pa je čak uspjela da ga ubijedi da je povede u Berlin na Hitlerov veliki protest u Nirmbergu 1938.
Posle toga, MI6 ju je poslao u Prag, gdje je zajedno sa još jednim agentom provalila u sjedište lokalnog pronacističkog lidera i ukrala papire sa njemačkim planovima za uspostavljanje kontrole nad Centralnom Evropom. Prokrijumčarila ih je u Varšavu skrivene među negližeima.
Pakovi su napustili Varšavu prije izbijanja rata, a njihove kolege, iako šokirane Betinim promiskuitetom, nikada nisu ni posumnjali da je ona špijunka.
Strahujući da će se njen brak raspasti i da će time pasti njena maska žene diplomate, MI6 je nju i njenog muža poslao u Čile, gdje joj je dao novi identitet.
Dok je bila u Južnoj Americi, njena loša reputacija umalo je izazvala tragediju.
Krstareći brodom zajedno sa grupom simpatizera nacista i čileanskim političarima, tadašnji britanski ambasador u Peruu prijetio je da će je silovati, ali je uspjela da se oslobodi.
Nova destinacija bio je Vašington i ona je otputovala tamo u novoj ulozi – kao “novinarka”.
Pod kodnim imenom “Sintija” njena budoarska špijunaža donosila je dobre rezultate.
Jedan nacistički saveznik višijevske Francuske, bio je njen najkomplikovaniji “zadatak”. Beti je uspjela da dođe do njegovog atašea za medije, Šarla Brusa, pretvarajući se da je novinarka.
Brus je bio jedinstven među njenim žrtvama, budući da se Beti zaista zaljubila u njega. Zato se trudila i naravno, uspjela da ga “preobrati” i ubijedi da joj preda Višijeve tajne.
Ispostavilo se da višijevska vlada traži detalje o britanskim vojnim brodovima i šalju ih nacistima, kako bi ih podmornice presretale na Atlantskom okeanu.
Brus ju je upozorio da ih ambasada “drži na oku” i par je skovao genijalan plan u dogovoru sa MI6.
Brus je ubijedio ambasadorove noćne čuvare da mu dozvole da posjećuje kancelarije i noću, kako bi tobože imao gdje da vodi ljubav sa svojom ljubavnicom – Beti.
Nakon nekoliko noći bučnog seksa, par je uspio da drogira čuvara šampanjcem i pusti profesionalnog lopova koji je otvorio sef i došao do poverljivih informacija. Pošto nisu imali dovoljno vremena da fotografišu sve strane, morali su da se vrate još jednu noć, ali su ovog puta čekali da stražar prirodno zaspi.
Pošto je predugo bio budan, Beti je odlučila da ubrza stvari i potpuno naga uđe u kancelariju. Čim je čuo sumnjivu buku, čuvar je došao u kancelariju i baterijskom lampom obasjao njeno golo tijelo.
Bio je zaprepašten i izvinjavajući joj se, izašao je napolje.
Tako je Beti uspješno kopirala sve dokumente što je Britaniji bilo od velike koristi kasnije. Po povratku u London željela je da postane ubica obaveštajaca, ali je kasnije utvrđeno da je ipak razotkrivena akcijama u Vašingtonu.
Nakon što joj je muž umro 1945, Beti se udala za Brusa i preselili su se u srednjevekovni zamak u Francuskoj.
Žaleći se prijateljima na suviše miran život koji je mrzela, umrla je od raka grla 1963.
Beti se nikad nije obazirala na one koji su se zgražavali na njene metode.
“Postiđena? Ni najmanje. Moji nadređeni rekli su mi da su rezultati mog rada spasili na hiljade britanskih i američkih života”, rekla je godinama kasnije.
“To me je dovodilo u situacije u kojim bi se ‘poštene’ žene povukle – ali ja sam bila potpuno posvećena. Rat se ne dobija poštenim metodama”.
B92.net
