"OSPORAVANJE IZ SRBIJE: Vlada Srbije i dalje očekuje da će crnogorska skupština nakon referenduma morati dvotrećinskom većinom da mijenja Ustav zbog promjene državnog statusa. Međutim, Srđan Darmanović, član Venecijanske komisije i profesor Pravnog fakulteta u Podgorici, kaže da je Ustavni sud Crne Gore već 2002. godine o tome presudio: "Na osnovu te presude Ustavnog suda to ne može biti problem, jer se dvotrećinska većina odnosi na ustavne promene, dok o promeni državnog statusa po članu 2 crnogorskog Ustava odlučuju samo građani na referendumu. Po crnogorskom Zakonu o referendumu rezultati referenduma obavezni su za skupštinu. Taj Zakon je napadnut 2002. godine pred Ustavnim sudom i Ustavni sud je potvrdio njegovu ustavnost".
Darmanović navodi da je "teško očekivati da, ako narod nešto izglasa, neko baš pokuša da narodne glasove ospori u parlamentu, pa čak ni protivnici nezavisnosti. Zatim, ukoliko bar Socijalistička narodna partija, a možda i neke druge prosrpske partije u Crnoj Gori uđu u pregovore o referendumu i referendum se održi na osnovu izvesnog kompromisa uz prisustvo EU, teško je očekivati da onda ne priznaju rezultate."
Crnogorski predsjednik Filip Vujanović i premijer Milo Đukanović predložili su srpskom predsjedniku i premijeru Borisu Tadiću i Vojislavu Koštunici savez suverenih međunarodno priznatih država. Prema prijedlogu, sporazum bi u istovjetnom tekstu usvojile skupštine država članica, kao i Skupština državne zajednice, čime bi SCG prestala da postoji. Crna Gora i Srbija bi se nakon toga međusobno priznale kao nezavisne države sa svim pravima i obavezama iz samostalnog međunarodnopravnog suvereniteta. Umjesto Saveta ministara, rad zajednice bi koordinirala Komisija. Srbija i Crna Gora bi formirale vojni savez i imale bi dvije vojske, odvojene ambasade i ministarstva spoljnih poslova. Srbija bi bila nasljednik SCG u međunarodnim političkim organizacijama.
Srpski premijer je prijedlog odbacio uz ocjenu, da je to "grubo kršenje Beogradskog sporazuma". Predsednik Filip Vujanović je javno postavio pitanje: "Zašto Srbija neće svoju diplomatiju, svoju vojsku, otvorene granice?"Predstavnici parlamentarnih stranaka u Srbiji listom su zaključili da je crnogorska vlast predložila savez suverenih država kako bi izbjegla referendum o nezavisnosti, premda se predviđa da se o savezu građani Crna Gore moraju izjasniti na referendumu na kojem bi bilo postavljeno i pitanje o crnogorskom državnom statusu.
Zvanični stav Beograda protiv crnogorske samostalnosti podržava patriotski blok. Indikativne su izjave ljudi koji se identifikuju sa tim stavom. Tako Srđa Trifković, direktor Centra za međunarodne odnose Rokford instituta u SAD kaže, da bi "dukljanska Crna Gora bila najustaškija zemlja na svetu", a Dragomir Acović, član Krunskog saveta da ,"Srbija neće imati većeg neprijatelja od Crne Gore ukoliko se ona odvoji."
Bez obzira na uvjeravanja, da samostalnost Crne Gore suštinski neće promijeniti status građana iz Srbije, osim što neće imati izborno pravo, beogradska štampa stalno zastrašuje crnogorske građane u Srbiji. Pod naslovom "Do posla kao stranci" “Večernje novosti” čitaocima sugerišu da će stanje biti gore nego što je sada: "Građani Srbije, nerezidenti obavljaju u Crnoj Gori najteže fizičke poslove uz malu nadoknadu". Zapošljavaju se kao "sezonski radnici u građevinarstvu, tokom berbe grožđa, rade kao čuvari, kuvari, čistači, sobarice, roštiljdžije".
Od Ugljanina traženo da Bošnjaci glasaju protiv nezavisnosti (Foto: Beta)KAMPANJA U SANDŽAKU: Antireferendumska kampanja koju zvanični Beograd permanentno vodi proširena je i na Sandžak u pokušaju da se tamošnji građani, prvenstveno Muslimani i Bošnjaci, ubijede u potrebu opstanka državne zajednice. To se čini prije svega, preko gradonačelnika Novog Pazara Sulejmana Ugljanina. Krajem novembra 2005. premijer Vojislav Koštunica, zajedno sa svojim ministrima Predragom Bubalom i Velimirom Ilićem, posjetio je Novi Pazar. Gotovo u isto vrijeme u poseti Ugljaninu bio je i šef BIA Rade Bulatović.
Koštunica je od Ugljanina tražio da crnogorske Muslimane i Bošnjake usmjeri protiv crnogorske nezavisanosti, jer će nezavisna Crna Gora navodno biti "od velike štete za celi bosanski narod". Ugljanin je Koštunici obećao da će sve učiniti da ubedi svoje sunarodnike da svoj glas na referendumu daju zajedničkoj državi.
Beogradski mediji su prećutali Koštuničinu posjetu Novom Pazaru. Crnogorski nedjeljnik “Monitor” tvrdi da je srpski premijer imao posebne razloge za prikrivanje boravka u Novom Pazaru, jer je Koštuničin plan da se dio bošnjačkog korpusa iz Srbije angažuje u antireferendumskoj kampanji u Crnoj Gori. Tako bi se, prvenstveno međunarodnoj zajednici, demonstriralo da se osim Srba u Crnoj Gori i pripadnici manjinskih nacionalnih zajednica zalažu za opstanak zajedničke države. Zato je uspostavljena bliska saradnja sa Sulejmanom Ugljaninom, a njemu je za uzvrat obećana pomoć u jačanju uticaja njegove stranke.
Crnogorski premijer Milo Đukanović je na ove i slične najave, poput one da treba kontrolisati crnogorsku policiju tokom referenduma, odgovorio da će se to raditi "u skladu sa crnogorskim zakonima i međunarodnom praksom". On je takođe, ukazao da je : "interesantno da glavni povici na tajnu policiju dolaze od onih kojima ne smeta kad vide kako vršljaju okolne tajne službe. Oni koji upućuju povike na crnogorsku tajnu policiju nijesu progovorili ni riječ o tome šta je radila Vojno-bezbjedonosna agencija u kabinetu mitropolija Amfilohija ili šta rade određene službe iz Beograda u Sandžaku pokušavajući da ideju navodnog muslimansko-bošnjačkog stava o državnoj zajednici prenesu na Rožaje."
(Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Izvještaj za 2005)
Venecijanska komisija preporučila da se održe ozbiljni pregovori između vlasti i opozicije"VENECIJANSKA KOMISIJA je, na sjednici održanoj 16. i 17. decembra 2005. godine, objavila preporuke da je za legitiman referendum bila potrebna izlaznost od najmanje 50% upisanih birača, a da bi bila doneta odluka o nezavisnosti, za nju se moralo opredeliti preko 55% birača koji izađu na referendum. Tako visoki zahtjevi bili su skoro nepoznati u međunarodnoj praksi i, u vrijeme objelodanjivanja, veoma su ohrabrili unioniste u Crnoj Gori i Srbiji, koji su tvrdili da tako nešto onemogućava suvereniste da dođu do nezavisnosti. Ono što ih je činilo nezadovoljnim i na čemu je građena antireferendumska strategija jeste mišljenje Venecijanske komisije da na referendumu pravo glasa nemaju državljani Crne Gore koji žive u Srbiji. Venecijanska komisija je takođe preporučila da se održe ozbiljni pregovori između vlasti i opozicije u Crnoj Gori s ciljem da se postigne konsenzus o principima održavanja i primjene rezultata referenduma, posebno o određivanju potrebne većine koja bi se zahtijevala kako bi se osiguralo da ishod referenduma prihvate sve najvažnije političke stranke u Crnoj Gori, što je otvorilo prostor za dugotrajni dijalog dvije sučeljene opcije u Crnoj Gori.(Š.Rastoder, Državna uprava u Crnoj Gori, Matica, 2011)
Skupština Crne Gore, jednoglasnom odlukom 68 prisutnih poslanika, usvojila je 1. marta 2006. godine lex specialis – zakon o referendumu o državno-pravnom statusu. Tim zakonom su postavljena dva osnovna kriterijuma – izlaznost od najmanje 50% biračkog tela i „kvalifikovana” većina od 55% važećih glasova za opciju „da”. Na prijedlog predsednika republike Filipa Vujanovića, Skupština je odlučila da se referendum održi 21. maja 2006. godine. Na taj način, Crna Gora je, mimo svih prethodnih očekivanja, u referendumski proces ušla potpuno usaglašenih i od obje strane prihvaćenih pravila „igre”.(Veselin Pavićević, Olivera Komar, “Pravni okvir održavanja referenduma o državno-pravnom statusu Crne Gore”, u:Referendum u Crnoj Gori 2006)
Samo tri dana od usvajanja zakona o referendumu u crnogorskoj skupštini, Vojislav Koštunica je za podgorički “Dan” izjavio da će referendum sigurno propasti: „verujem da će referendum u Crnoj Gori propasti, jer će se građani izjasniti, uprkos svim kampanjama koje se vode, za opstanak državne zajednice. Razgovori o odnosima Crne Gore i Srbije posle referenduma nisu mogući dok se vodi referendumska kampanja. Ne mogu se istovremeno voditi dva procesa, referendumski po određenim medijskim pravilima i istovremeno pregovori o nečemu šta će biti ako bude bilo.”
Crnogorska vlada usvojila je 13. aprila Deklaraciju o odnosima sa Srbijom poslije referenduma u kojoj je navedeno: „građanima i pravnim licima Srbije garantuje se pravo na svojinu na teritoriji Crne Gore jednako kao i građanima i pravnim licima iz Crne Gore. Studentima iz Srbije koji studiraju u Crnoj Gori obezbijediće se nastavak školovanja pod postojećim uslovima, a osiguranicima iz Srbije sve vrste zdravstvene zaštite kao i do sada, kao i sve prinadležnosti na osnovu penzionog prava i prava boračko-invalidske zaštite za lica iz Srbije koja ta prava ostvaruju u Crnoj Gori. Država Crna Gora će omogućiti građanima Srbije koji namjeravaju da žive u Crnoj Gori pravo na izbor crnogorskog ili dvojnog državljanstva.”
U Deklaraciji se saopšteno i da je Crna Gora spremna da i poslije sticanja nezavisnosti sa Srbijom razvija i unapređuje političku, ekonomsku, bezbjednosnu, obrazovnu, naučnu, kulturnu, sportsku i diplomatsko-konzularnu saradnju, kao i saradnju u procesu evropskih i evroatlantskih integracija i svim drugim oblastima od zajedničkog interesa.
Na konferenciji za medije, Milo Đukanović je rekao da nakon sticanja nezavisnosti Vlada Crne Gore garantuje građanima Srbije ljudska i građanska prava koja ostvaruju i građani Crne Gore. Đukanović je rekao da je donošenje deklaracije kojom se Vlada Crne Gore obraća javnosti Srbije jednostran ali pozitivan potez čijim se rješenjima negiraju tvrdnje protivnika da je nezavisnost Crne Gore okrenuta protiv bilo koga pa ni protiv Srbije. Đukanović je na pitanje novinara saopštio da ne očekuje da će Vlada Srbije u ovoj fazi prihvatiti inicijative zvanične Crne Gore o razgovorima o međusobnim odnosima, već da će to učiniti nakon referenduma: „Ne očekujem jer mislim da je Vlada Srbije u ovom trenutku, kada je u pitanju Crna Gora posvećena direktno vođenju predreferendumske kampanje u Crnoj Gori i posvećena pružanju podrške unionistima u Crnoj Gori. Je ne mislim da je to dobar izbor, posebno ne mislim da je to dobra državna politika.Mislim da je to partijska politika. Uradiće to, kao i obično, sa zakašnjenjem, vjerovatno odmah iza 21. maja, nakon što se osvjedoče da su imali još jednu pogrešnu procjenu.”
Đukanović je 14. aprila Deklaraciju dostavio predsedniku Vlade Srbije. U pismu Vojislavu Koštunici, crnogorski premijer je naveo da je ta deklaracija još jedna potvrda odgovornog odnosa Vlade Crne Gore prema referendumskom procesu i poštovanja Ustavne povelje, koje se odnosi na pravo istupanja iz državne zajednice Srbija i Crna Gora: „Polazeći od istorijske bliskosti dva naroda iz zajedničkih evropskih ciljeva, Deklaracija predstavlja izraz kontinuirane spremnosti vlade za dogovor sa Vladom Srbije o uređenju međudržavnih odnosa posle 21. maja, bez obzira na ishod referenduma.”
Zoran Lončar, ministar za državnu upravu i lokalnu samoupravu u Vladi Srbije, ocenio je da je Deklaracija Vlade Crne Gore „prazna” i da dovodi građane u zabludu. Zoran Šami, predsednik Skupštine Srbije i Crne Gore, izjavio je da je deklaracija Vlade Crne Gore o odnosima sa Srbijom poslije referenduma čist marketinški potez: „Nema apsolutno nikakvog značaja pre referenduma raspravljati šta će biti i kako će biti. Hajde da vidimo šta misle građani Crne Gore”. Upitan da li je pročitao deklaraciju, Šami je odgovorio da je „nije pročitao od korica do korica” i da se o tom dokumentu obavestio putem medija, ali je dodao da je „potpuno jasno o čemu se radi.”(RTS,14.april 2006)
Upravo zbog činjenice da je blok za očuvanje zajedničke države potencirao da će u slučaju nezavisnosti Crne Gore biti uspostavljena granica sa Srbijom, da će crnogorski državljani i studenti postati stranci kojima će trebati boravišna i radna dozvola, čelnici suverenističkog bloka stalno su isticali svoje prijateljsko raspoloženje prema Srbiji zajednice, uz obećanje da će građani Srbije u Crnoj Gori zadržati sva prava koja su i do sada imali: „Mi nemamo nikog bližeg od Srbije. Braća smo, ali su braća u najboljim odnosima kada svako izgradi svoju kuću”, bila je nezaobilazna poruka sa svih suverenističkih skupova. Da je Milo Đukanović pokušavao da „spusti loptu” kada je riječ o Srbiji, bilo je vidljivo kada niko iz vlade nije reagovao na poruku Velimira Ilića da će Crna Gora, ostane li u zajednici, morati da sluša Srbiju, „jer se zna ko je jači, veći i bogatiji.”(Referendum u devet slika,Vreme,broj892,18.maj 2006)
Posljednja sjednica parlamenta SCG, na kojoj je ratifikovan niz međunarodnih sporazuma, održana je 11. maja 2006. godine. Istoga dana, na drugom kraju grada, u Novom Beogradu, na međunarodnom skupu o regionalnim perspektivama, premijeri Srbije i Crne Gore iznijeli su svoje stavove o referendumu. Vojislav Koštunica: „Posebno je važno da je Eu jasno i glasno saopštila da nema ni reči o postojanju neke ’sive zone’ i da svaki rezultat ispod 55 procenata apsolutno znači da je voljom naroda sačuvana zajednička država. Ako se radi, pak, o interesima naroda i građana Srbije i Crne Gore mi smo uvereni da je suštinski interes naroda da živimo zajedno i sačuvamo Državnu zajednicu.”
Milo Đukanović: „Kao racionalan čovek smatram da je najbolje i za Crnu Goru i za Srbiju da svako ima svoju državnu kuću, da svako bude domaćin u svojoj kući i da te dve kuće trajno budu otvorenih vrata jedna prema drugoj. Očekivanje, makar i od brata, da se odreknemo svoje države i da je porušimo da bi bili podstanari u drugoj državi čini mi se da nije baš bratski.”
Na skupu je učestvovao i Miroslav Lajčak, evropski izaslanik za crnogorski referendum. On je novinarima rekao da Brisel pažljivo prati sve šta se događa u kampanji i da referendum treba da bude „slobodan, transparentan, legitiman, da je priznat od svih aktera u zemlji i u inostranstvu i da doprinese povećanju stabilnosti u regionu. To je ključni interes Evropske unije i ministri Eu će se u ponedeljak, u Briselu sastati prvi put kako bi u ovom pravcu poslali poruku.”
Referendumsko pitanje je glasilo: „Želite li da republika Crna Gora bude nezavisna država sa pu- nim međunarodno-pravnim subjektivitetom?” Ponuđeni odgovori bili su „Da” (koji je zastupao Blok za nezavisnu Crnu Goru sa liderom Milom Đukanovićem) i „NE” (koji je zastupao Blok za očuvanje Državne zajednice Srbije i Crne Gore sa liderom Predragom Bulatovićem). Mada se Srbija obavezala da se neće miješati u referendumski proces, srpski premijer Vojislav Koštunica i nekoliko intelektualaca okupilo se na mitingu prosrpske koalicije Crne Gore, koji je održan u Beogradu. Crna Gora je izglasala nezavisnost sa 55,5% glasova.
Srpski premijer se o ishodu referenduma u Crnoj Gori oglasio prvi put tek posle sednice Vlade Srbije održane 1. juna. Na pitanje novinara da li će lično čestitati Crnogorcima, Koštunica nije odgovorio, već je rekao da Srbija treba da se bavi sobom: „jedna država može da postoji i bez priznanja, a diplomatski odnosi mogu se uspostaviti na različite načine. Može i odlaskom šefa države i notom, ali to je manje važno u odnosu na probleme. Sve drugo je manifestacija, a ne suština.” Koštunica je naveo da je Srbija spremna da definiše politiku prema Crnoj Gori u obostranom interesu. Na pitanje da li priznaje rezultate referenduma u Crnoj Gori, Koštunica je rekao da „Vlada Srbije konstatuje odluku predsjednika republičke referendumske komisije Františeka Lipke” o rezultatima referenduma i ne želi da ih komentariše.”
(Dr Kosta Nikolić, dr Nebojša Popović, Crna Gora – jedna osporavana državnost 1992-2012,Bratska hajka, Beograd,2013)
CRNA GORA OČEKUJE MATIJU BEĆKOVIĆA
I zvanično: lele i kuku
.Četrnaest godina u tandemu sa mitropolitom Amfilohijem organizuje svetosavske duhovne akademije protiv Crne Gore: pohodi brda i doline, nariče nad sudbinom srpstva, a kune Crnogorce. Uliva plemenskim starješinama hrabrost da na svijetlom putu velike Srbije biraju "između nesreće i sramote"...
Ali, 21. juna, 2005,dolazi u zvaničnu posjetu. U ime beogradskog Pokreta za očuvanje SCG Bećković, u pratnji tate srpskog predsjednika Tadića, stiže na razgovor sa crnogorskim čelnicima - "da bi dobio svoje". Neke od crnogorskih zvaničnika dobro zna: iz ruku tih "separatista" već je primio Njegoševu i Ljubišinu nagradu za književno djelo. Sad je ulog mnogo veći -Bećković traži da se okiti Crnom Gorom. Da je priloži na oltar srpstva.
"Tu je Bećko - vođin nećko/ a u stvari moćko-hoćko", ironisao je jednom prilikom njegov kolega po peru Miodrag Stanisavljević. Nije on jedini koji je u pjesniku Bećkoviću prepoznao voždovog oficira koji je, gle čuda, kao poeta, te još i akademik, postrojavao bojovnike i prsiose dobro obezbijeđen u društvu do grla naoružanih vojnih specijalaca zvanih "kobre".
A vojsku nikad nije služio.
Ali, zna znanje. Kao u Kučima, 16. maja 1999. godine, u vrijeme "ničim izazvanog" NATO bombardovanja. Tada je majstor "ubojitih metafora" za potrebe domaće "srbeži" grmio nebuloze: "I kao što su se Kuči kad im je nestalo džebane branili kotlovima i santračima, kablovima i vaganima, dubinima i komatinama hleba - tako srpski narod tim istim oružjem gađa i obara sa svoga neba avione najmoćnijeg vojnog saveza sveta". Kakva učenost.
Nekadašnja zvijezda posmrtnih svečanosti, sad se uživio u ulogu namjesnika: "Niti ćemo mi ubjeđivati njih da odustanu od referenduma, niti oni nas da se odreknemo svojih prava". Eto da se zadrhti: "po svoja prava" dolazi Bećković, veličina koja čitavim narodima negira osnovno ljudsko i nacionalno pravo - pravo na postojanje. I ime.
To je onaj pjesnički obelisk koji je, ratnih devedesetih, sa centralnog titogradskog trga, u društvu sa Novakom Kilibardom, zračio poruke iz velikosrpske vaseljene: da je rođen prije crnogorske nacije i da se nada da će je nadživjeti. Samo još nije saopštio recept - što planira sa 400 hiljada ljudi koji sebe u Crnoj Gori smatraju Crnogorcima? Jest muka: on sve stariji, a Crnogorci i dalje postoje.
Nećković, koji je čitav život proveo u Srbiji veli da on Crnu Goru "apstraktno voli". I da se, zajedno sa Amfilohijem, Miloševićem i Šešeljem, a sada Tadićem i Koštunicom - samo bori "za njenu dušu". Kao "srpske Sparte". Podrazumijeva se da veliku Srbiju obožava i da se bori za njene obrise: sve do bola, do - genocida.
Evo kakvu je sudbinu namijenio Crnogorcima: "Umrla je stara Crna Gora i bez nje se muče Crnogorci i nikako da i oni pomru. Pomrijeće, no će prije toga sebe i nju mrtvu obrukati!"
Taj Matija Bećković je u svom ostroškom govoru 2000. prizivao krv u Crnoj Gori, kad mu nije uspjelo da Đukanovića stavi "pod svoje", a Koštunicu i Tadića podučavao: "Srpski narod je jedini narod koji se latinio, turčio, crnogorčio. Turčenje se završilo istragom poturica, opjevanom u 'Gorskom vijencu', mada istorija za takav događaj ne zna. Da li će crnogorčenje završiti istragom posrbica, ili srbeži, kako nas zovu, i kako nam prete ideolozi genocida?"
Kakva suptilna analiza: Bećković sve čini da Crnogorci pomru, a cvili nad sudbinom Srba. Prijeti im, veli, genocid, a njihov broj u Crnoj Gori, po najnovijem popisu, narastao na 32 posto ukupne populacije?! Kuka zbog "položaja" srpskog jezika, a njime zvanično govori više od 60 odsto stanovništva. Kakav genocid nad Srbima! To što u Ustavu Srbije piše da je tamo službeno "srpsko-hrvatski jezik", ovog plemenskog pametara ne vrijeđa, ali ga boli "do krvi" što je nastavni predmet za osnovnu školu u Crnoj Gori nazvan "maternji jezik".
Sad je Bećković naumio da ostvari pravo na - dvostruki glas: i tamo i ovamo.Čista demokratija.
Uz to, sprda se sa crnogorskim referendumom. Nije mu to palo na pamet kada je Milošević u Srbiji sprovodio izjašnjavanja i za rat i protiv stranih trupa, a gordio se referendumima po srpskim krajinama.
Smeta mu i dio Ustavne povelje, u kome se izričito navodi da oni koji ostvaruju biračko pravo u Srbiji to gube u Crnoj Gori, za njega i družinu ne važi. Ostalo - i te kako važi, po legalizmu.
"Pitanje: da li ste za suverenu, međunarodno priznatu Crnu Goru, podsjeća me na pitanje - želite li da postanete milioner" - veli poeta.
Srpski akademik nije neobaviješten, ni naivan. Za svaki slučaj on se uključuje u trku da postane milioner. Zato i dolazi u Crnu Goru da ostvari ono što je - nemoguće. Da pod njegovom kapom na predstojećem referendumu u Crnoj Gori glasaju Srbi iz Beograda, "poreklom iz Crne Gore", tamo upisani u biračke spiskove. On će odrediti broj.
Bećković dobro zna kako se manipuliše, ne samo s dušama, već i glasovima: na plebiscitu u vezi sa Gornjom Šlezijom, 20. marta 1921. na kome se 717 hiljada izjasnilo za Njemačku, a 463 hiljade za Poljsku, utvrđeno je da su Njemci na dan plebiscita specijalnim vozovima doveli 195 hiljada njemačkih emigranata sadrugih izgubljenih teritorija i time obezbijedili pobjedu.
Adolf je tako radio. Sad bi Matija da se ugleda na istorijske primjere.
"Stari je on glumac i odavno je ispekao zavodnički zanat na književnim večerima i u govorima nad otvorenim grobovima. Propinje se na prste, juriša na govornicu, steže vilice, pravi dugu 'psihološku pauzu', mami aplauz na aplauz i dogoni stvar do krešenda. Jedino još ne umije da digne desnicu u pozdrav pod četrdesetpet stepeni i da podvrisne gromko 'Heil'. Ali, savladaće se i to brzo, jer preša je". (Dr Milenko A. Perović).
Eto, preša je.
Akademik će dobiti državni tretman u Crnoj Gori, mada se zna: njegov dosadašnji trnovit put na trasi velike Srbije popločan je - zločinom. Jer: Tu gdje dođe, donese nesreću. Lele, kuku. Tako se zove jedna pjesnička zbirka Matije Bećkovića.
Ali, vrijeme nije stalo. Crna Gora više nije ono što mišljaše. Matija Bećković ni teorijski više u Crnoj Gori ne može postati milioner.
A na pitanje: da li postoji animozitet prema Crnogorcima u Srbiji, pjesnik - prorok je kratko odgovorio: "Pitajte njih. Ja nisam Crnogorac".
(Branko Vojičić, Monitor, 17.jun 2005)
SRPSKI DUPLI KOLOSIJEK: OTAC U PODGORICU, SIN U SREBRENICU
Čuvari memorandumskog zavjeta
.Kada se pokvari duša, onda je đavo odnio sve - savjetovao je otac Ljubomir sina Borisa Tadića kad je ovaj postao predsjednik Srbije. Sad, obojica, koordinirano, brinu o srpskoj duši. Zapravo: teritorijama
Mnogi mi kažu: ti ćeš mu pomoći; posavetovaćeš ga, uputiti šta da čini, ali ja mislim da on dobro zna i šta še i kako je. Moj jedini savet koji sam mu dao je stara poslovica koja glasi: 'U dobru se ne ponosi, a u zlu se ne ponizi.' To je moj stav. I mislim da me dobro razumeo. Jer politika je oblast gde je čovek izložen kvarenju...Kada se pokvari duša, onda je đavo odneo sve."
Dirljive riječi akademika Ljubomira Tadića o svojim odnosima sa sinom. Zabilježio ih je novinar “Ilustrovane politike” na posijelu svih Tadića u roditeljskom stanu u ulici Stevana Sremca u danu kad je zvanično potvrđeno da je Boris postao predsjednik Srbije.
Akademik Tadić, koga “Vreme “ portretiše kao protivnika američke politike, Haškog tribunala i "beogradskog mondijalizma", kome je u mladosti pripisivana etiketa ultraljevičara, a u zrelim godinama ultradesničatra, izrazio je uvjerenje da će njegov sin biti "jedan humanistički predsjednik". Da će uticati da se gradi "društvo tolerancije i dobrote u kome neće biti diskriminacije".
Sada je sve ispred njih: ponos i poniženje, dobro i zlo - osovina oko koje se vrte Tadići, otac i sin, na srpskom dvostrukom kolosijeku.
To pokazuju upravo ovih dana: Boris Tadić ponizno putuje u Srebrenicu. Ne, da u Sarajevu - gdje je 1958. godine rođen - ostvari, kao predsjednik Srbije, po novom tumačenju standarda, svoje dvostruko biračko pravo, već da klekne nad kosturnicom srebreničkih žrtava. I klečeći da, u ime nove Srbije, uz izvinjenje "ostatku zaklanog bošnjačkog naroda", očuva ono što je Milošević na nož osvojio. A njegov otac, jedan od tvoraca srpskog nacionalnog programa nazvanog Memorandum SANU, sada u svojstvu predsjednika Sav jeta Pokreta za zajedničku evropsku državu Srbije i Crne Gore dolazi, ponosno i slavodobitno, u Podgoricu, da pod firmom demokratije, zakuči od teritorija još ponešto.
Kad se sin zaplače nad kostima Srebrenice, ništa ne košta - Srebrenica ostaje u krilu zločinom iskovane Republike Srpske. Taj gest će naići na odboravanje mđunarodne zajednice. Tu je otac Ljubomir da pomogne, da se Srbija za takovo dobro vladanje čelnikanagradi: darovanjem postojbine - Crne Gore.
Srpska politička elita nije odustala od svojih pretenzija, Srbija i danas živi u ksenofobiji sa istim vrijednosnim kodom. Opiranje saradnji sa Hagom ("gnusobi namenjenoj Srbiji" - Ljubomir Tadić to najbolje potvrđuje. Kao i nespremnost da se osudi genocid u Srebrenici. Republika
Srpska se i dalje tretira kao ratni plijen, odnosno kao "jedina svetla tačka u procesu razbijanja SFRJ", a Crna Gora kao slobodno lovište na putu ostvarenja propalog velikosrpskog sna.
To što se u Hagu jasno razotkriva činjenica da je etničko čišćenje bio cilj rata, a ne njegova posljedica, mnogo ne brine velikosrpskog humanistu Ljubomira Tadića:
"Svuda gde stignem, ja podvlačim da vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gde su Srbi bili većina, mi ne smemo nikada prihvatiti kao definitavan gubitak", ističe kad stigne. Novi hit: ne smije se prihvatiti "separatizam Crne Gore". Jer, time bi bila ugrožena ljudska prava crnogorskih državljanja koji žive, rade i odlučuju u Srbiji. Poput njegovog sina, predsjednika Srbije, rođenog u Sarajevu ili akademika SANU Matije Bećkovića, rođenog u Senti. To je demokratija, veli. I svjetski standardi. Sve ostalo - nasilje.
Orjentacija Crne Gore ka nezavisnosti natjerala je Tadića u akciju: veliki Ćosićev i Koštuničin prijatelj odmah je zaprijetio da će on koji ismijava mondijaliste i međunarodne institucije poput Tribunala u Hagu, tražiti međunarodnu zaštitu "svog prava". Da iz Beograda odlučuje o Podgorici.
Jednom beogradskom listu požalio se da bi "u slučaju" da se Crna Gora odvoji, on i njegov sin (tada je Boris bio ministar u srpskoj Vladi), postali u Beogradu - apatridi! Time je nesvjesno kazao da u Srbiji vlada mrak, kad njenom predsjedniku i njegovom ocu "de lux" Srbinu, prijeti takva sudbina.
Biće da je nešto drugo: Tadić i "društvo" tobože ne poriču postojanje crnogorske države, već "samo" crnogorske nacije. On veli da su Berlinskom kongresu bile priznate "dve srpske države" ali ne kaže zašto "srpski narod" ni tada nije htio da živi u "zajedničkoj državi".
Akademik Tadić poriče osnovno ljudsko, nacionalno pravo, svima koji se izjašnjavaju Crnogorcima, "kao izmišljenoj naciji". A upravo od njih traži da mu omoguće da ostvari, "svoje" duplo pravo: da živi i odlučuje u Srbiji, a dodatno glasa u Crnoj Gori. Iako zna da Venecijanska komisija, već 2001. godine, tumačeći međunarodne standarde, verifikovala crnogorsku odredbu o rezidencijalnom kriterijumu: ko ne živi u Crnoj Gori ne može da glasa, Tadić sve čini da spriječi Crnogorce da se izjasne o svojoj budućnosti kako dolikuje.
Ustvari: protiska Crnogorce u Srbiji da utiču na rodbinu u Crnoj Gori. A Tadići iz Crne Gore vjeruju da im Boris može napraviti od makadama asfalt. "Može jedino ako sam plati", prokomentarisao je tu nadu otac Ljubomir. A što ne bi, ne bi bio ni prvi ni posljednji iz dijaspore koji je pomogao maticu ukoliko nije trut.
Tadića i njegove kolege akademike SANU, NIN je svojevremeno nazvao "ljudi s tri prsta". Ipak, Tadić je jednom osudio primitivno srbovanje. Dakle, baš ono što on radi. Bilo je to kad je Šešelj smjenjivao njegovog prijatelja predsjednika SRJ Ćosića, a Tadić i Crnogorci ga branili.
Tada se akademik Tadić isčuđavao, kako se, po svaku cijenu Crnogorcima "mora nametnuti da budu Srbi", bez obzira što "takvo nametanje nema ničeg u sebi, ni demokratskog ni čovječnog". (Pobjeda, 23.maj 1993)
Ispada da u tome što danas čini akademik Tadić - nema ničeg, ni demokratskog, ni čovječnog.
Zato je potpuno u pravu kad kaže: "Ne možete vi izbrisati gumom ili nožem isjeći tu (crnogorsku) svijest. To su stvari duhovnih procesa koji se moraju uvažavati." Tadić sve to lijepo zna, ali ponovo manipuliše. A veli da "ne ume da mrzi". Jedino eto, umije da traži tuđe.
Upitan za Memorandum SANU, akademik Tadić poriče da je to program velikosrpskog hegemonizma. "Bila je to jedna ekonomska analiza", kazao je 1993. u “Pobjedi”. I tvrdio: "Niko nije ispitao kakva je stvarna sadržina velikosrpskog hegemonizma".
Otac Tadić se grdno vara. Neka pita sina Borisa zašto putuje u Srebrenicu. Šta će reći o genocidu nad Bošnjacima? Hoće li se dosjetiti da je u prednacrtu Srebrenica kao neminovan ishod sadržana u Memeorandumu SANU, koji je otac pisao, zajedno sa ocem nacije Ćosićem.
Jednom je tata Tadić ocijenio: "Crnogorci se ponašaju kao sadisti, Srbijanci kao mazohisti". Mislio je na političke oligarhije. Da li i na svoga sina? "Crnogorska oligarhija, kao poslušnik sa Zapada, misli da može i ona, na lokalnom planu, da ucjenjuje. A Srbi su pod pritiskom moćnika odavno. Pored ostalog, tzv. me unarodna zajednica, problem Kosova i Metohije, Srbima drži kao omču oko vrata."
Eto: to je glavni razlog zašto se otac srpskog predsjednika ponaša sado- mazo: pritiska "nepostojeće" Crnogorce, kad ne može Zapad. Sa istim ciljem i sredstvima koji su nas i doveli dovde.
A za sina Borisa veli da je humanista. Za tatu se podrazumijeva. Samo još da dobije dupli glas, i da srede Crnogorce. I da nastave da sanjaju.
(Branko Vojičić, Monitor, 24.jun 2005)
DOBRICA ĆOSIĆ JAŠE NA ČELU KOLONE
Povratak demobilisanog oca nacije
.Majstor dioba, jedan od najodgovornijih za sve što se dogodilo Srbiji i što je ona uradila drugima, ponovo je zapjevao labudovu pjesmu o Srbiji kao žrtvi i taocu, istu onu sa kojom je, prije 20 godina, inicirana krvava drama.
“Bio bih sretan kad bih bio samo u knjižarama", vajkao se srpski akademik Dobrica Ćosić. Da je ostao u knjižarama mnogi koje je Ćosićeva ideologija otjerala u smrt bili bi i danas tu. Ali, akademik se, što tajno što javno, latio prekrajanja granica i gradnje velike Srbije koja je Balkan uvela u pakao devedesetih.
Bio je moćan, uticajan, značajan i povjerljiv čovjek prvo komunističkog režima, kojeg su simbolizovali Tito i Ranković. Sve do razlaza. Potom: memorandumovac, Miloševićev duhovni otac koji je davao pogonsko gorimo voždovim i Karađićevim tenkovima na velikosrpskom osvajačkom putu. Na kraju, kada se golim okom vidio Miloševićev kraj, potpisao je pristupnicu “Otpora”.
Ćosić nikad nije rekao ko ga je i što kočilo da ostane u knjižarama, na sreću svog i susjednih naroda. Ali, to izbija iz podteksta: iz pozicije vodećeg nacionalnog autoriteta on se i dalje žrtvuje za svesrpsku stvar. Kako veli: "Opet nas velike sile diktatima i ucenama uteruju u 'srećnu budućnost' koju su one projektovale". Pa je veličina koja vodi računa kada će istupiti u javnosti, odlučila da "nastupi" baš sada.
Ćosić je izabrao voljenu “Politiku” i prije neki dan u intervujuu saopštio svijetu da se srpski narod našao u "stanju nagle uvećane neizvjesnosti" i da čak ni on, vizionar, više "ne može ni da nasluti šta je Evropa i svet biti posle 50 godina, a šta će biti sa Srbima, sumnjam da i Bog zna".
Opet je "srpsko pitanje" u centru pažnje. Opet jedino srpski narod nema svoju državu, kao u vrijeme kad je sa grupom istomišljenika akademika stvarao Memorandum SANU, u javnosti plasiran oktobra 1986, inicijalni akt kojim je praktično počela jugoslovenska drama. Drama strašnih pogibijama, nezamislivih zločina, stradanja civila, čijim se akterima danas sudi u Hagu.
Ćosić ponovo aktivira staru nacionalističku tezu da srpski narod ne čeka spokojna budućnost sve dok Srbija ne ostvari svoj nacionalni interes - dok ne utvrdi i proširi svoje granice.
Srpsko nacionalno pitanje Ćosić godinama sagledava isključivo kao teritorijalno pitanje: "Srbi su raspadom Jugoslavije primorani da pronađu državno-političku formu rešenja svog nacionalnog pitanja. Ja je sada vidim u federaciji srpskih zemalja. U tu federaciju treba da uđu ne 'svi Srbi', nego srpske etničke oblasti" (Ćosićeva knjiga “Promene”, izdanje novosadskog “Dnevnika”, 1992).
Ćosić više ne vergla svoju omiljenu nacionalističku floskulu da Srbija dobija u ratu a gubi u miru. Već propalu ratnu viziju "Svi Srbi (odnosno teritorije) u jednoj državi" 90-ih, smješta u širi tragični kontekst: "Devedesetih godina zbivao se posljednji ili pretposljednji čin srpske tragedije zasnovane u Prvom svetskom ratu, krvlju dopisane u Drugom svetskom ratu i zabludama potvrđene u titoizmu".
Poslije svega što se dogodilo, poslije presuda za ratni zločin u Hagu, Ćosić hladno cijedi da proces "dovršetka razbijanja Jugoslavije nije uzrokovan toliko pogrešnom politikom tadašnjeg srpskog režima, koliko energijama nacionalističko- separatističkih ideologija i stavom Nje mačke i EZ da joj Jugoslavija više nije korisna".
To što je sam, u pismu kongresu srpskih intelektalaca u Sarajevu (1992), sedam dana uoči rata koji je poveo Karađići, poručivao: "Moramo se što pre razdeliti i razgraničiti" za njega nije nacionalizam i "državoboračka težnja", ali ono što su radili Slovenci i Hrvati jeste. Čudnog akademika, jadi ga ne ubili!
.Što je sad problem? Srbija više ne može da ratuje, Crna Gora se bori da izađe iz"bratskog zagrljaja", a Kosovo da stekne nezavisnost uz pomoć svijeta. Ćosić kuka kao sinja kukavica: "Uvođenjem vazalstva i protektoratskog stanja ne stvara se slobodna i demokratska Evropa, nego se stvara totalitarna zajednica".
Pisac sa neutoljivim nacionalnim ambicijama zagovara podjelu Kosova i unitarizaciju SCG. Zlatousto se poziva na principe kada brani svoju stvar: "Bez uvažavanja slobodne političke volje građana i vlasti- tih potencijala zemlje i naroda, ne nastaje demokratska civilizacija". Baš tako. Ali, to važi za sve, ne samo za Srbe.
"Briselski komesari su nas bombardovali i smestili u drž avni provizorijum u kojem se raspinje i grca narod Srbije i Crne Gore. A prete nam i novim 'integracionim' asocijacijama rasturajući Republiku Srpsku i primoravajući Srbe da žive u logoru 'multietničkog Kosova' sa svojim ubicama", slika tamnim bojama Ćosić svoje katastrofične vizije.
To što govori o "narodu SCG" znak je da veliki humanista i demokrata i dalje negira crnogorsku naciju. Pa, otuda, za njega nije protivurječnost da je "pristalica Evrope - saveza država nacija" a da Crnogorcima osporava i naciju i pravo na samostalnu državu!
Srpski akademik - velikosrpski ratnik za međe i granice mišljenja je da Srbi treba da smognu snage i svojom pameću, bez uplitanja briselskih komesara, što prije urede svoju državu. "A smatram razumnom samo onu nacionalnu politiku kojom se sa grabače Srbije zbacaju tereti koji joj slamaju kičmu".
Šta je pisac "svjestan tragedijskog oblika" želio da kaže?
Odgovor je lako naći u njegovim knjigama. Uostalom, to je on već nekome i savjetovao kad je izbjegao da se decidno izjasni o posledicama idelogije satkane u Memorandumu i Ćosićevim sabranim djelima.
(Branko Vojičić, Monitor, 7.oktobar 2005)
