Piše: Adnan ČIRGIĆ
Nakon što je u godinama koje su za nama, u eri kompetitivnosti, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti dala nemjerljiv doprinos negaciji crnogorskoga jezika objavljujući knjige i organizujući „međunarodne“ skupove na kojima se potvrđivala „naučna“ istina o kontinuitetu srpskoga jezika u Crnoj Gori, kakav je bio onaj posljednji veliki jezički skup pred donošenje Ustava, ta je institucija odlučila da desetogodišnjici obnove crnogorske nezavisnosti podari RJEČNIK, ni manje ni više no crnogorskoga jezika! To je valjda odraz kontinuiteta naučne misli te najviše naučne ustanove u Crnoj Gori. I to ne bilo kakav Rječnik – no rječnik i narodnoga i književnoga jezika. Da podśetimo: crnogorska je javnost prije neku godinu pompezno obaviještena od strane Tatjane Bečanović, predśednice Savjeta za izradu Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika, kako CANU sprema to kapitalno izdanje i kako će za deset godina izaći petotomni Rječnik. Umjesto toga prije dvije godine objavljen je javnosti potpuno nedostupan i neupotrebljiv Registar za izradu Rječnika, nakon kojega je opet Tatjana Bečanović najavila objavljivanje po jednoga toma Rječnika svake dvije godine. CANU je održala riječ. Ovih dana objavljen je prvi tom, a rok je skraćen – novi tomovi neće biti objavljivani svake druge godine nego čak svake godine po jedan, kako se čulo na promociji Rječnika. I neka se niko ne čudi kako CANU za 3-4 godine može završiti ono što druge akademije ni za cio vijek ne mogu. CANU zna da skenira, prepisuje i prisvaja tuđe rezultate. Samo što ne zna kako da ih sklopi u metodološki valjan Rječnik. A kako će i znati kad se na čelu Savjeta za izradu Rječnika CANU nalazi osoba bez ikakva lingvističkog i leksikografskog iskustva i obrazovanja. Odgovarati na pitanje što je tu osobu kandidovalo za tu funkciju bilo bi jednako kurtoazno kao odgovarati na pitanje otkud Jevrem Brković kao govornik na promociji prvoga toma Rječnika.
Savjet za izradu Rječnika CANU broji 14 članova. Na početku ih je bilo navedeno više, ali su neki u međuvremenu neznano „otpali“, a neki su i lažno predstavljeni u ime Fakulteta za crnogorski jezik i književnost s Cetinja. CANU je mudro odlučila da taj umni posao ne dodijeli ljudima s leksikografskim obrazovanjem i iskustvom kako ne bi usporavali njen pionirski posao u montenegristici. Tako je iz toga projekta vjerovatno izostao i Branislav Ostojić, akademik CANU i doskorašnji urednik većine jezičkih izdanja i rukovodilac većine jezičkih projekata te ustanove. Zato je takva ekipa mogla za 3-4 godine ono što ni SANU ne može evo više od 120 godina. Poređenja radi, Srpska kraljevska akademija (današnja SANU) prvi sastanak povodom prikupljanja leksičke građe za Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika održala je 24. januara 1894. godine, a prvi podsticaj za njegovu izradu dao je Stojan Novaković još 1887. godine. Imali su decenijama nakon toga na raspolaganju gotovo sve učene ljude s prostora nekadašnje Jugoslavije – i univerzitetske profesore, i učitelje, i pisce, i etnografe itd, a prvi tom izašao je tek 1959. godine – 65 godina nakon prvoga održanog sastanka! U narednih pedeset godina (do 2010) objavljeno je 18 tomova, a Rečnik i dalje nije završen. Do danas se stiglo do slova P. Je li potrebno napominjati da u tome poslu nije bilo diletanata, da su sakupljači, priređivači, obrađivači leksike bili lingvisti s iskustvom, da je tu bilo objedinjeno gotovo sve što se u ondašnjoj Jugoslaviji objediniti moglo – od Stojana Novakovića, preko Aleksandra Belića, Mihaila Stevanovića, Mitra Pešikana, Milije Stanića, Berislava Nikolića, i da ne nabrajamo dalje. A cio Savjet za izradu Rječnika CANU ima ukupno manje leksikografskih priloga no što ima članova! Ali zato ima za svega 3-4 godine urađen kompletan Rječnik! To što nije objavljen cio no samo prva tri slova azbuke ne znači da nije cio kompletiran no da Akademija trenuto pati od finansijske nestašice koju će, ako Bog da, prevazići kad se uvidi koliko je sposobna u odnosu na ostale akademije u regionu (svijetom se nećemo baviti).
A sad malo o samome Rječniku, onoliko koliko nam dozvoljava novinski prostor i priroda novinskoga osvrta, a na drugome mjestu osvrnućemo se šire i podrobnije. Počnimo od naslova Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika. Što je u tome Rječniku narodno, a što književno to na osnovu samoga Rječnika niko ne može znati. Rječnik, više je nego očito, kopira naziv Rečnika SANU. Međutim, naziv ovoga drugoga koncipiran je krajem XIX vijeka. Tada je takav naslov bio sasvim očekivan. Danas je prevaziđen. Evo i zašto. Književni jezik u lingvistici odavno znači samo jezik književnosti, onaj jezik u kojemu vladaju zakonitosti jezika pisca a ne standarda. U njemu je dozvoljeno i reka i reko i rekao, u njemu je dozvoljeno i sve ono što je u standardu zabranjeno. Zato između standardnoga jezika i književnoga jezika odavno već ni laici ne stavljaju znak jednakosti. Za razliku od laika i stručnjaka, Redakcija Rječnika CANU tumači: „Savjet se opredijelio za naziv Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika, što je opravdano raznovrsnošću leksike koja treba da bude obuhvaćena Rječnikom. Književni jezik, kao tradicionalni i kulturološki pojam, još uvijek uobičajen u nauci o jeziku, koristio se u značenju pisanog jezika knjiga, dokumenata, zakona i drugih pisanih izvora i kao takav bio je suprotnost živim narodnim govorima. Danas se taj termin odnosi na jezik književnosti, kao i standardni jezik, koji djeluje kao preporučena norma jezičkoj zajednici.“ Prvorazredno je naučno otkriće autora navedenih redova da se književni jezik javlja kao suprotnost živim narodnim govorima! Na osnovu onoga što se do danas zna može se reći da su svi književni jezici pošli od narodnih govora kao osnove koja je zatim nadgrađena, a da je svaka jezička standardizacija za osnovu imala određene organske govore. Uostalom, opštepoznato je koliko je truda uložio Vuk Karadžić da u građanskoj Srbiji uvede standard s narodnom osnovom. Da rezimiramo. Budući da Savjet za izradu Rječnika smatra da je književni jezik (u značenju standardnoga jezika) još uvijek uobičajen termin u nauci, jasno je da je za njih nepoznanica ono do čega je nauka o jeziku došla od Drugoga svjetskoga rata naovamo. Zašto Rječnik narodnoga i književnoga jezika? I površnim prelistavanjem Rječnika odgovor se sam nameće: da bi oni koji su ga sastavili lakše mogli prepisivati, skenirati i drugim „modernim i skupim tehnikama“ pripisati sebi u zaslugu tuđi višedecenijski rad na sakupljanju crnogorske leksike. U takav rječnik može ući sve: i dosad objavljeni dijalektološki rječnici, i dosad objavljeni rječnici pisaca, i svi dosadašnji rječnički prilozi, skumbuljani najedno, zajedno s onim što je iz dijela građe pribavljeno putem „namjenski kreiranih i posebno kupljenih softvera, kao i specijalnih računarskih programa“, kako se pohvališe anonimni autori Predgovora Rječniku. Koja je „narodna“ riječ opšta, a koja lokalna u Rječniku CANU nije obilježeno jer je to „moderno koncipirano djelo“. To softveri i skeneri naravno ne mogu ni znati. I ne samo to, sve su te narodne riječi u crnogorskome jeziku – ako je vjerovati Rječniku CANU – u upotrebi u istome akcenatskome liku. Opštepoznata akcenatska razuđenost crnogorskih govora, naučno obrazložena još u kapitalnim studijama Milana Rešetara s počekta XX vijeka a kasnije razrađena u desetinama dijalektoloških studija i monografija, „pala je“ pred sastavljačima Rječnika CANU. Nije li time zapravo obesmišljen prvi dio naziva Rječnika – narodni? Jer ako je svaka riječ data sa standardnim izgovorom, kako onda znati koji je izgovor „književni“ a koji „narodni“? Lako. Odgovor je u rječnicima koji su poslužili za izradu Rječnika CANU. Samo su sastavljači zaboravili da ih navedu kao korišćenu literaturu. Istina, u Rječniku se pored ostaloga kaže: „U pojedinim riječima, uz standardni akcentovani oblik zabilježen je tzv. izgovorni lik...“ Zanemarimo sad činjenicu da se dosad u nauci smatralo da „izgovorni lik“ nije isti na cijeloj crnogorskoj teritoriji i da je upravo akcenat osnovni kriterijum za podjelu crnogorskih govora. Osvrnimo se ovđe na prvi dio rečenice: u pojedinim riječima. Koje su to pojedine riječi i na osnovu kojega kriterijuma su baš one izdvojene – zainteresovani će čitalac uzaludno tražiti u Rječniku CANU. Ne želimo biti zluradi i tvrditi da je primijenjen kriterijim nasumičnosti. U istome poglavlju, u vezi s objašnjenjem korpusa za Rječnik, kaže se: „Kako je elektronski korpus obuhvatio djelo u cjelini, u primjerima upotrebe odredničke riječi mogu se naći i primjeri iz predgovora ili pogovora djela.“ Znači li to da se rečenica iz nečijega predgovora ili pogovora npr. Lalićevu djelu u Rječniku tretira kao Lalićeva zato što je među koricama njegove knjige? Znači li to da u Rječnik CANU ulaze i riječi necrnogorskih autora koji su pisali predgovore i pogovore crnogorskim književnicima? Ili je možda CANU doskočila i tome problemu „namjenski kreiranim i posebno kupljenim softverima, kao i specijalnim računarskim programima“?
Bilo kako bilo, skeneri, softveri i specijalni programi mora da su post mortem nagovorili Dušana Đurovića, Borislava Pekića, Branimira Šćepanovića i druge crnogorske pisce koji su pisali srpskim jezikom (ekavicom) da prevedu na crnogorski svoj korpus. Velezaslužni predśednik CANU bez sumnje je zamiritao da djelo njegova oca Dušana bude uvršćeno u crnogorski jezički korpus iako je on pisao srpskim jezikom. Jer da nije bilo njega (predśednika CANU), Crna Gora za proslavu desetogodišnjice obnovljene nezavisnosti nikad ne bi dobila takav Rječnik na dar. No budući da ostali naši pisci koji su pisali srpskim jezikom nijesu imali tako zaslužne sinove, ostaje enigma otkud oni u Rječniku crnogorskoga jezika. Predśednik Đurović i članovi njegova Savjeta morali bi što prije patentirati svoj izum dok se i drugi ne dośete da za ulazak u korpus određenoga jezika nije bitna nacionalna nego jezička pripadnost pisca. Neka stoga požure dok se Irci ne dośete da u svoj Rječnik unesu Beketa ili Rumuni Joneska, koji su pisali na francuskome jeziku. Pred patentom predśednika Đurovića ima da ćuti i Francuska akademija.U korpus Rječnika CANU ušla je i leksika iz naučnih publikacija. Da je tako, neka potvrdi činjenica da je uvršćen jezik Zorana Lakića. Što s druge strane nema i jezika nekih čuvenih a danas već uglavnom počivših montenegrista koji su se svojim djelom ugradili u temelje Crne Gore, objašnjenje vjerovatno leži u iskazu promotera Brkovića koji je svu prethodnost Rječnika CANU okarakterisao kao prazna naklapanja.
Tim stručnjaka CANU u predmetnome Rječniku iznio je i neke „lingvističke inovacije“. Tako se, recimo, govori o ortografskoj strukturi kao dijelu jezičke strukture iako se zna da ortografija nije dio jezika no dio pismenosti! Da se Savjet nije htio opterećivati poslijeratnom lingvistikom vidi se i po tome što ne samo da ne razlikuju fonetiku od fonologije i glas od fonema no im je i morfonologija podvedena pod fonetiku! A kad jednom pomenuše i „fonemsku strukturu riječi“, onda se viđelo koliko im je ta struktura jasna. Sastavljači ne razlikuju ni sufikse od nastavaka. Tako recimo govore ne samo o „nastavku -ski“ nego i o -ćki, -cki, -čki, -ški, što je nedopustivo i učenicima prvoga ciklusa osnovne škole. Isti nam sastavljači otkrivaju i glagole „koji nemaju infinitiv“ te čak spominju i glagole „različitoga vida, a istog značenja“! Šteta što je umro poznati crnogorski lingvista Mihailo Stevanović prije no su otkriveni takvi glagoli. Na osnovu Rječnika CANU viđeće se i da jotacija utiče na akcenat riječi, što je zbilja novina u lingvistici. Tako recimo riječ beśeda nema isti akcenat kao besjeda. Koji je kriterijum po kojemu je alaj-bajrak zastarjeli oblik, a alaj-bajraktar i alaj-barjak nijesu, to valjda samo znaju sastavljači Rječnika CANU. I tako dalje. Podrobniji osvrt uslijediće u naučnoj publikaciji. A ovo ovđe namijenjeno je široj javnosti.
Izgleda da je CANU manje griješila dok se bavila serbistikom. Mogla se makar u recenzentskom postupku osloniti na iskusne filologe iz Srbije. Crnogorski jezik oni su, istina, tretirali kao srpski dijalekat, ali su razlikovali fonetiku od fonologije i morfonologije, glas od fonema, književni jezik od standardnoga, sufiks od nastavka i sl. Ovako im Rječnik osta ne samo bez urednika i recenzenata no i bez mogućnosti da dobije stvarnu leksikografsku svrhu. Uzalud mu i predsjednik Đurović i predśednik Brković i predsednica Bečanović. Uzalud mu i ilustracije Zuvdije Hodžića jer Zuvdija izgleda iz kolegijalnih razloga nije htio da njegove ilustracije budu bolje od Rječnika u kojemu je kao član Savjeta – po sopstvenome priznaju – imao ulogu vodonoše.
